Semir Osmanagić
MISTERIJA ANASAZIJA
PRIJE HILJADU GODINA AMERIČKI PUSTINJSKI KANJONI SU BILI SVJEDOCI RAZVIJENE CIVILIZACIJE KOJA JE MISTERIOZNO NESTALA DAVNO PRIJE DOLASKA INDIJANACA. SASVIM NEOČEKIVANO, AUTOR OTKRIVA IZNENAĐUJUĆE PORUKE NAŠOJ CIVILIZACIJI.
S A D R Ž A J
Uvod
MISTERIJA ANASAZIJA
UVOD
Zadnja dva miliona godina površina Zemlje svjedoči o smjeni osamnaest ledenih doba koja bi trajala po 100 000 godina. Između njih bi dolazilo do kratkih privremenih perioda zatopljavanja, ne duljih od dvanaest hiljada godina. I to su ere kada bi startali novi životni ciklusi. Život bi bujao, planeta zazelenila, zvukovi raznih bića bi odzvanjali na sve strane.
Mi se nalazimo pri kraju još jednog prolaznog toplog perioda koji je započeo prije 11 500 godina. Ubrzano se približavamo novom ledenom dobu. Promjene vremena će se intenzivirati: hladni predjeli postajaće hladniji, topli još topliji. Završiće se još jedan ciklus. Dominirajuća civilizacija će vidjeti svoj kraj i biće potrebno još mnogo generacija dok se ne počne ispočetka.
Izgubiće se ona nit koja će spajati civilizacije različitih toplih perioda. Ili će ponegdje preživjeti u oralnoj tradiciji ili nekom zapisanom dokumentu. Zatim će postajati legendom da bi se vremenom utopila izmedju mita i imaginacije.
Da li će naši daleki potomci znati za nas ili će i oni misliti da su “prva inteligentna civilizacija na Zemlji” kao što se mi zanosimo svojim neznanjem? Da li će znati cijeniti raznolikost i spiritualnost što nama nedostaje?
S pogledom uperenim u budućnost pričati ćemo o prošlosti. Ne tako dalekoj. O onima koji su uporedo s nama rasli i dijelili jedan kutak Planete. Na koje smo zaboravili kao da nikad nisu ni postojali.
Iza njih nije ostalo mnogo. Ruševine zgrada i astronomskih građevina. Pokoji glif u kamenu. I poneka legenda onih koji su došli davno nakon njihovog odlaska.
Tristo godina nije puno za jednu civilizaciju. Zapravo po strogim “naučnim” kriterijumima teško bi ih i bilo nazvati civilizacijom. Pogotovo kad nemamo pouzdanih podataka o tome odakle su došli, niti su ostavili pismo da nam opišu svoja znanja, a još uvijek je misterija zašto su bez traga napustili svoja ognjišta da se više nikada ne vrate.
Njihove gradove smo nazvali nekim svojim imenima. Kako su ih oni zvali, ne znamo. Koja je bila svrha čudnovatih građevina – možemo samo nagađati. U tome je izazov ove knjige. Iz dubina kosmičke historije izvući na površinu makar djelić znanja onih koji su otišli.
Da se ne zaboravi.
Mi ih zovemo “Anasazi”
Albukerki (Albuquerque), Novi Meksiko
juli 2004.
Slijećem u polumilionski Albukerki. Trećina populacije prostranog, ali slabo naseljenog Novog Meksika je smještena ovdje. Rent-a-car agencije na američkim aerodromima više nisu u pristanišnim zgradama. Danak strahu od terorizma. Šatl me vozi nekoliko kilometara van aerodroma. Formalnosti u AVIS-u traju par minuta. Ključ me čeka u sportskom Hyndai Santa Feu. Sunčano jutro i široki auto-put mi prave društvo na početku mog obilaska svijeta Anasazija i četiri američke države: Novi Meksiko, Kolorado, Juta i Arizona.
********
“Novi život je rođen. Beba je zaplakala u sobici kamenih zidova. Smještena je na pokrivač. Uz nju je postavljen klip kukuruza (“majka kukuruz”) odakle se ne pomjera narednih dvadeset dana. Beba ostaje u mraku za to vrijeme. Rano izjutra dvadesetog dana, majka podiže dijete, uzima ga lijevom rukom u naručje, podiže klip kukuruza desnom rukom… klima glavom prema svojoj majci, baki djetetovoj… izlaze iz kuće i kreću se prema istoku. Zaustavljaju se, tiho mole, i počinju lomiti kukuruzna zrna bacajući ih prema izlazećem Suncu. Kada je Sunce izašlo čitavom veličinom na horizontu, majka istupa naprijed, podiže dijete ka Suncu i govori: “Oče Sunce, ovo dijete pripada Tebi…”
********
Kako su Anasazi sebe zvali, nije poznato. Nekoliko stotina godina nakon njihovog odlaska brojni Navaho indijanci su došli sa sjevera (iz Kanade) i vidjevši ostatke gradjevina njihove autore su prozvali Anasazi (“drevni narod” ili, u drugom prijevodu, “neprijatelji naših drevnih predaka”).
Moderna historiografija sasvim zgodno uklapa pojavu Anasazija u svoje okvire. Pominju tri evolutivne faze: onu od prije dvije hiljade godina i pojavu prvih nomada, drugu fazu oko 600. godine i prva naselja izgrađena pod zemljom i napokon razvijenu fazu gradnje kamenih gradova od X-XIII stoljeća.
Sasvim neočekivano, njihovi gradovi smješteni na ogromnim prostranstvima bivaju istovremeno napušteni u XIII stoljecu. Vladajuća teorija je da je došlo do migracije u dva smjera: na jugozapad (današnji Hopi indijanci u Arizoni, koji tvrde da su im Anasazi bili preci) i na jugoistok (devetnaest plemena Pueblo indijanaca u Novom Meksiku).
Ali tu se javlja mali problem, jer postoji veliki civilizacijski jaz izmedju nestalih Anasazija i pojave Pueblo indijanaca.
********
Medju rijetkim pisanim dokumentima o onome što je zatečeno u nedirnutom gradu Anasazija, saznajemo više iz pera rančera i arheologa Al Wetherhilla koji je 1882. posjetio kanjon Mesa Verde.
“Stvari u sobama su bile ostavljene kao da su njihovi vlasnici otišli nekome u posjetu. Perfektni primjerci vaza i posuda su bili uredno složeni na podu; kućni alati na mjestima gdje su ih žene zadnji put upotrijebile… dokazi dječjeg igranja i muškaraca koji su se okupljali, davno dogorjelog pepela u ognjištu… Nije bilo nikakvih znakova nasilja. Gotovo da smo mogli vidjeti te ljude oko nas. Gledati ih kako rade u polju dok psi laju i ćurke se glasaju; žene koje melju kukuruz i pripremaju dnevni obrok te djeca koja se igraju u blizini kuća.
