Semir Osmanagic BOSANSKA PIRAMIDA SUNCA - Otkrice prve evropske piramide - Uvod 1. Antropološka genetika mijenja poznatu sliku svijeta 1.1. DNK revolucija 1.2. Mapa migracija 1.3. Potvrda teze o Ilirima 1.4. Moja haplogrupa 2. Fenomen kamenih kugli 2.1 Megalitske enigme Kostarike 2.2 Svjetska energetska mreža? 2.3 Lokacije kamenih kugli u Bosni 3. Biogeometrija 4. Bosanska piramida Sunca - prva evropska piramida 4.1. Visocica 4.2. Iskustvo El Salvadora 4.2.1. Joya de Ceren 4.2.2. San Andres 4.2.3. Cihuatan 4.2.4. El Tazumal 4.2.5. Casa Blanca 4.3. Sondažna busenja na Visocici 4.3.1. Dozvole i saglasnosti 4.3.2. Strane svijeta 4.3.3. Šest busotina 4.3.4. Geološke analize 4.3.5. Mišljenja 4.3.6. Zašto je piramida, a ne prirodna tvorevina?! 4.3.7. Šta dalje? 5. Jadranski bazen - svjetski arheološki dragulj 5.1. Ilirski Grad iz snova - ni hercegovacka Troja, ni Daorson, ni Gradina Ošanici 5.2. Asseria 5.3. Varvarija Prilog 1: U potrazi za alkama (Jovo Jovanovic) Prilog 2: Medun (Bojan Zecevic) Index imena i pojmova Pogovor BOSANSKA PIRAMIDA SUNCA - Otkrice prve evropske piramide - UVOD Prije 12 500 godina veci dio Evrope je bio pod debelim ledenim naslagama. Medutim, južni evropski obod, od Baskije, preko Španjolske, Italije, Hrvatske, Bosne, pa sve do Turske i zakavkaskih oblasti je bujao ljudskim kulturama. Razvijene civilizacije Pacifika, Atlantika i Sredozemlja ostavljale su jakog traga na arhitekturu, socijalnu organizaciju i spiritualni život južnih Evropljana. A za njih su prostori današnje Bosne i Hercegovine i Jadranskog bazena bili posebno važni kao energetski vrlo potentni. Nekoliko stotina kilometara radijusa, od Save do Jadrana, smatrani su za najprivlacnije u tadašnjoj Evropi. Višemilenijsko prisustvo Ilira i naroda Baskijsko- zakavkaske grupe ostavilo je iza sebe genijalnost olicenu u piramidama, monumentalnim kamenim gradovima i kompleksnim energetskim sistemima. Svemirska kataklizma od prije 12 000 godina i otapanje leda u Evropi izazvalo je podizanje nivoa mora od nekoliko stotina metara. Tragovi civilizacije su prekriveni vodom. Ubrzo, povlacenjem mora i protokom vremena, piramide su prekrili nivoi zemlje i rastinja. Sada imamo rijetku priliku da dodirnemo tragove naših davnih predaka. Od nekoliko dostupnih slicica moci cemo naslutiti kako je izgledao mozaik. Mozaik koji cini Bosnu i Hercegovinu svjetskim arheološkim draguljem. 1. ANTROPOLOŠKA GENETIKA MIJENJA POZNATU SLIKU SVIJETA 1.1. DNK revolucija U kancelariju mi zadihan ulazi Juri (Uri) Kelman. "Semire, imam važnu vijest." "Sjedi Juri", pokazujem mu rukom i sjedamo za dugi plavi stol. "Sjecaš se onog mog klijenta, tvornice kartonskih kutija ovdje u Houstonu?" pita me. Prisjecam se da mi je ranije govorio o firmi za koju je radio dizajn. Juri, šezdesetogodišnji Jevrej, me obicno obraduje sa novim pricama. Nekada malo oduži kao sa onom pricom o njegovoj ulozi kao mladog oficira u jevrejsko-arapskom sukobu 1967. godine. Ovaj put je to nešto iz poslovnog svijeta. Ili mi se tako barem cini. "E vidiš, toj firmi sam donio veliki ugovor. Ukljucen sam kao dizajner specijalnih kutija u kojima ce se prikupljati individualni DNK uzorci iz citavog svijeta." Ovaj put je imao moju punu pažnju. "Ovo ce biti nešto ogromno. National Geographic otpocinje sa projektom DNK istraživanja na podrucju citavog Planeta. Finansira ga kompjuterski gigant IBM. Narucuju probnu kolicinu od 50 000 za prva dva mjeseca. Nakon toga ce milioni uzoraka DNK iz citavog svijeta biti uzeti od svih naroda." "Koja je tvoja uloga u svemu tome?" pitam. "Ja dobijam procenat od prvih kolicina. Zamisli, desetine hiljada kutija..." *** Uzbudljiva prica o najnovijem valu genetskih istraživanja kulminirala je 2003. godine. Doktor Spencer Wells, 33-o godišnji americki geneticar, je kompletirao projekat pod nazivom "covjekovo putovanje". Višegodišnje proucavanje genetskih tipova na razlicitim tackama Planete dovelo je do potrebe da se historija ponovo piše. Egzaktnom naucnom metodom je dokazano da današnjih 6,6 milijardi stanovnika potice od zajednickog pretka iz Afrike. Suprotno mišljenjima da je homo sapiens nastao višemilionskim procesom evolucije, antropološki geneticari pokazuju da je covjekov genetski kod star samo oko 150.000 godina. I da se kao takav znatno razlikuje od svojih majmunolikih, životinjskih predaka. Epska prica pocinje sa africkim Bušmanima. Po Wellsu, pronadeni su dokazi o migraciji ka azijskom (sibirski cukci) i australijskom kontinentu (Aboridini) prije 60.000 godina. Prvi doseljenici su krocili na evropsko tlo prije 50.000 godina... Wellsova istraživanja su emitovana na americkom PBS TV kanalu 2003. godine doživjevši nezapamceno interesovanje. *** U trecem mjesecu 2005. dobijam interesantan e-mail od Puljanina Alda Matica: "Poštovani gospodine, Procitao sam Vašu knjigu "Alternativna povijest" gdje sam našao puno informacija koje su slicne ili identicne mojim informacijama prikupljenim iz drugih izvora. Ja jednostavno nemam ambicija objavljivati, a zbog obima raznovrsnih informacija koje posjedujem kroz 27-o godišnje istraživanje slicnih pojavnih interesa, slobodan sam vam ponuditi razmjenu informacija. U zadnjih godinu dana dosta vremena sam posvetio pracenju istraživanja porijekla prvog covjeka koje vrše vodeci univerziteti u svijetu metodom analize DNK i starosti sa kostiju ljudi arheoloških nalaza širom svijeta i njihovim usporedivanjem sa DNK današnjih ljudi. Stvoreni su haplotipovi DNK svih naroda tako da se danas zna starost i kretanje vecine naroda na planeti. Danas se zna da su