Činilo se kao da sam posjetio sveto tlo ovih mirnih domova zauvijek nestalog naroda…”
********
Vožnja je ugodna. Pravim prvu pauzu u Taco Bellu. U restoranu srednjoškolci. Indijanska lica. Podsjećanje da sam ušao na teritorij Sandia Pueblo rezervata. Na parkingu dugokosi indijanac, pedesetih godina, stopira. Prije nego što otvaram vrata auta pitam ga dokle ide. “Do San Isidra, a odatle autobusom do Farmingtona”. Pošto je meni plan da noćim negdje oko Farmingtona nudim mu prijevoz. “Ali”, upozoravam ga, “doći ćemo kasno navečer, jer stajem u Koronadu i ostajem duže u Čako Kanjonu.”
Osmotri me, kao da razmišlja da li će mu vožnja prijati u mom društvu. Onda klimne glavom potvrdno, govoreći da ima dva dana vremena prije nego što mu počne sastanak u Farmingtonu. “Melvin”, predstavlja se. “Ja sam prevodilac Santa Ana Pueblo indijanaca. Prekosutra se sastaju predstavnici Pueblo indijanaca, Juta indijanaca, Navaho i Apačija.”
Čini mi se da ćemo imati interesantan razgovor tokom vožnje.
********
Sunčeve zrake su se odbijale od blještavih oklopa tristo konjanika koji su ponosno paradirali glavnim trgom Meksiko Sitija. Na njihovom čelu je kapetan-general Don Francisko Vaskez de Koronado (de Coronado). O ovom trenutku je maštao već dvije godine otkako ga je 1538. Mendoza postavio za guvernera provincije Nova Galicija (Nueva Galicia). U sebi je ponavljao sve poznate podatke o zemlji smještenoj sjevernije od Nove Španjolske (kolonijalnog Meksika)…
…Kada su muslimani osvajali Portugal 714. godine sedam katoličkih biskupa je, sa svojim sljedbenicima, pobjeglo preko Atlantika u zemlju poznatu kao Antilija i osnovalo sedam gradova. Vremenom su počele kružiti legende da su ti gradovi (Cibole) puni zlata, srebra i dijamanata…
…Nakon udesa njihovog broda u Meksičkom zaljevu tri Španjolca i Esteban iz sjeverne Afrike su, nakon osam godina lutanja po neistraženim prostorima (današnjeg Teksasa i sjevernog Meksika), napokon došli u Meksiko Siti 1536. godine. Gradskim liderima su govorili kako su usput čuli price o “velikim gradovima čije su ulice prepune zlatara, zgrada sa mnogo katova i kamenih kapija optočenim dragim kamenjem…”
… Kralj Španjolske je pokazao poseban interes za legende i 1539. poslao ekspediciju da ih istraži. Esteban je služio kao vodič, a fratar Markos de Nica je bio predstavnik krune. Prvi susret ekspedicije sa Zuni indijancima u gradiću Havikuh doveo je do stradavanja Estebana i njegove družine. Fratar Markos se vratio u Meksiko Siti i izvjestio o postojanju “zlatnih gradova, od kojih je najmanji bio veći od Meksiko Sitija”.
General Koronado se vratio u stvarnost. Nastavio je odmahivati gomili okupljenoj na glavnom gradskom trgu. Nakon pozdravljanja sa vicerojom, kraljevim namjesnikom u Novoj Španjolskoj, kolona sa konjanicima i zastavama, hiljadu crnačkih robova i indijanaca, hiljadu konja te stada ovaca, krava i mazgi sa zalihama hrane napuštaju Meksiko Siti. Koronado se već slavodobitno vidi na povratku nakon otkrića sedam zlatnih gradova Cibole kako, ovjenčan slavom i bogatstvom, potamnjuje Kortesovu i Pizarovu popularnost.
********
“Svih devetnaest Pueblo plemena je smješteno u radijusu od 350 milja”, govori mi Melvin. “Santa Ana, moje pleme, je desno odavde” (rukom pokazuje kroz svoj prozor). Do nas su Zia, Hemez, Kočiti, Santo Domingo… Ispod nas (okreće se prema zadnjem prozoru) je Sandija pleme. A tamo su ti (ruka mu ide iza mog vrata) Laguna, Akoma i Tohađili…
“Kojim poslom ideš u Farmington? Kakav sastanak imate?” pitam.
“Tužili smo Vladu SAD da nas ne štiti od korporacija koje koriste uran sa naših teritorija, a ne plaćaju dogovoreno” odgovara.
“Rekao si da si prevodilac u svom plemenu. Da li zbilja danas postoji potreba za takvom funkcijom?”
“To jeste djelomično relikt prošlosti. Ali, naša je tradicija vrlo jaka i jezik se pomno njeguje bez obzira što nas je ostalo samo nekoliko stotina. A onda, mi svi govorimo drugačije medju Pueblo plemenima. Takodje, Apači, Jute i Navaho imaju potpuno različite jezike. Stoga prevodjenje postaje važno za medjusobnu komunikaciju. A ti, kojim si ti poslom u Novom Meksiku?”, upitao me je.
“Izučavam Anasazije”, kratko odgovorih.
“Šta znaš o njima?”
“Znam da vi, Pueblo, tvrdite da su bili vaši preci”, odgovaram sa upitnim pogledom i čekam njegovu reakciju.
“Da, Anasazi su naši drevni preci”, zamišljeno odgovara.
********
Koronado je sa svojom ekspedicijom pratio rijeku San Pedro (ušao u današnje SAD). Zauzeo je Havikuh i vojnički porazio Zuni indijance. Medjutim, zlatne gradove nije našao. Nastavljao je na sjeveroistok, napadao indijanska naselja (“puebla”), gubio vojnike i robove, ostajao bez hrane. Prošao je Arizonu, Novi Meksiko, Teksas, Oklahomu i Kanzas. Ni traga od legendarnih gradova Cibole. Odlučio se na povratak. Dvije godine nakon glamuroznog ispraćaja 1540. vratio se u Meksiko Siti sa samo stotinjak vojnika i praznih ruku. Ekspedicija je proglašena neuspjehom.
********
Sa desne strane puta ganitna tabla sa natpisom: “Coronado, State Monument”. Prekidam razgovor sa Melvinom. Parkiram ispred zgrade muzeja. On mi kaže da će me pričekati na klupi u hladu.
Fotografija 1: Ulaz u drevno indijansko naselje Kuaua
u Koronado nacionalnom parku, Novi Meksiko
Ovdje je nekada bio pueblo Kuaua, gradić sa 1 200 prostorija. U septembru 1540. je glavnina armije generala Koronada bila zauzeta u sukobima sa Zuni i Akoma indijancima, ali je izvidnica došla u ovu dolinu. Brutalno su se ponijeli prema domaćinima i došlo je do općeg sukoba.
Neki dokumenti tvrde da je Koronado ovdje proveo čitavu zimu, ali arheološki dokazi to ne potvrdjuju.
Iz muzeja put vodi ka vrlo skromnim ostacima ruševina gradića i replici jedne prostorije i jedne kive (duhovnog središta naselja). Ako je gradić podignut u XV stoljeću, dakle samo 300 godina nakon dominacije Anasazija, onda je bio vrlo blijeda kopija razvijenijih predaka. Zidovi su tanki u poredjenju sa gradnjom Anasazija, arhitektura inferiorna.
Tabla na uskoj stazici: “ne uznemiravajte zmije dok prelaze”.
Ovo mjesto simbolično postaje raskršće postojećih i nepostojećih svjetova i dogadjaja. General Koronado je ovdje prezimio, a nema dokaza za to. Tražio je nepostojeće zlatne gradove sa sasvim realnom vojnom silom. Tadašnji (a i današnji) Pueblo indijanci tvrde da su potomci Anasazija, mada postoji uočljiv civilizacijski jaz izmedju njih i to bi trebalo da negira njihovu tvrdnju. “Državni monument” Koronado zapravo nema monumenta. Natpisi u muzeju veličaju barbarski ulazak prvih Evropljana na sveto tlo mirnih indijanaca. I tako redom. Sve je zbrkano. Što je stvarnost?
Ima razloga da sam ovdje u društvu baš Pueblo indijanca. Moraću neke odgovore da dobijem od njega.
Fotografija 2: Naselje Kuaua od nekadašnjih preko 1200 prostorija na četiri nivoa
je najvećim dijelom pretvoren u prašinu
Čako kanjon, Novi Meksiko
juli 2004.
Melvin i ja nastavljamo putovanje Novim Meksikom. “Ovo je zemlja Đikarila Apači indijanaca”, pokazuje mi rukom na desnu stranu. “Sjeverno, sve do Kolorada, je njihova teritorija.”
Ubrzo dolazimo do raskrsnice prema Čako nacionalnom parku. Četrdeset kilometara vožnje neasfaltiranom prašnjavom cestom. Na nekoliko mjesta usjeci sa znakovima upozorenja da nisu prolazni prilikom kiša. Tada je Kanjon odsječen od svijeta. Naseljenog mjesta nema uokrug 100 kilometara.
********
“Melvine, da li tvoje pleme još uvijek ima običaje komuniciranja sa duhovima predaka?”, napokon sam uputio direktno pitanje mom saputniku.
“Svaki od Puebla ima svoje vidovnjake. Oni su u stanju da vide u druge dimenzije i kontaktiraju duhove naših starih.”
“Da li ti možeš da vidiš?” slijedilo je moje pitanje.
Melvin je zastao na čas kao da odmjerava koliko treba da mi kaže.
“Da. Ja sam los nuevos videntes – nova generacija vidovnjaka.”
Želio sam da znam zašto se nazvao “novom generacijom”. Što je to što čine različito u odnosu na svoje prethodnike. I, zapravo, kako je došlo do pojave “vidovnjaka”.
“Davno prije dolaska Španjolaca”, započeo je “postojali su vanserijski vidovnjaci iz reda Anasazija. Oni su bili u mogućnosti da čine nezamislive poduhvate. I predstavljali su poslednju kariku znanja koja se protezala hiljadama godina u prošlost i završavala sa Majama i Toltecima Meksika.”
Osjetio sam da dolazim na djelomično poznati teritorij.
“Šta misliš kako su Anasazi počeli izlaziti na put znanja?”, nastavljam.
“Vidiš, to je interesantno. U jednom momentu, iz radoznalosti ili gladi, prvi Anasazi su počeli jesti energetski moćne trave. Kada su trave izazvale čudnovate efekte, oni su ih počeli analizirati”, govori Melvin istovremeno pokušavajući da razazna moje reakcije.
“Dakle, prvi Anasazi vidovnjaci su to postali sasvim slučajno”, zaključujem. “I kakve efekte su te trave izazivale?”, pitam i usporavam auto, jer se približavam svom današnjem odredištu, a želim da ovaj razgovor potraje što duže.
“Najvažnija posljedica je bila da su otkrili postojanje dva svijeta, dvije svijesti. Našu svakodnevnu, materijalnu, čulnu svijest, koju kontrolira desna strana mozga. I onu uzdignutu svijest, iznad naših pet čula, kojoj pristup ima lijeva strana mozga. Kasnije su razradili tehnike kojima bi lakše doprli u stanje uzdignute svijesti. Kao stimulans su koristili iste trave, ali bi im bilo dovoljno da udišu dim i meditacijom bi doprli na mjesto odakle bi mogli da vide”.
“Šta bi sve mogli da vide?”, ostajem fokusiran.
“Vidjeti znači imati pristup znanju. Prošlosti i budućnosti.”
“Imaš li ti pristup detaljima iz prošlosti?” pitam i smiješim se u sebi. Kao da mi je Melvina nebo poslalo. Imam toliko pitanja za njega.
“Rekoh ti da sam vidovnjak. Kada se fokusiram da vidim u prošlost onda znam sve što se tada dogadjalo.”
********
Iznenada smo izbili na asfalt. Ušli smo u oblast Nacionalnog parka. Čako kanjon je na listi zaštićenih svjetskih spomenika kulture. Iza prve okuke prizor koji me obuzima posebnim osjećajem: izbili smo pred Fajada Butte. Impresivno kameno brdo koja se uzdiže 135 metara iznad polupustinjskog tla obraslog šikarom.
Nalazim se na preko 2 000 metara visine i ušao sam u srce kompleksa Anasazija.
Parkiram da napravim nekoliko fotografija. Pitam Melvina hoće li da ga slikam. Kaže da se Santa Ana indijanci nerado slikaju. Više nisam insistirao. Oblaci žurno prolaze iznad Fajada Butte i to mi daje bijelu pozadinu na fotografijama.
Fajada je španjolska riječ i znači pojas. Na mjestima gdje se sastaju materijali različite čvrstoće dolazi do odronjavanja i iz daljine to naliči crnom (sjenovitom) pojasu.
Prije šezdesetak miliona godina ovdje je bilo more i to je razlog što su na vrhovima ovih brda pronadjeni ostaci školjki, zubi prethistorijskih ajkula, rakova i morskog pijeska. Za novih šezdeset miliona godina i ovi prirodni monumenti će se potpuno odroniti i zauvijek isčeznuti iz krajolika. (Time će kaubojski filmovi ostati bez svoje prirodne pozadine.)
Fotografija 3: Fajada Butte, impresivan prirodni monument sa naseljem Anasazija
ugrađenim u liticama, Čako kanjon, Novi Meksiko
Dugogodišnje studije su potvrdile da su Anasazi na ovom mjestu imali vrlo razvijenu astronomiju. Dosada je pronadjeno 13 petroglifa, geometrijskih simbola uklesanih na kamenim liticama.
Svaki petroglif ističe igru svijetla i sjene tokom ključnih položaja sunca i mjeseca na nebu: proljetna i jesenja ravnodnevnica, te ljetni i zimski solsticij. Preciznost kojom su petroglifi locirani je fenomenalna: samo na jedan dan u godini sunčeva ili mjesečeva svjetlost pada na željenu točku petroglifa.