Baski najstariji narod u Evropi (40.000 godina), a iza njih Iliri (27.000 godina). Današnji Baski imaju prevladavajuci DNK (haplotip) tih prastarih Baska, a današnji Hrvati i dijelom stanovnici BiH imaju prevladavajuci DNK (haplotip EU 07) sa Ilirima. Haplotipovi svih Slavena su sasvim drugaciji i mladi. To iznosim, jer kod mene u Puli postoji naselje staro 7.000 godina (Nezakcij ili Vizace). Rijec je o Ilirskom plemenu Histra sa visoko urbaniziranim gradskim podrucjem, sa arheološkim ostacima kulture, nauke i pisma, a koja su izložena u Arheološkom muzeju u Puli. Tamo su pronadeni artifakti koji odgovaraju onima iz vremena Egipatske kulture. (Web adrese koje ovo potkrepljuju: www.croato-aegyptica.hr/zbirke/05.htm i www.mdc.hr/pula/) Nemoguce je da se ovako visoka civilizacija pojavi sama od sebe. Svi je vide, ali su pored ociju slijepi, jer ne vide ili nece da vide da je ta civilizacija morala od nekuda doci - vjerovatno sa Atlantide. Ostaci pretpovijesnih gradevina pored Kaknja (Kraljeva Sutjeska) u BiH, takoder kriju visoko vrijedne arheološke nalaze, ali izgleda nikom nije u interesu da ih istražuje i objavi..." S poštovanjem Aldo Matic Pula, RH" (Kao što vidiš, Aldo, nekome ipak jeste u interesu da ih objavi.). U korespodenciji koja je slijedila, pišem Aldu: "Dragi Aldo, ...Dosada objavljena nezavisna istraživanja o porijeklu americkih indijanaca govore o postojanju pet haplogrupa: A, B, C i D, koje imaju zajednicko porijeklo sa Azijatima (što se i ocekivalo s obzirom na dolazak preko Beringovog prelaza, te morske komunikacije izmedu dva kontinenta). Peta haplogrupa, sasvim neocekivano i misteriozno (zapravo niz manjih podgrupa) ima identicno porijeklo sa evropskom haplogrupom X; ona se srece i na Bliskom istoku i u Brazilu (logicno bi bilo ocekivati da su svi oni potomci Atlantidana), a starost joj je 36.000 godina. U Srednjoj Americi potomci Maja imaju sasvim autohtonu mitohondrijalnu grupu koja neme veze sa dosad poznatim glavnim grupama (porijeklo sa pacificke pradomovine covjeka Lemurije?). Na Ekvadoru je pronadena unikatna grupa C 10 ciji se tragovi ne mogu locirati (ponovo nestala pacificka Lemurska civilizacija?). Ja sam poslao svoje uzorke na testiranje tako da za 15 dana ocekujem rezultate za svoju haplogrupu. Pozdrav, Semir" I, ponovo, Aldo: "Drago mi je što ste se javili Semire, ja sam bio više orijentiran na haplotipove Evrope i Bliskog istoka. U Europi haplotipove oznacavaju sa oznakama EU pa dvocifren broj... Atlantida je bila sjajna i napredna civilizacija, tehnološki naprednija nego ova naša današnja u XXI stoljecu. Jednim dijelom je istraživanje o postanku i porijeklu prvog covjeka i pokrenuto da bi se utvrdio prostorni i vremenski okvir tog znanja i tehnologije. Ne treba zaboraviti da je Atlantida, s prekidima doduše, trajala punih 17.000 godina. Na cijelom Mediteranu ima puno dokaza o tome, pa i kod nas u Hrvatskoj i BiH. Ne treba zaboraviti da su za vrijeme Atlantide, u Evropi živjeli pored Baska i Iliri i da su imali stalne kulturne i druge veze sa Atlantidanima. Zato su i bili tako kulturno razvijeni. Pula i okolica su bogate arheološkim nalazištima visoko civiliziranih naselja koja su pripadala Ilirima, i nije mi jasno kako su relativno brzo nakon potopa mogli dostici takav nivo civilizacije osim ako nije prenesena iz ostataka Atlantide. To se za Egipat može sa sigurnošcu tvrditi. Treba naglasiti da su u to doba na ovim prostorima sve do Drine živjeli iskljucivo Iliri, od kojih vecina i danas potjecemo (imamo isti haplotip EU 07)..." Ono sto relativno dobro poznajem je rasprostranjenost ilirskih plemena oko 8.000 do 1.000 godina p.n.e. Da podsjetim, kod arheološkog nasljeda, dubinskim mjerenjem terena nekom vrstom radara-doplera dobiva se slika sasvim drukcija od površinskih nalaza. Šira je, uzbudljivija i pokazuje visoko urbaniziranu naseobinu. Ostaci predmeta iz te lokacije pokazuju visoku kulturu stanovnika. Moje pitanje (samom sebi na žalost) je bilo otkud to na tom lokalitetu bez kontinuiranog razvoja. Ti stanovnici su trgovali sa drevnim Egiptom (mnoštvo Egipatskih predmeta starih više tisuca godina), sa Etrušcanima i na kraju sa Grcima. Zanimljivo je da, kada se pronade predmet star 8.000 - 10.000 godina, i arheolozi to ne mogu smjestiti u neko njihovo ukalupljeno vrijeme i podrucje oni jednostavno to "pometu pod tepih". Takvih arheoloških predmeta kod nas ima dosta. I, nikom ništa. Prvobitna Ilirska plemena su obitavala od današnje sjeverne Italije (Veneto) Veneti, Istre - Histri, Rijeke, Zadra - Liburni, Boke Kotorske - Dalmati. Od Zagreba do granice sa Srbijom su obitavali sjeverni Iliri, poznata je njihova kultura u arheološkom svijetu nazvana kultura "Stare Evrope", kao prva poznata u Evropi sa sjedištem u Vucedolu (blizu Vukovara). U Bosni su vrlo napredna naselja Ilira sa visokom civilizacijom i kulturom, stare takoder oko 7.000 godina, ali neistražene iz meni nepoznatih razloga, iako su artefakti pronadeni na tim podrucjima dokazano stari, a po kvaliteti i starosti premašuju Grcke. I - opet ništa od istraživanja. Napominjem da se tek pojavom istraživanja porijekla prvog covjeka pomenutim metodama analize DNK i starosti kostiju moze dobiti prava historijska slika dogadaja u dalekoj povijesti. Istina, koja po mome zakljucku, mnogima ne odgovara. U mome kontaktu i razgovorima sa arheolozima o pretpotopnom vremenu svaka se cinjenica i dokaz automatski odbacuju, nece ni da razmišljaju o tome. Ne znam što je tim ljudima. cini mi se kada bi ih osobno prisilili da idu u to vrijeme i vide dogadaje svojim ocima ne bi ni svojim ocima niti dokazima vjerovali." 