Na ovom svetom brdu Anasazija pronadjeni su ostaci nekoliko građevina i keramike. Motivi na keramici upućuju na period izmedju X i XII stoljeća, doba kada je ovaj kanjon bio središte svijeta Anasazija. Na jugozapadnoj strani je otkrivena 230 metara dugačka rampa koja se uzdiže preko 100 metara. Riječ je o vrlo složenom građevinskom poduhvatu izvedenom bez ikakvih metalnih alata.
Pronađeni su ostaci jedne kive, svete kružne prostorije Anasazija, u kojoj su vidovnjaci održavali svoje sesije.
********
“Napraviti kivu na liticama Fajade je bio zahtijevan posao”, ponovo otpočinjem razgovor sa Melvinom.
“Gdje god su Anasazi živjeli, imali su i kive. Vidovnjaci bi se tu dnevno okupljali i ukrštali informacije iz dva svijeta”, odgovara.
“Kažu da je sipapu, rupa u zemlji unutar kive, simbol prethodnog svijeta”, pitam.
“Sipapu je više od toga. Naši stari su došli na ovaj svijet iz zemljine utrobe...” (Dok ga slušam u sebi prevodim: preživjeli stanovnici prethodne apokalipse su bili smješteni u podzemnim pećinama.)
“…Prva tri svijeta su bila uništena vatrom, ledom i vodom…” (Znam da govori o tri katastrofe koje su uništile prethodne civilizacije: vulkani, ledeno doba i potop nakon potonuća Atlantide.)
“…Kada se voda povukla, bogovi su tražili da naši preci izađu na površinu i započnu sa Četvrtim svijetom. Svaka kiva ima sipapu kao podsjećanje odakle smo došli. Takodje, duhovi naših predaka se redovno prizivaju na našim sesijama kroz ovaj otvor. On je kapija izmedju unutrašnjosti majke Zemlje i nas na površini, izmedju prošlosti i sadašnjosti.”
“Da li su postojale granice za vidovnjake?” pitam.
“U ona stara vremena, broj vidovnjaka se počeo naglo širiti. Nove generacije su se učile kako da vide. I to je bio početak njihovog kraja. Sa prolaskom vremena, broj vidovnjaka je porastao, a pogotovo je rasla njihova obsesija sa onim što su vidjeli. Postajali su vrlo vješti i mogli su posjećivati čudne svjetove koji bi ih ispunjavali strahom i poštovanjem. Ali, zbog njihove obsesije vidjenim, prestali su biti mudri i ljudi od znanja.”
“Da li je obsesija bila sudbinom svih vidovnjaka?”, pitam.
“Ne. Neki vidovnjaci su izbjegli tu sudbinu. Bili su veliki, mudri, pravi ljudi od znanja. Uspijevali su viđenje koristiti pozitivno i prenositi blagotvorni utjecaj na članove svojih zajednica. Ja sam siguran da su, pod njihovim vođstvom, populacije čitavih gradova prešle u druge svjetove da se nikad ne vrate.”
Ta me rečenica ošinu poput groma. Time je potvrdio moje slutnje o sudbini Maja. I, sada evo, na početku mog susreta sa svijetom Anasazija, već mi daje odgovore i o njihovom misterioznom nestanku.
********
Najpoznatiji petroglifi Fajade su dvije spirale uklesane u stijeni. Veća spirala ima 19 kružnih linija; manja je lijevo od nje sa devet i po linija i izduženim završetkom.
U podne, na prvi dan ljeta, sunčeva zraka se probija izmedju stijenja i, u obliku noža, pada točno na sredinu veće spirale.
Na prvi dan zime, dva svjetlosna “noža” padaju točno na ivice veće spirale.
I, na koncu, na prvi dan proljeća i jeseni, svjetlosni “nož” prolazi kroz sredinu manje spirale.
Sjajno.
Fotografija 4: Dvije sunčeve zrake padaju na ivice spirale
označavajući prvi dan zime, petroglif Fajada Butte,
Čako kanjon, Novi Meksiko
Kretanje sunca na horizontu se odvija u ciklusima: brži tokom proljeća i jeseni, sporiji ljeti i zimi. U danima koji prethode 21.09. i 23.03. sunce mijenja svoju nebesku putanju čak po pola stepena svaki dan. Međutim, oko 22.06. i 22.12. putanja strašno uspori i postaje gotovo identična dan za danom. Otuda i pojam “solsticij”, odnosno “nepomičnost” na latinskom jeziku.
Anasazi su znali za ove pojave. U legendama Hopija i Pueblo pominju se mogućnosti da će se sunce prestati zauvijek kretati u danima oko početka ljeta ili početka zime. Dakle, ili će zemlja potonuti u vječnu hladnoću ili će ljetne vrućine biti neprestane. Stoga i plesovi Indijanaca da umilostive božansko Sunce da ne prestane sa svojim nebeskim kretanjem.
Fotografija 5: Sunčeva zraka, poput svjetlosnog noža, prolazi kroz sredinu uklesane spirale
samo na dan ljetnjeg sunčevog solsticija, Fajada Butte, Čako kanjon, Novi Meksiko
Slično kao i sunce, tako i mjesec ima svoje ciklične ritmove. Prilikom njegove najsjevernije orbite vizuelno se dogadja slično nebesko mirovanje kao i kod sunca prilikom solsticija. Zahvaljujući sunčevoj gravitaciji, mjesečeva orbita se ponavlja svakih 19 godina i ta se pojava naziva Metonskim mjesečevim ciklusom. Glavno "mirovanje'’je praćeno sa sporednim (manje ekstremnim) “mirovanjem” svakih devet i po godina.
Anasazi su obratili posebnu pažnju ovim mjesečevim mirovanjima.
Pomenuti piktoglif – spirala na Fajade Butte - bilježi glavni period mjesečevog “mirovanja” na taj način da obasja piktoglif u potpunosti, a granica sjene ide lijevim obodom spirale. Drugim riječima, Anasazi su znali za Metonski ciklus, za dane koji su se ponavljali svakih devetnaest godina kada bi se mjesec našao u istom nebeskom položaju.
Za vrijeme sporednog mjesečevog “mirovanja” svijetlost obasja ravno jednu polovinu spirale idući točno kroz njenu sredinu; druga polovina je u sjeni. Ugao koji formira mjesečeva sjena identičan je uglu usječene linije spirale na mjestu njihovog dodira.
Dodamo li tome da se period glavnog “mirovanja” od 19 godina poklapa sa brojem linija na većoj spirali (19), a period sporednog mjesečevog “mirovanja” poklapa sa brojem krugova velike spirale (devet i po), upotpunjuje se nevjerovatna astronomska priča o piktoglifima Fajade Butte.
Ove igre sjenke i svijetla su moguće, jer se ispred piktoglifa nalaze tri kamena bloka, svaki visok po 2 metra i težak po nekoliko tona. Još uvijek se vode polemike da li su ovi blokovi nastali prirodnim odronjavanjem ili su ih Anasazi tu postavili.