1.2. Mapa migracija Molekula DNK krije u sebi nevjerovatnu pricu koja seže u dane nastanka homo sapiensa. cak 99,9% genetskog materijala izmedu ljudi je identicno. Onaj djelic procenta što nas cini razlicitim je dovoljan da nam opiše mapu migracija (prema: "The Genographic Project", National Geographic, 2005)... ... koja je zapocela sa nastankom Homo Sapiensa u Africi. Geneticari su uspjeli da dokažu da se DNK svake žive osobe moze podvesti pod istog (genetskog) ženskog predaka - prethistorijsku "Evu" za koju se pouzdano zna da je živjela prije 150.000 godina... ... za migracije van Africkog kontinenta se pretpostavlja da su uslijedile prije 100.000 godina mada su genetska istraživanja sa sigurnošcu dokazala da su se desile barem prije 60.000 godina... ... dok je prvi sofisticirani covjek stupio na Evropsko tlo prije oko 55.000 godina. Mapa migracija: mitohondrijalna DNK prati žensku liniju migracija Antropološka genetika je pocela da mijenja naše uvriježene predstave o historiji civilizacija. Koncem 1990-ih i pocetkom XXI stoljeca niz nezavisnih instituta, laboratorija i manjih kompanija je istraživao geneticke potpise ljudi na razlicitim krajevima Planete. Mapa migracija koja datira iz 2002. godine je primjer jedne od ne-cenzurisanih mapa. Vec tri godine kasnije, 2005. National Geographic objavljuje mapu sa bitnim razlikama koja stvari vraca u okvire "oficijelnih istina". Izmedu ostalog: - National Geographic haplogrupu "B" prikazuje u kretanju iz Azije preko Beringovog prolaza do Južne Amerike; s druge strane, priložena mapa kompanije Family Tree DNA ispravno pokazuje da se haplogrupa B proširila od Japana Pacifikom preko Uskršnjih otoka do Perua i Ekvadora (time dajuci za pravo i mojoj tezi o postojanju covjekove pra-domovine civilizacije Mu, odnosno Lemurije u Pacifiku, koju pominjem u svojoj knjizi "Civilizacije prije pocetka zvanicne historije"); - National Geographic haplogrupu "X" prikazuje kao migraciju od Male Azije, ponovo preko Beringovog prolaza do Sjeverne Amerike; Family Tree DNA, nasuprot tome, priznaje da je "X" haplogrupa prisutna u Evropi, Bliskom Istoku, Južnoj i Sjevernoj Americi. Ocigledno da je ishodište, odnosno centar ove haplogrupe u Atlantiku (civilizacija Atlantide); Ove dvije anomalije koje National Geographic (finansijski potpomognut IBM korporacijom i The Waitt Family Foundation) jednostavno briše jednim potezom, pokazujuci trend i u ovoj naucnoj disciplini. Filtrirati "istine". 1.3. Potvrda teza o Ilirima Prica o Ilirima se u historijskim knjigama svodi na zagonetna "Ilirska plemena" od prije 2.500 godina koja su prethodila dolasku antickih Rimljana. Ponegdje bi procitali i da su Albanci tvrdili da su im Iliri bili preci i to bi bilo sve. Najedamput, genetika XXI stoljeca otvara vrata odgovorima. Sedamdeset cetiri mlada Norvežanina su bili na medicinskom pregledu prije regrutovanja za vojsku. Uzet im je uzorak za DNK analizu i rezultati su uskoro objavljeni ("European Journal of Human Genetics", broj 10, 2002 godina). Sa izuzetkom jednog slucaja, svi Norvežani potpadaju pod cetiri osnovne haplogrupe: EU 18, EU 19, EU 07 i EU 14. Rezultati ne cude, jer su prve tri grupe najraširenije u Centralnoj i Zapadnoj Evropi. Interesantno je da je najprisutnija haplogrupa EU7 cije je porijeklo iz srednje i južne Evrope. Ili, kako se u istraživanju tvrdi:"...rezultati potvrduju blisku vezu Norvežana sa Njemcima i drugim centralnoevropskim grupama; cesima i Hrvatima." Ili, još preciznije: "Unaprijedenje klimatskih uslova koji su pratili kraj zadnjeg ledenog doba prije 12.000 godina su otvorili Skandinavski poluotok kolonizaciji sa juga Evrope." A za period prije kraja ledenog doba se nedvojbeno tvrdi:"... vise od 80% gena Evropljana potice od malih humanih grupa koji su našli utocište od leda u tri izdvojene oblasti - sjevernoj Španjolskoj, centralnoj Evropi i Ukrajini. Zbog svoje dugotrajne izolovanosti njihove geneticke komponentne su postale vrlo razlicite." Nekada je historija južnoslavenskih zemalja pocinjala dosadnim predavanjima o "seobama starih Slavena iz Poljske prema jugu Evrope, Balkanu...". Vratimo li se znatno dalje u prošlost postajemo svjesni da je originalni migracijski tok bio upravo suprotan: središnji i sjeverni dio Evrope se naseljavao od Jadrana, prema Njemackoj, Poljskoj i Skandinaviji." Potvrdu ovoj tezi nalazimo u naucnom clanku objavljenom u casopisu "Science" (Semino O i dr.:"The Genetic Legacy of Paleolithic Homo Sapiens in Extant Europeans", Science, broj 290, 2000): "Kraj ledenog doba u centralnoj Evropi je karakteristican po ekspanziji sjevero-balkanskih grupa, kod kojih je bila visoka frekvencija M 170 Y kromozoma (odnosno haplogrupe EU 07)." Potvrduju mi se navodi Alda o haplogrupama i njihovoj prisutnosti na Balkanu. Slika se kompletira. Tokom zadnjeg ledenog doba, odnosno paleolitika, otprije 25.000-40.000 godina, tri su evropska humana središta: (1) Iberijsko, u sjevernoj Španjolskoj sa Baskima kao najstarijim evropskim doseljenicima, zatim (2) Balkansko, južno od Save te (3) Ukrajinsko, oko Kaspijskog mora. Prva i treca kultura se moze arheoloski vezati za "Aurignacijskog" covjeka, a Balkanska kultura pripada "Gravecijskom" covjeku (koju slobodno možemo nazvati pra-Ilirskom kulturom). Iz ova tri utocišta su se Evropljani raširili; njima su se, prije 9.000 godina, pridružili neolitski farmeri koji su došli sa Bliskog Istoka i koji cine preostalih 20% evropskog genetskog pula. Skorašnja istraživanja na uzorcima balkanskih zemalja ("Prehistoric Gene Flow in Europe", The American Society of Human Genetics", May 2004) osvijetlili su frekvencije haplogrupa. Najveci postotak prisutnosti pra-Ilirske kulture u Evropi pripada Bosancima! Oko 42% uzorka populacije u današnjoj BiH se može direktno vezati za paletolitskog covjeka koji je na Balkanu prisutan barem 25.000 godina! Eto, u parapamcad ode teza o vecinskom Slavenskom porijeklu naroda Balkana. Drugi znacajan utjecaj na bosansku populaciju je onaj sa istoka: Ukrajinsko- zakavkaski (40%). Slican je omjer i kod drugih nacija: Slovenci imaju 38% Ilirske krvi, 20% istocnoevropske, a 11% srednjeevropske. Hrvati sa 38% poticu od Ilira, a 31% iz istocno-evropskih krajeva. Vrlo visok postotak Ilirskog porijekla je i kod Švedjana (40%) i vec pomenutih Norvežana (40%). U ovom pocetnom stadiju razvoja antropološke genetike, rizicno je vezati genetski materijal za odredene kulture (barem onako kako ih definiše arheologija i historija). Medutim, poredenja se namecu sama od sebe. Tako se za Iberijsku grupu veže Aurignacijska kultura ciji su dobro znani primjeri genijalne pecinske umjetnosti u Francuskoj i Španjolskoj. Na drugoj strani, Gravecijskoj (Ilirskoj) kulturi pripadaju na primjer figurine Venere iz doba paleolita. Ova knjiga ce se, u daljem toku, fokusirati i na druge, mnogo vece i znacajnije dokaze. 1.4. Moja haplogrupa Naravno, došlo je vrijeme da i ja provjerim svoju haplogrupu. U Americi nekoliko kompanija to rade na individualni zahtjev. Prvi razlog je trivijalan: roditelji žele da utvrde da li je dijete njihovo. Razlog broj dva je želja ljudi da formira svoje familijarno stablo iduci nekoliko stotina godina unatrag. Moj razlog je, opet, drugaciji: želja mi je da odem hiljade godina unatrag i utvrdim migracije svojih davnih predaka. Za što potpuniju sliku odlucujem se da uplatim za dvostruku analizu i pratim majcino (žensko) i ocevo (muško) familijarno stablo. Muško stablo se odredjuje prema Y kromozomu. Naime, svi kromozomi kod covjeka dolaze u parovima. Medutim, kod muškaraca, jedan kromozom (Y) nema svoj odgovarajuci par vec kromozom X. Kod žena je to par X i X. Zahvaljujuci tom kromozomu, muška linija, koja se prenosi sa oca na sina, se može pratiti gotovo nepromijenjena hiljade godina unatrag. Promjene rijetko dolaze, a kada dodu nazivaju se genetskim mutacijama. Mitohondrijalna DNK se prenosi sa majke na djecu i omogucava nam da pratimo naše pretke po majcinoj liniji. Mitohondrije su, inace, samo-reproduktivne celijske strukture. Ima ih nekoliko stotina u svakoj celiji. Pošto se ne nalaze u zreloj spermi, oni se prenose samo sa majke na djecu. Na taj nacin se može pratiti majcino familijarno stablo. Kompanija Family Tree DNA iz Houstona mi je poslala set za testiranje. Dvije bocice sa tekucinom i dvije cetkice kojom se "struže" kožica sa unutrašnje strane usta. Uzorke sam im poslao; iz Houstona su otišli u laboratorij Univerziteta u Arizoni. Na rezultate sam cekao manje od mjeseca. Dobijam dva certifikata; prvi ("Y - DNA") mi daje broj genetskih odstupanja kroz vrijeme od naše pra-majke Eve. Drugi, mtDNA daje moju haplogrupu: E3b. Americki nomenklaturni sistem se razlikuje od evropskog. Za haplogrupu E3b se, prema americkim izvorima, vjeruje da se razvila na Bliskom Istoku tokom doba paleolita. Nakon povlacenja leda u Evropi dolazi do neolitske ekspanzije širom Sredozemlja (osobito južne Evrope). Ova haplogrupa je i danas karakteristicna za podrucje Sredozemlja. Dakle, moji daleki predaci su sacekali da se klima popravi u Evropi i onda su se zaputili put Balkana prije desetak hiljada godina. U popratnoj dokumentaciji su mi poslali komparaciju moje haplogrupe sa desetinama hiljada drugih uzoraka (imaju bazu podataka od 32995 uzoraka). Interesantno je da, prema ženskom mtDNA testu, nema nijednog identicnog genetskog uzorka kao moj. Mutacija od jednog koraka je zabilježena na Amerikancu koji potjece iz Engleske (zajednicki nam je predak); mutacija od dva koraka je zabilježena na uzorcima cije je porijeklo od Italije, Poljske, do Škotske, Rusije, Rumunije, Litve itd. Analizom muškog Y-DNA uzorka u njihovoj bazi podataka našli su jedan identican genetski profil kao moj. Poslali su mi i ime: Kenneth Jordan. Nekoliko dana kasnije (u maju 2005.) dobijam e-mail od gospodina Jordana: "Poštovani gospodine Osmanagic, Zovem se Kenneth Jordan. Family Tree DNA me je informirala da su 12 markera naše DNK identicni. To znaci da postoji šansa od 99.9% da dijelimo zajednickog pretka u proteklih 1000 godina. Moj osnovni razlog da ucestvujem u ovom projektu bio je da utvrdim svoje etnicko porijeklo. Moja genealoška istraživanja su me odvela samo 6 generacija unazad do pretka koji je imao ovo prezime (Jordan) i koji je roden 1810. godine u Južnoj Karolini. Nisam mogao otkriti zemlju iz koje je emigrirao u Ameriku. Ako želite da se javite, budite slobodni Ken Jordan" Ipak, morao sam držati fokus na prethistorijskom dobu, umjesto da radim na svom porodicnom stablu. Nekoliko važnih otkrica u Bosni je tražilo odgovore. I tu mi se iskustvo steceno kroz putovanja po Centralnoj i Južnoj Americi pokazalo dragocjeno. 