Nevjerovatna preciznost kojom svijetlo pada na spirale za mene je dovoljan dokaz da su Anasazi postavili ove kamene blokove na takav način da blokiraju i propuštaju svjetlost da bi dobili željene astronomske efekte.
Petroglifi se nalaze na još nekoliko litica. Geometrijski oblici dvostruke spirale i zmije ponovo bilježe isti efekat kod ekstremnih nebeskih položaja sunca. Posebno je interesantna sjena koja se formira za vrijeme jesenje ravnodnevnice kada linija sjene istovremeno dodiruje glavu, tijelo i rep krivudave zmije.
Zmija, odnosno serpent, je motiv koji Anasazi koriste slično kao i Maje. Simbol znanja, superiorno nebesko biće.
Anasazi nisu ostavili pisanih dokumenata. Ali, i ovih nekoliko škrtih znakova u kamenu su dovoljni da razuvjere historičare da su Anasazi pratili nebeske pojave da bi utvrdili “kada je vrijeme za sjetvu”.
Perfekcija njihovih piktoglifa daleko nadilazi potrebe zemaljskog kalendara i agrikulturnog društva.
Anasazi nam ostavljaju geometrijsku poruku o svojim astronomskim konceptima.
Čako kanjon, Novi Meksiko
juli 2004.
Ulazak u Čako kanjon. Osjećaj divlje ljepote. Ili, lijepe divljine, svejedno. Polupustinjski predjeli, surovih zimskih uvjeta, kratkih kišnih perioda, sunca koje prži tokom ljetnih mjeseci, prosto ne odaje mjesto koje je nekada bilo živim centrom Anasazija, njihovim duhovnim, komunikacijskim, građevinskim i trgovačkim središtem.
Prije 130 godina je prvi nabasao na kanjon Richard Wetherhill: “Tamošnje ruševine su ogromne. Jedanaest je velikih puebla ili naselja koja sadrže od stotinu do pet stotina prostorija i veći broj manjih naselja… Koliko, ne znam, sigurno ih je više od stotinu.”
Meni predstoji obilazak dvadesetak kilometara Kanjona.
********
“Hej, Melvine, ko je dolazio na mjesta napuštenih gradova Anasazija?”, koristim nekoliko minuta za razgovor prije nego što izbijem na prvi grad u Kanjonu.
“Došli su osvajači”, odgovara mi moj saputnik, Pueblo indijanac.
“Ko su bili ti osvajači?”, uporan sam.
“Drugi indijanci. Spuštali su se u ove predjele i još južnije, u Meksiko”, gestikulira rukom i pokazuje u pravcu jugozapada.
“Kako to da su oni osvajali duhovno naprednije narode?”, pitam se naglas.
“Već sam ti rekao da su pojedini gradovi, pod vođstvom velikih vidovnjaka, napustili ovu dimenziju znatno ranije. I ovdje, i u Meksiku, i u svijetu Maja. Oni što su ostali, bili su pod vođstvom onih koji su bili opsjednuti viđenjem i koji nisu imali praktične odgovore za interese svojih zajednica. Oni si bili fijasko.”
“Da li je bilo spiritualnog kontinuiteta Indijanaca-osvajača sa starosjediocima?”, interesuje me.
“Vidiš, ovi osvajači bi zavladali materijalnim svijetom. Ali, nisu nikad naučili da vide.”
“Kako misliš da nisu naučili vidjeti? Pa mora medju današnjim indijancima biti onih koji prelaze izmedju dvije dimenzije”, nastavljam diskusiju.
Moj novostečeni prijatelj se smiješi. Udahne duboko i nastavlja.
“Nije da nisi u pravu. Novi spiritualni lideri su učili procedure Anasazija, Tolteka, Maja… Medjutim, oni nisu ovladali unutrašnjim znanjima. Zato ih ja i ne zovem vidovnjacima već vračevima. Oni zapravo nisu znali što im se događa prilikom spiritualnih izleta, niti su to znali objasniti, jer nisu vidovnjaci.”
“Kako je dolazak Španjolaca utjecao na njihov rad?” pitam.
“Kada su Španjolci došli, stari vidovnjaci su već stoljećima bili odsutni. Nove generacije vračeva su počele da osiguravaju svoje pozicije. Spiritualno inferiorni i barbarski nastrojeni Španjolci su zapravo pomogli novim liderima Indijanaca da očvrsnu…”
To mi se učinilo malo nelogično, ali već smo izbili na proširenje puta…
********
… Hungo Pavi, “Čakoanska velika kuća”, kako stoji na tabli pored naselja, je na ulazu u Kanjon. Nije poznato originalno ime koje su mu dali njegovi graditelji. Jedan od mogućih prijevoda imena sa indijanskog bilo bi “travnato proljetno mjesto”.
Fotografija 6: Ulazak u Hungo Pavi, naselje Anasazija u Čako kanjonu,
Novi Meksiko, naseljen u periodu 1 000 – 1 250 godine
“Naseljeno od 1000 – 1250-ih, sveto mjesto, uđite sa poštovanjem”, te riječi sa table upućuju na respekt.
Sa dosta sigurnosti se može ustvrditi da je Hungo Pavi građen od 943. godine do 1047. U temeljima zidova su nađeni ostaci nosivih greda i putem čitanja njihovih prstenova može se odrediti godina kada su posjećeni.
********
Moderna arheologija ima nekoliko metoda za određivanje starosti nalazišta. Geološku (prema starosti zemljanih slojeva), kulturno-komparativnu (poređenje keramike, stilova gradnje, umjetničkih predmeta sa narodima koji su živjeli u blizini) te dvije metode iz XX stoljeća: metoda ugljika-C14 (vrijeme poluraspada radioaktivnog ugljika) i dendrokronologiju (utvrđivanje starosti prema prstenovima stabla).
Sa izvjesnim odstupanjima ugljikova metoda se može primjeniti na utvrđivanje starosti organskih materijala do 55 000 godina u prošlost. Dendrokronologija je komparacijom kodova na drveću uspjela otići skoro 10 000 godina u prošlost sa preciznošću od +/- 5%.
Astronom iz Arizone Andrew Douglas je 1929. analizirao nosive grede iz Čako kanjona (naselje Pueblo Bonito) i iz nešto sjevernijeg peubla Aztec i njihovim poređenjem je utvrdio da najstariji primjerci sežu 800 godina prije Kolumbovog dolaska na američko tlo. Nastala je nova naučna disciplina, dendrokronologija, a Douglas je osnovao Laboratoriju pri Univerzitetu u Arizoni koja i danas ima najveći broj primjeraka prstenova stabla sekvoje, hrastova, borova i drugih. Njegov doprinos arheologiji i historiji je neprocjenjiv.
Zahvaljujući tim istraživanjima poznate su tačne godine kada su posječena stabla za gradnju naselja u Čako kanjonu. Štoviše, i godišnje doba kada je stablo posječeno i ostavljeno da se suši.
********
Susret sa pueblom Hungo Pavi mi donosi i prvu priliku da dotaknem rasušena debla koja su obrađena rukom Anasazija.
Naselje ima orijentaciju prema istoku i direktno gleda na sveto brdo Fajada Butte. Nekoliko preživjelih zidova, koji još uvijek prkose vremenu te pregrade koje su dijelile prostorije, je sve što je ostalo vidljivo iznad površine zemlje. Pažljivim promatranjem (i uz dosta imaginacije) moglo se zaključiti da je prizemni dio kompleksa imao 73 prostorije. Ostaci dvije kive su vidljivi u centralnom dijelu.
Hungo Pavi je smješten tik uz litice kanjona. U pozadini se, uz napor, vide ostaci uklesanih drevnih stepenica koje su bile sastavni dio mreže puteva svijeta Anasazija.
Ostaci dvospratnog zapadnog zida i širina nosivih zidova od preko jednog metra (!) upućuju da su na njima bili smješteni još, najvjerojatnije, dva sprata. Na taj način bi se broj prostorija popeo na oko 200.
Fotografija 7: Debljina nosivih kamenih zidova je preko jedan metar,
Hungo Pavi, Čako kanjon, Novi Meksiko
Sve do ovog momenta priča ide nekako logično. Imamo malo naselje odnosno apartmanski kompleks od 200 prostorija u kojeg bi mogli smjestiti stotinjak manjih porodica. Tu su i “ceremonijalne” kive za zajednička okupljanja.
Međutim, u ruševinama prostorija nema tragova kamina, odnosno ograđenih prostora za ognjišta. A živjeti šest surovih zimskih mjeseci bez grijanja ne zvuči logično.
Nadalje, na ovu veličinu puebla trebalo bi biti izgrađeno barem petnaestak manjih kiva, jer bi obično svaki klan imao svoju kivu uz par velikih, zajedničkih kiva.
Zaključak: Hungo Pavi je služio kao povremeno prebivalište, u ljetnim mjesecima, vrlo limitiranom broju Anasazija.
Fotografija 8: Visoki trospratni zid je okruživao naselje sa oko 200 prostorija,
Hungo Pavi, Čako kanjon, Novi Meksiko
Čemu onda toliki napor za izgradnju tako solidnih i širokih kamenih zidova? Usto, nekada je na zidovima bio plaster sa ukrasnim crtežima. Građevinski poduhvat neproporcionalnih razmjera s obzirom na to koliko se koristio.
Nova zagonetka.
********
Melvin me čekao u autu dok sam obilazio naselje. Motor i hlađenje radi. Poslužio se “ledenim” čajem sa zadnjeg sjedišta koji je odavno prestao biti leden. Našao je i neku radio stanicu na španjolskom.
“Jesi li našao što interesantno?”, ovaj put on počinje.
“Neke odgovore i nova pitanja”, odgovaram. Pokušavam se onda sjetiti gdje smo stali sa razgovorom.
“Reci mi, zašto si mi rekao da su Španjolci bili korisni vidovnjacima?”.
“Njihovo prisustvo je pomoglo spiritualnim liderima Indijanaca da usavrše svoja znanja. Čudno je, ali ekstremni teror kojem su bili izloženi tada, a kasnije i pod bijelim čovjekom, dao im je zamah da razviju nove spiritualne procedure i nove principe”, govori Melvin.
“Koliki je broj tih vidovnjaka bio u godinama španjolskih i anglo osvajanja?”
“U početku velik. Međutim, kasnije je znatno reduciran. Uglavnom je većina bila pobijena.”
“A danas?”, nastavljam.
“Nekolicina. I oni su razasuti na sve strane.”
“Da li si s njima u kontaktu?”
“Sa ponekim. Vidiš, zadnjih nekoliko stoljeća, preostali vidovnjaci su svjesno sebe izolirali. Posljedica je bilo stvaranje odvojenih zajednica. Primjera radi, ti znaš za postojanje devetnaest Pueblo plemena. Ako odemo daleko u prošlost, može se vidjeti da je devetnaest vidovnjaka začelo proces osamostaljivanja jednih od drugih na različitim teritorijima. Današnja plemena imaju dosta razlika čak i u jeziku i nekim običajima, a opet svi mi vodimo zajedničkim korijenima.”
********
Krećemo dalje. Nekoliko kratkih kilometara do posebne, dugoočekivane arheološke poslastice.
Čako kanjon, Novi Meksiko
juli 2004.
Američka vojna ekspedicija je ušla u teritorij Navaho indijanaca. Posjeta Čako kanjonu je uslijedila 1849. Poručnik James Simpson i njegov meksički vodič Karavahal (Carravahal) su najimpresivnije od trinaest ruševina kanjona nazvali Pueblo Bonito, “lijepi gradić”.
Originalno ime koje su mu Anasazi dali nije poznato. Ali, zato su stotine godina kasnije svoja imena napuštenom gradu dali Hopi, Pueblo i Navaho indijanci.
Fotografija 9: Pueblo Bonito, srce svijeta Anasazija, u punom sjaju oko 1 100. godine,
Čako kanjon, Novi Meksiko
Od ponovnog otkrića sredinom XIX stoljeća Pueblo Bonito je neprestano vandaliziran u narednih 70 godina. Od četverospratnih zidova, osamsto apartmana, četrdesetak “standardnih” i tri velike kive… ostalo je malo.
I kao da to nije bilo dovoljno, 1941. je kolapsirala gigantska stijena iznad Pueblo Bonita. Trideset hiljada tona teška tzv. “Prijeteća stijena” se sručila na ruševine gradića ispod sebe uz potmulu buku. Od pedeset metara široke, trideset metara visoke i petnaest metara debele stijene ostala je, kao što sam se mogao uvjeriti, gomila manjeg kamenja. Dodatnih tridesetak prostorija Pueblo Bonita je zauvijek uništeno.
U pripremi putovanja proučavao sam fotografije iz doba kada je “Prijeteća stijena” još uvijek bila dio litica. Nesumnjivo je da su Anasazi i prije gradnje bile svjesni opasnosti od rušenja. Zato su u podnožju stijene podigli kamene terase koje su usporavale eroziju i minimizirale opasnost od rušenja. Navaho indijanci su, impresionirani ovim građevinskim poduhvatom, Pueblo Bonito nazvali Tse biyahnii a ah, odnosno “stijena koja je pričvršćena odozdo”.
Fotografija 10: Ostaci “Prijeteće stijene”, teške 30 000 tona, koja je kolapsirala
na Pueblo Bonito 1941. godine, Čako kanjon, Novi Meksiko
Gradnja Pueblo Bonita je započeta 850. godine. Dograđivan je u tri navrata da bi gradnja stala 1 150. Dokazi života se u njegovim prostorima nalaze do početka 1200-ih, a onda, neočekivano i bez prisile, grad se mirno i misteriozno napušta.