2. FENOMEN KAMENIH KUGLI 2.1. Megalitske enigme Kostarike Nakon obilaska kamenih piramida i kamenih megalita dijem Planete odlucujem da analiziram još jedan, ovaj put manje poznati, fenomen starog svijeta: kamene kugle. Za manje od tri sata leta iz Houstona slijecem pokraj glavnog grada, San Josea. Sa Salvadorom ovo je najmanja država Srednje Amerike sa manje od 4 miliona stanovnika. Smatra se za jedinu stabilnu demokraciju u regionu; nemaju stalne vojske još od 1949. što im osigurava nešto novca za napredniju socijalnu organizaciju u poredenju sa okolnim zemljama. Na aerodromu iznajmljujem rent-a-car na veliko iznenadenje zaposlenih kada su culi koliko stotina kilometara namjeravam da prodem, a da mi je ovo tek prva posjeta Kostariki. Nakon pola sata vožnje ulazim u milionski San Jose u kome se i parkiram. Prvi utisak o gradu je da je cist, uredan, prijatan. Stanovnici su uglavnom bijelci za razliku od svih ostalih država Centralne Amerike; naime, 80% je cistog španjolskog porijekla, s tim da je samo 17% mestika. Milionski San Jose, glavni je grad demokratske Kostarike Tri procenta stanovništva su crnci. Njihovi su preci dovedeni iz Kariba da bi radili na plantažama banana. I upravo su banane u pozadini razloga koji je uzrokovao i moju posjetu ovoj zemlji. Naime, tokom konca 1930-ih i pocetka 1940-ih godina, americka United Fruit Company je krcila šume da bi sadila plantaže banana na jugu Kostarike. Delta rijeke Terraba (poznata i kao Sierpe, Diquis i General River) postaje prvim nalazištem kamenih kugli. Kasnije se kugle pronalaze i pokraj Golfita i na otoku Isla del Cano. Kamena kugla na ulazu u parlament Kostarike, San Jose Gotovo sve kugle su napravljene od granodiorita, cvrstog kamena cije je nalazište na vrhu planine Talamanca. Kamenolom je u prosjeku oko 80 kilometara udaljen od mjesta nalazišta kugli. Perfektan sferican oblik kamene kugle koja je prebacena sa juga zemlje u Nacionalni muzej u San Joseu Nekoliko kugli je napravljeno od kokine (coquina), cvrstog materijala slicnog krecnom kamenu koji je formiran od pješcanih depozita. Pretpostavlja se da je ovaj kamen prenesen u unutrašnjost zemlje preko delte rijeke Terraba-Sierpe. Takode, pronadene su kugle i na pacifickom otoku Isla del Cano koje je udaljeno 20-ak km od obale Kostarike. Velicina kugli je u rangu od nekoliko centimetara do najvece promjera 2,5 metra. Najteža kugla ima težinu preko 30 tona. Odstupanje od perfektnog kruga je minimalno: 0,2 - 5 cm. Arheolog Doris Z. Stone je 1940. napisao na kraju svog izjveštaja: "Mi moramo klasificirati perfektne kamene kugle Kostarike medu neobjašnjenje megalitske enigme". Dosada je pronadeno oko 390 kamenih kugli. Nedovršene kugle nisu nikada nadene, a niti alati kojima su formirane. Nesumnjivo je da kugle nisu prirodnog porijekla. Nakon pronalazaka ovih kugli gotovo sve su izmještene sa svojih originalnih lokacija. Po Kostariki su poceli ukrašavati dvorišta i parkove privatnih kuca, crkvi, bolnica i vladinih institucija. cak su dvije prenesene u SAD: jedna je u muzeju National Geographic Society u Washingtonu, a druga u dvorištu Harvardskog univerziteta u Cambridgeu, Massachusetts. Sa svojih originalnih lokacija kugle su prenesene u gradove Kostarike i ukrašavaju dvorišta bolnica, privatnih kuca i muzeja (na slici autor u dvorištu Nacionalnog muzeja, San Jose) Nacin obrade kugli ostaje nerazjašnjen. Ukoliko se uzme komad granodiorita i pokuša zagrijavanjem obradivati, pocinju da otpadaju nivoi (kao kriške). Dakle, pravilan sferican oblik se ne može dobiti zagrijavanjem. Metalni alati nisu pronadeni, kao ni kompjuterizovane mašine za obradu ili laserski instrumenti koji ce se brinuti o dobijanju pravilnog sfericnog oblika. Ovo su alati koje bi mi danas koristili za oblikovanje. Neke od kugli su pronalažene pod zemljom zajedno sa predmetima od keramike koji upucuju da im je starost najmanje 1200 - 3200 godina. Uglavnom, sve kugle imaju porijeklo iz pret-kolumbovskog doba. Prema svjedocenju onih koji su ih pronalazili na originalnim lokacijama zna se da su kugle imale odredenu pravilnu orijentaciju (najcešce sjever-jug), te da su formirali trokute (grupe od po tri kugle) i paralelograme. Jedna grupa kugli je imala orijentaciju prema magnetnom sjeveru. Vrlo cesto su kugle nalažene na vrhu uzvisina. Nažalost, pomjeranjem kugli sa njihovih originalnih lokacija zauvijek se izgubila mogucnost da se utvrde medusobni odnosi i relacije medju kuglama razlicite velicine. Trenutacno, samo je šest kugli na svojim znanim lokacijama. U svom obimnom dugogodišnjem proucavanju kugli iz Kostarike, americki arheolog Samuel K. Lothrop ("Archeology of the Diquis Delta, Costa Rica", Peabody Museum of Archeology and Ethnology, Harvard University, 1963.) zakljucuje da "postoji astronomska orijentacija kamenih kugli". Autori George Erikson i Ivan Zapp ("Atlantis in America: Navigators of the Ancient World") iznose tezu da su kugle starije od 12 000 godina i da su ih koristili Atlantidani za navigaciju. Pri tome isiticu da su uz kugle pronadene posude sa udubljenjima koje bi utvrdivale zenit zvijezda. Doug Yurchey ("Were Costa Rican Spheres Ancient Receivers?") iznosi tezu o kamenim kuglama kao dijelu svjetskog energetskog sistema. Drevni kameni monoliti, piramide, a evo i kamene kugle su, prema Dougu, bile dio "svjetskog prethistorijskog Teslinog sistema kojeg su koristili potomci Atlantidjana. Oni su bili elektrovodi svjetske bežicne distribucije. Pri tome je kamen služio kao uzemljenje cija se frekvencija izjednacavala sa zemaljskom elektromagnetnom frekvencijom... Kameni megaliti prethistorije su bili u nenaseljenim regionima i preko njih se komunikacija nije prekidala..." (Interesantno je da je vrh modernih antena u obliku lopte.) Naravno, energetska zracenja Zemlje pri tome imaju osnovnu ulogu. Stoga je originalni razmještaj kugli trebao pratiti podzemne energetske linije i Zemljine cakre. Kamena kugla pronadena u mjestu Guayabo, u provinciji Cartago, služila je kao vrlo precizni kalendar, tvrdi autor Michael O'Reily (lokalne dnevne novine "La Nacion", 25.03.1979., Turrialba, Cartago). Uklesani cirkularni petroglif prikazuje datume kao što su solsticiji i trajanje kišne sezone. Nakon hiljada godina provedenih u zemlji i izloženih djelovanju klimatskih faktora površina kugli je izgubila prvobitni izgled. Ipak, na nekim od njih je još uvijek prepoznatljiv dizajn koji upucuje da se radi o petroglifima. Na primjer, kugla izložena u muzeju glavnog grada Kostarike San Joseu, prikazuje uocljivu spiralu i druge uklesane linije. Uocljiv je uklesani petroglif na površini kamene kugle koju sam snimio u Nacionalnom muzeju u San Joseu, Kostarika Astronom Edwin Quesada je analizom petroglifa uocio da postoji veza izmedu crteža na površini kugle i zvjezdanih konstelacija Pegasusa (krilatog konja) i Andromede (nebeska princeza). Uporedene su linije i tacke sa površine kugle sa lokacijama zvijezda i linijama koje se vuku izmedu njih. Rezultat je bio frapantan. Poredenje zvjezdanih konstelacija i petroglifa: rezultat je iznenadujuci - kamene kugle su imale ulogu stronomske karte Dvadeset dvije zvjezdane konstelacije su formirale oblik koji se podudarao sa petroglifom na kamenoj sferi! Spirala na petroglifu odgovara spirali koju stvara M31 Andromedina galaksija na nocnom nebu. Dvadeset i jedna zvijezdana konstelacija ucestvuju u formiranju cudnog oblika petroglifa: Beta Andromeda, Alfa Andromeda, Omikron Andromeda, HR8632 u konstelaciji Lakerta, Beta Pegasus, Psi Pegasus, Pi Pegasus, Gama Pegasus, zvijezde u sazvježdu ribe (Teta, Jota, Lambda, Kapa, Gama i Omega), zatim Beta riba, Eta akvarijus, Alfa Pegasus, Teta Pegasus, Teta akvarijus, Beta akvarijus, Alfa ekvuelus, Ipsilon Pegasus, Delfinovo sazvježde te dvije zvijezde (HR8313 i HR 8173) u Pagazovoj konstelaciji. S obzirom da je petroglif uklesan u kamenoj kugli ocigledno je da se na njemu moglo pratiti kretanje zvijezda tokom noci, a s obzirom na rotaciju naše planete. Ako se kamena kugla zarotira s lijeva na desno, a imajuci zvijezdu Sjevernjacu na dnu kugle, onda se može prikazati kretanje zvjezdanih konstelacija u pravcu istok- zapad! Izvanredno. Dakle, sfera nije bila samo astronomska karta vec i prakticni planetarij. Još jedan detalj privlaci pažnju. Spirala koja je prikazana na kamenoj kugli odgovara spiralnom obliku M31 galaksije i njenoj poziciji u odnosu na druga sazvježda. Medutim, sa Zemlje, ova galaksija na nocnom nebu nije ništa drugo do mala svjetlosna tackica. Kako su naši preci znali da je rijec o galaksiji spiralnog oblika, a bez odgovarajucih instrumenata? Nadalje, oblik petroglifa sigurno nije slucajan. Koju poruku nam on nosi? Izgled nekih bica iz centralnoamericke flore prije toliko hiljada godina? Pas, jaguar, majmun? Ili, nešto još nedostupno našem umu i znanju? *** Moja posjeta Nacionalnom muzeju u San Joseu budi toliko razlicitih ideja i pitanja koja traže odgovore. A onda, slušajuci vodica sa grupom americkih turista bivam vracen u plitkost oficijelnih objašnjenja. Oficijelno objašnjenje o kuglama je da su one bile "plemenski teritorijalni markeri". Stotine kugli jedna do druge, teške desetine tona, pa "teritorijalni markeri" koje su isklesala primitivna plemana? Nešto tu ne štima. Nisam mogao, a da ne odolim i ukljucim se u diskusiju. Vodicu sam prvo predocio o kakvom je fenomenu rijec. Jasno, Amerikanci su iskopali samo mali dio kamenih kugli; njihov broj se sigurno racunao u hiljadama. I sve su bile na jednom mjestu. Stvarni datum njihovog nastanka, s obzirom na geološke karakteristike terena i dubine na kojoj su pronadene, je duboko u prošlost. Hiljade godina više nego što im se nastoji oficijelno pripisati. Obris najvece pronadene kamene kugle u pozadini slike je monumentalni megalit od preko 30 tona za ciju je kreaciju bila potrebna vrlo razvijena tehnologija koju nisu posjedovala primitivna plemena Kostarike prije 1500 godina. Na slici je i nekoliko originalnih kamenih kugli razlicite velicine. Americki turisti su sa zanimanjem (i odobravanjem) slušali, a vodic je, malo postiden, pozvao svoju turisticku grupu na daljnje razgledanje muzejskih eksponata. Artisticko videnje pripadnika plemena Kostarike prije 1500 godina koji bi, navodno, trebali biti autori perfektnih kamenih kugli. Slijedeci dan boravka u Kostariki posvecujem obilasku nekoliko aktivnih vulkana na sjeveru. Vulkani samo doprinose cinjenici koju cine ovaj predio energetski potentnom tackom u planetarnim razmjerama. Na vrhu kratera vulkana Irazu u Kostariki. Kompleks vulkana cine ovaj teritorij energetski vrlo potentnom tackom. Do juga zemlje se vozim modernim putem (CA 2) koji ide sve do granice sa Panamom. Usput skrecem sa glavnog puta i odlazim u jedini indijanski rezervat, Boruca, koji je relativno blizu delti rijeke Diquis. Rezervat je na vrlo nepristupacnom terenu, na planinskom vrhu. U Boruci ni traga naprednoj indijanskoj kulturi. Kao što sam i ocekivao. Oni nisu autori ovih kugli. Poslije još nekoliko sati vožnje ulazim u Palmar Norte. Ispred obližnje srednje škole kamena kugla je ukliještena u plavom kamenom prstenu kao ukrasni dijamant. Ocigledno je da su nastavnici naslutili važnost ovih kugli. Kamena kugla u dvorištu ispred srednje škole u gradicu Palmar Norte, južna Kostarika. Most preko rijeke Rio Grande de Terraba me vodi u mirni gradic Palmar Sur gdje je prebacen najveci broj pronadenih kamenih kugli. Raskrsnica prema Palmar Suru gdje se cuva najveci broj pronadenih kamenih kugli u Kostariki Zbilja, ovaj usnuli gradic kao i da