Impresionirani građevinskim umijećem Anasazija, prvi arheolozi i historičari procjenjuju broj stanovnika Pueblo Bonita na nekoliko hiljada. Broj prostorija (800) su pomnožili sa potencijalnim članovima porodica (4-5) i dobili su ove cifre. Na sličan način su došli do populacije u Čako kanjonu: 13 gradića po par hiljada ljudi, dakle govorimo o dvadeset pet hiljada ljudi. I to je imalo smisla da bude centar svijeta Anasazija koji bi, po njima, brojao stotinjak hiljada ljudi u radijusu od hiljadu kilometara.
Nažalost, računicu im je pokvarila zdrava logika. Naime, u Pueblo Bonitu je samo pedesetak prostorija sa ognjištem za vatru. Najedamput, umjesto tri-četiri hiljade ljudi procjena broja stanovnika se smanjuje na samo stotinjak žitelja. U polovini okolnih naselja uopće nema ognjišta za vatru u prostorijama što znači da su ova naselja bila samo povremeno naseljena (tokom ljeta).
I sad se postavlja pitanje odakle radna snaga za podizanje impresivnih kamenih zidina, četverospratnica i kružnih kiva, mreže kamenih puteva koji su se prostirali stotinama kilometara daleko i povezivali oko 150 “velikih kuća” (naselja) Anasazija.
I sve to u uvjetima surove klime, škrte zemlje i oskudne vode kada je glavnina vremena ipak trebala biti posvećena osiguranju hrane.
********
Nekoliko fotografija ostataka “Prijeteće stijene” i ostao sam bez filma. Vraćam se u auto po novi film. Melvin, po običaju, sjedi uz klimu upaljenu na najjače, sluša svoju meksičku radio stanicu, zamišljenog pogleda. Ledenog čaja više nema.
“Melvine, hoceš mi se pridružiti u obilasku ruševina Pueblo Bonita?” pokušavam da pridobijem društvo.
“Ti idi, a ja ću te pratiti pogledom. I biti uz tebe,” izvlači se još jednom.
“Na ovaj momenat sam čekao dugo”, govorim “da se nađem pokraj velike kive i pokušam doći do spoznaja Anasazija kada su se okupljali u njima”.
“Nadam se da ćeš osjetiti kolosalno otkriće vidovnjaka Anasazija”, zagonetno mi se obraća.
Vidim da ću ostati još par minuta u autu. Melvin me mami.
“Kakvo kolosalno otkriće?”, pitam.
“Vidiš, vidovnjaci Anasazija su, uz veliki rizik, uspijevali da vide neopisivu silu koja je bila izvorom svih živih bića. Zvali su je Orao.”
“Zašto orao?”, sada već ima moju punu pažnju.
“Onih par odbljesaka koji su mogli izdržati, oni su vidjeli nešto što je podsjećalo na crno-bijelog orla beskrajne veličine.”
“I šta su još naučili o toj sili?”, izvlačim iz Melvina.
“Vidjeli su da Orao daje svijest i znanje. On kreira bića da bi oni živjeli i obogaćivali datu im svijest i znanje.”
“I onda?”
“Oni su vidjeli kako ta obogaćena svijest napušta bića nakon smrti… i kako se kreće ravno ka Orlu … koji bi je progutao,” sporim glasom Melvin saopštava zastrašujuću istinu.
“Hočeš da kažeš da je jedini razlog za naše postojanje da obogatimo svijest svojim životnim iskustvima… i da ta svijest služi kosmičkoj sili kao hrana?”, razmišljam naglas.
Pogledi nam se sreću. Njegove tamnosmeđe oči i naborana koža mi ne pružaju utočište. Kao da smo došli do zadnje kosmičke stanice i znamo da nemamo više kuda. A ishod nam ne ide u korist.
“Vidovnjaci Anasazija su vidjeli da su živa bića tu da obogate svijest koja bi postajala Orlovom hranom. Od drevnih vremena do danas. I zauvijek.” završava Melvin.
“Toliko o otkrićima vidovnjaka Anasazija”, mislim se u sebi. Izlazim iz auta pod dojmom našeg razgovora.
********
Stojim ispred gradića i posmatram njegove konture. Pueblo Bonito je bio izgrađen u obliku slova “D”. Kružni dio kompleksa gleda na jug primajući i zadržavajući sunčevu toplotu za vrijeme hladnih zimskih dana. Najveća kiva je perfektno orijentirana u pravcu sjever-jug (“bez upotrebe kompasa”, naravno).
Svaki kamen je ugrađen u zidove sa posebnom pažnjom.
Zid koji dijeli kompleks na dvije polovine nema odstupanja od perfektne orijentacije prema sjeveru (tačnije, odstupanje je manje od jedne četvrtine jednog stepena!). Velika kiva na istočnoj polovini naselja je smještena na crti od točno 45 stepeni prema istinskom sjeveru.
Očigledno, gradnja je bila dio astronomske orijentacije Anasazija.
Prvi dio naselja na koji me dovodi uski put su istočne zidine. Ostaci dva visoka zida i u njima neobičan otvor – prozor. Kasnije ću otkriti tragove šest sličnih ugaonih prozora.
Pažljivim promatranjem ustanovljena je njihova astronomska funkcija. Naime, tokom godine se sa ovih prozora može promatrati kretanje sunca sve do konca oktobra. I kada se čini da sunce nestaje sa horizonta, jer ga više nije lako pratiti iz ove pozicije, dešava se nešto neočekivano. Uski tračak svjetlosti prolazi kroz prozor i može se pratiti na zidu susjedne sobe. Sa dolaskom novih dana i sedmica na tom zidu se prati kretanje sunčeve svjetlosti. I, napokon, na dan zimskog solsticija, 22. decembra, sunčevi zraci oblikuju kvadratić koji počiva na samom uglu dva susjedna zida!
Fotografija 11: Dokazana je astronomska funkcija uganih prozora Pueblo Bonita
koji su pratili sunčevu putanju, Čako kanjon, Novi Meksiko
Ako već nisu imali kalendar na zidu, barem su mogli preko putanje sunčeve svjetlosti znati kada se približava prvi dan zime.
Ono što danas ne vidimo na zidovima je plaster koji je prekrivao ove kamene zidove i vjerojatni markeri na zidu koji bi označavali važne tačke sunčeve putanje.
********
Za izgradnju trinaest naselja u kanjonu trebalo je posječi i ugraditi 225 000 stabala. A najbliže šume su se nalazile šezdesetak kilometara daleko.
Temelji zidova Pueblo Bonita su, slično kao i kod ostalih naselja, široki preko jedan metar. Zidovi koji se nastavljaju na njih se sužavaju i to nam govori barem dvije stvari. Prvo, da su originalni graditelji znali da će im građevine imati više spratova te su podizali masivne donje zidove; a drugo, sa užim zidovima na višim spratovima su imali manji pritisak na donje zidove. Svaki kamen je posebno poravnan i obradjen.
Fotografija 12: U zidove Pueblo Bonita pažljivo je ugrađeno preko 50 miliona
obrađenih kamenih pločica, Čako kanjon, Novi Meksiko
Imajući u vidu da je Pueblo Bonito imao stotinjak stalnih stanovnika, a ostala naselja još i manje, realno je postaviti pitanje kako je bilo moguće u tako kratkom periodu izgraditi impresivne i masivne građevine.