nema šta da pokaže svijetu osim misterioznih kugli koje se nalaze na svakoj znacajnijoj tacki i ulici kojom prodem. U pijesku, ispred napuštene kuce, usamljeno stoji pravilna kamena kugla, Palmar Sur, Kostarika Izlazim iz auta, dodirujem kugle. Ugrijane su, izložene suncevim zrakama. Pomalo hrapava površina mi ne pruža odgovore. Kao da je odavno kugla prestala da služi svojoj svrsi. Izdvojene iz cjeline, pojedinacne kugle su ocigledno prestale služiti svojoj originalnoj (energetskoj) svrsi, Palmar Sur, Kostarika Vozim se manjim, neasfaltiranim ulicama Palmar Sura. Kugle nalazim gotovo na svakom koraku: ispred uglednijih kuca i ispred napuštenih ruševnih kuca, u jarku i na uzvišenjima, u parkovima i na zapuštenim livadama... Kamena kugla ispred lijepo održavane kuce, Palmar Sur, Kostarika Lijepo uredeni park u centru Palmar Sura ima pravilno rasporedeno desetak kugli. Radnici na održavanju i pokoji šetac ne pridaju nikakvu pažnju megalitima prošlosti. Zapravo, više pažnje posvecuju meni i mom pažljivom zagledanju u svaku kuglu. Uredeni gradski park Palmar Sura sadrži desetak kugli visine od jedan i po do dva metra. Domacem stanovništvu ovi megaliti prošlosti ne predstavljaju posebnu atrakciju. Na nekoliko kamenih kugli zapažam uklesane linije na površini. Nažalost, isuviše su nejasne da bih mogao prepoznati petroglife ili astronomske simbole. Površina jedne od kamenih kugli u Palmar Suru; kao da se naziru petroglifi koji su vremenom dobrim dijelom izblijedili. Da li je rijec o novim astronomskim kalendarima? Put me vodi dublje u unutrašnjost juga Kostarike. Ovaj put skrecem sa glavne saobracajnice, na njihove "finca" agrikulturne oblasti. Na raskrsnici "Finca 5" ponovo kugle; neke su citave, a neke su slomljene prilikom iskopavanja i transporta. Na raskrsnici "Finca 5", oblasti u južnoj Kostariki, nalaze se ostaci citavih i slomljenih kamenih kugli. Slijedeci dan provodim u obilasku delte rijeke Diquis. Nekoliko sati vožnje rijecnim gliserom nedvojbeno potvrduju da su Amerikanci sredinom XX stoljeca zasadili plantaže banana na vrlo malom procentu ovog teritorija. Pod gustom prašumom je vjerovatno i dalje 95% delte. To mi samo potvrduje moju sumnju da je do sada pronaden samo manji procenat kamenih kugli. Tacnije, oko 390 lociranih kugli (ja sam ih vidio 65) vjerovatno predstavlja manji dio od nekoliko hiljada kamenih kugli koje su originalno postavljene u ovom regionu. Ove cifre uvjerljivo ruše zvanicne teorije o nekakvim "teritorijalnim markerima koja su postavljala indijanska plemena". Više je nego jasno da primitivni indijanci nisu imali alat za obradu ovog cvrstog kamena; niti su imali nacina za transport od 80 km, na hiljade kugli, cija je težina prelazila nekoliko desetina tona. U vožnji deltom rijeke Diquis na jugu Kostarike; ocigledno je da je 95% delte još uvijek pod gustom šumom i da nekoliko metara pod zemljom leže hiljade neotkopanih kamenih kugli. I kada su na koncu kamene kugle i dospjele na jug Kostarike onda bi, prema zvanicnoj arheologiji, bile rasporedivane kao "teritorijalni markeri"? Bože, kako smiješno i neuvjerljivo. Šta li ce naši potomci misliti o nama za 100 godina kada budu citali takve gluposti? Najgore je to što turisti, kada slušaju vodice i slicne "strucnjake", vjeruju takvim objašnjenjima. Koliko se još hiljada kamenih kugli krije nekoliko metara ispod površine u delti rijeke Diquis na jugu Kostarike? Sada mi još preostaje da posjetim poslednju lokaciju na kojoj su kugle pronadene. Rijec je o malom pacifickom otoku Isla del Cano. Tridesetak kilometara vožnje gliserom otvorenim oceanom (pracen, taj dan, posebno visokim valovima) približavam se zašticenom biološkom raju. Gusta šuma, cisto koraljno more, pješcane plaže, su idealan set za Holivudski triler. Pacificki otocic Isla del Cano je najisturenija lokacija Kostarike na kojoj su pronadene kamene kugle. Sat vremena mi je trebalo da prepješacim sa jednog na drugi kraj otoka. Bujna vegetacija i ocuvani habitat su imali svoje privlacnosti za one koje su tu locirali kugle. Doduše, ne mislim da su prirodne ljepote bile razlog da se kugle tu postave. Sat pješacenja otokom Isla del Cano je bio potreban da bi se došlo do lokacija sa kuglama. Meteorolozi barataju cinjenicom da su ovaj otocic i susjedna delta rijeke Diquis teritorij sa najviše munja u ovom dijelom svijeta. A munje su, zapravo, samo energetska pražnjenja. Napokon, tu su i kamene kugle sa otoka Isla del Cano (Kostarika). Isklesane su od kokine, tvrdog pješcanog kamena. Nekoliko manjih kamenih kugli na otoku me nije impresioniralo. Ne, nije stvar u velicini. Kugle u delti su pronadene razlicite velicine. Nije stvar ni u materijalu: kokina tvori oko 10% svih kugli, tako da su ovo vjerodostojni primjerci. Ima nešto što mi ne štima: koja bi bila uloga samo nekoliko kugli? Kompleks od nekoliko hiljada kugli koji se nalazi(o) u delti, izmedu jakih energetskih strujanja iz zraka (munja) i ispod zemlje (podzemnih energetskih tokova) ima smisla. Plus, kugle svojim specificnim oblikom stvaraju posebno konasto (jako) energetsko polje. Ako su drevne civilizacije imale nacina za recimo kvarcni (bežicni) prenos energije, onda su imale i rješenje snabdijevanja energijom. Kako bi u tome sklopu bilo objašnjenje za par kugli na ovom otoku? Možda je najbliži istini odgovor iz historijata vlasništva otoka. Naime, otok je, prije nego što je postao nacionalnim blagom, dugo bio privatno vlasništvo i imalo bi smisla da njegovi vlasnici sredinom prošlog stoljeca prebace nekoliko kugli sa obližnje delte ne bi li ga ucinili privlacnim turistickim središtem. Vrijeme i ljepote otoka su ucinile svoje tako da je on postao zašticenim biološkim spomenikom države. I tako ipak ostvaruje turisticki priliv bez obzira na kugle. Napuštam otok (nakon neizbježnog ronjenja po koraljnom dnu); vožnja slijedeci dan po neudobnom makadamu uz pacificku obalu Kostarike do San Josea. Avion prema Houstonu; cini mi se da sam, nakon svega, bliže odgovoru o megalitskim enigmama Kostarike. Kamene kugle kao "doprinos civilizaciji". Slažem se, ali kojoj civilizaciji? Civilizaciji o kojoj ništa ne znamo, koju ne razumijemo, cije doba nemamo tacno utvrdeno... 