Ovaj kompleks je imao samo jedan uski ulaz u naselje. Sem otvorenog, širokog gradskog trga koji je povezivao kive, ulaz u pojedine apartmane je bio moguć samo uz upotrebu drvenih ljestvi. Visoki, četverospratni zidovi su stvarali barijeru za nepozvane goste. Usto, ispred naselja su se nalazile dvije velike zidane platforme sa dodatnim zidovima koji su bili vanjski zaštitni omotač.
Glavni i jedini ulaz je, vremenom, sa dva metra sužen na manje od metra. A onda, kada su sredinom XIII stoljeća Anasazi otišli iz svog Pueblo Bonita, i taj prolaz je zazidan.
********
Čako kanjon je bio centar svijeta Anasazija. Pueblo Bonito je najveće naselje smješteno u samom centru kanjona. A središnja prostorija 150 metara širokog Pueblo Bonita je velika kiva sa radijusom od dvadesetak metara.
Fotografija 13: Ostaci Velike kive, perfektne sjever-jug orijentacije, spiritualnog središta
Pueblo Bonita, Čako kanjon, Novi Meksiko
Mala klupica ispred ostataka podzemne kive me poziva da sjednem.
U srcu sam nestale civilizacije. Ispod mene su izranjale sve njihove tajne, nadanja i planovi. Uz svjetlost vatrenog ognja, dim i miris trava u lulama, kreirala se sadašnjost i budućnost zajednice Anasazija koja se prostirala stotinama kilometara unaokolo.
Sve do momenta kada će pasti odluka da se ulazna vrata, mirno i dostojanstveno, zauvijek zatvore.
Fotografija 14: Za izgradnju trinaest većih naselja u kanjonu posječeno je 225 000 stabala;
najbliže šume su bile udaljene preko 60 km. S obzirom da Anasazi nisu imali metalnih alata,
zaprežnih životinja niti točka, ostaje misterijom kako su ova naselja izgrađena
u kratkom periodu sa minimalnim brojem radnika
Čako kanjon, Novi Meksiko
juli 2004.
Petsto metara jugoistočno od Pueblo Bonita smješten je Četro Ketl (Chetro Ketl). Izgradjen je u obliku slova “D”. Stražnje zidine dužine 170 metara su podupirale pet spratova visoko naselje sa oko 500 prostorija i 16 kiva.
Ruševine se dižu iznad polupustinjskog krajolika. Napuštene. Šikara unaokolo.
Osamsto godina vjetra i kiša skrili su sistem tunela, prostorija i kiva koji je povezivao dva najveća naselja Čako kanjona. Arheolozi su, naime, 1920-ih godina otkrili temelje i ostatke zidova izmedju Pueblo Bonita i Četro Ketla. Skorašnja ispitivanja sa laserskim podzemnim imiđima su otkrila i dodatne prostorije.
Fotografija 15: Umjetnička rekonstrukcija elegantnog naselja Anasazija Četro (Chetro) Ketl,
godina 1200., Čako kanjon, Novi Meksiko
Kodovi prstena drveća pronadjeni u potpornim zidovima ovog puebla su potvrdili da je 945. podignut prvi sprat. U narednih 170 godina ukupno 26 000 stabala će se posjeći u šumama šezdesetak kilometara udaljenim da bi naselje dobilo konačan oblik. Radijus najdebljeg potpornog stabla (španjolski “viga”) iznosi 65 cm. Prevoz tih stabala će ostati misterijom.
Pedeset miliona kamenih pločica je obradjeno i ugradjeno u zidove ove “velike kuće”. Koliko ruku je bilo potrebno za takav poduhvat?
Samo nekoliko desetina žitelja Četro Ketla je živjelo u ovom elegantnom kompleksu. Donji spratovi su uglavnom služili kao spremišta; dvostruki zid je okruživao naselje. Prostorije na višim spratovima imale su izlaz na balkone.
Tih balkona danas više nema. Ali su, prema historijskim kronikama iz 1901., dijelovi balkona još uvijek bili netaknuti. Naredne dvije decenije oni će nestati. Avanturisti i snabdjevači muzeja će, prilikom svojih posjeta kanjonu, potporno drvo balkona koristili za loženje u hladnim noćima. I tako je od balkonskih terasa ostao sam pepeo.
********
Moj razgovor sa Melvinom se, uz povremene prekide, nastavlja. Kroz prednje staklo gledamo prema obrisima ruševina Četro Ketla.
“Svijet nije ono što mi mislimo da jeste”, govori Melvin. “Mi mislimo da se on sastoji od objekata, ali to jednostavno nije istina.”
“Slažem se s tim. Sve se može svesti na nivo energetskih polja”, odgovaram.
“Da, ali ti kao prosječan čovjek, ne možes vidjeti ta energetska polja. Tek ako bi mogao da ih vidiš, ti bi bio vidovnjak. U tom slučaju bi mogao da dokažes tu istinu.”
Ono što me je iskustvo naučilo je da, u društvu onog od koga se može nešto novo čuti, imam pogled učenika. I upravo jedan takav pogled sam uputio prema Melvinu. On je to shvatio i nastavio:
“Svijet nije tako čvrst i stvaran kako nas naša čula pokušavaju obmanuti. Ali, svijet nije niti samo puki odsjaj. Puno puta čuješ da je svijet samo iluzija, ali to nije tačno. U jednu ruku on je realan, u drugu nije.”
“Pa kako razlučiti granicu?”, pitam.
“Slušaj pažljivo, evropski Teksašaninu. Kroz naša čula dobijamo informacije o vanjskom svijetu. To je činjenica. Ali ono što vidimo, to nije činjenica. Jer, mi učimo kako da koristimo čula. I tu nastaje problem.”
“Čekaj, da vidim da li sam shvatio. Mi imamo čula koja detektiraju predmete i pojave oko nas. I tu nema sumnje. Ali, problem nastaje kako koristimo ta čula. Je li tako?”, pitam.
“Vrlo dobro. Postoji nešto što utiče na naša čula. I zbog toga je ono što nam naša čula daju na uvid iskrivljeno”, objašnjava Melvin dalje.
“Dobro, Melvine. Mi, na primjer, sada gledamo u ruševine ovog naselja. Iznad nas su litice kanjona. Je li to realno ili ne? Da li nas čula lažu? Što je iskrivljeno u toj slici?”, pojednostavljujem razgovor.
“Naša čula nam govore da je ispred nas kamena ruševina i planina. Oni imaju svoju veličinu, boju, oblik. Mi čak imamo veliki broj kategorija za različite ruševine ili planine. I to je u redu. Ali, razmisli o ovome. Naša čula vide i primaju određene informacije zato što su prisiljena na to.”
Opet sam se zamislio.
“Šta je to što naša čula prisiljava da rade na određeni način?”, ponovo idem sa