2.2. SVJETSKA ENERGETSKA MREŽA? Pravilne kamene kugle nisu novina za Centralnoamericke prostore. Tako je u svijetu Maja pronadeno nekoliko pravilnih kamenih sfera razlicite velicine. U gradu Tonina, u meksickoj državi Chiapas, perfektna kugla se nalazi na šestom nivou glavne Palace. Ovaj nivo je okrenut prema Suncu i njegovom kretanju od ljeta do jeseni. Pretpostavlja se da kugla simbolizira sunce. Nema dokaza da li su Maje autori ove kugle ili su se poslužili sa kuglom koja je napravljena daleko prije u neke druge svrhe. Istocnije u svijetu Maja, La Milpa u Belizeu, nalazi se crna kamena kugla precnika 50 cm. Originalna svrha i lokacija joj nisu poznate. Danas se koristi da pridržava vrata u lokalnom turistickom restoranu. Americki istraživacki tim na celu sa Metthew Stirlingom je 1967. pronašao stotine kamenih kugli razlicite velicine u okolini mjesta Agua Blanca, kod Guadalajare, u Meksiku. Perfektne sfericne stijene su predstavljale arheološki problem za ovaj tim, jer mu nisu mogli odgonetnuti svrhu i kreatora. Nakon podnesenog izvještaja Smithsonian Institutu 1968. godine uslijedilo je "naucno" objašnjenje da je rijec o prirodno izvajanim kuglama. Navodno su pod visokim temperaturama iz vulkana izletile stvrdnute kamene sfere. Naravno, nisu imali odgovora na pitanje kako to da su na površinu izbacene same pravilne kugle, jer one nepravilnih oblika nisu nikada pronadene. Edinburški naucni casopis "The Edinburgh Geologist" u svom broju 24 iz proljeca 1990. nabraja još nekoliko lokacija kamenih kugli: Honduras, Karoo u Južnoj Africi i Klondyke u Arizoni. John Hund is Petersburga u Južnoj Africi je došao u posjed manje kamene kugle 1977. godine. Glatka površina i tvrdoca kugle je odudarala od mekanog pirofilita gdje je pronadena. Kuglu je dao na analizu u kalifornijski Svemirski institut (University of California). Nakon testiranja otkriveno je da je kugla balansirana do te mjere da prevazilazi mjerne instrumente ovog instituta koji proizvodi žirokompase za NASU. Tacnije, ustanovljeno je da je kugla balansirana više od sto- hiljaditog dijela inca što je bio limit njihovih instrumenata. Na svom putovanju u Tunis u proljece 2005. moj prijatelj Bojan Zecevic je snimio destine manjih kamenih kugli nepoznatog porijekla i starosti. Kamene kugle nepoznatog porijekla u Tunisu (fotografija B. Zecevic) Bojan je, zainteresovan ovim fenomenom, na svom putovanju u Istambul uocio nekoliko kamenih kugli ispred cuvene džamije Aya Sofia. Prema njegovim rijecima, prva crkva je na ovom mjestu gradena u IV stoljecu n.e.. Stradala je u požaru 200 godina kasnije, da bi na njenim temeljima bila podignuta današnja Aya Sofia. Prilikom iskopavanja ruševina prve bazilike, ispod zemlje su nadene kamene kugle, medutim iskopavanje je prekinuto zbog straha od potkopavanja postojece crkve. Dimenzije kugli su, inace, po 70-ak cm. Kamena kugla ispred Aya Sofije u Istambulu (Turska) pravilnog oblika, velicine 70 cm (fotografija B. Zecevic) Prakticnim rjecnikom može se reci da kugla ima apsolutnu perfekciju. Jedini nacin da se tako što napravi bio bi u uslovima nulte gravitacije. Dakle, imamo kosmicke uslove u kojima su drevne civilizacije formirale matematicki precizno odredene kamene kugle sa znanom svrhom. 2.3. Lokacije kamenih kugli u Bosni Za fenomen bosanskih kamenih kugli zainteresirao me prijatelj Bojan Zecevic jednim e-mailom iz jeseni 2004. Nakon toga stupili smo u kontakt sa historijskim znalcima Ahmedom Bosnicem i Jovom Jovanovicem i formirali istraživacki tim. Nakon nekoliko mjeseci i naših posjeta nizu lokacija pocela se kompletirati slika o bosanskim nalazištima kamenih kugli. I tako se Bosna pocela uvrštavati na svjetsku arheološku mapu. Poceli su se redati dokazi o sofisticiranom kromanjoncu (pra-Ilirima) koji je putem kamenih kugli povezao ovaj prostor u svjetsku "bežicnu" energetsku mrežu i to u doba kada su ovi krajevi bili pod utjecajem svjetske supersile, Atlantide. Naš obilazak lokacija kamenih kugli startao je sa sjeverozapadnim dijelom Bosne. U selu Trn, nedaleko od Banja Luke, susreli smo se sa cedom Tešanovicem. On je prije nekoliko godina kopao temelje za kucu i na dubini od 4-5 metara je pronašao dvije kamene kugle precnika 30-40 cm. Bile su glatke, "teže od kamena" kako rece, a radnici su ih bacilli u temelje i zabetonirali. Stotinjak metara poviše pronašli smo ostatke kamenih kugli smještene uz kucu Milorada Dakica. Kugla je podijeljena na dvije polovine, pravilnog je oblika, precnika oko jednog metra. Bosanske kugle u selu Trn kod Banja Luke, precnika jednog metra Autor (lijevo) sa Miloradom Dakicem pred cijom se kucom nalaze kugle i Jovom Jovanovicem ispred kamenih kugli u Trnu Presjek bosanske kugle, Trn Pravilan sferican oblik, kugla u Trnu U sjevernoj Bosni, u selu Teocak se nalazi osam kamenih kugli. Pravilnog su oblika, ali im površina nije glatka. Fino su obradeni, ali nedostaje onaj zadnji korak poliranja. Materijal je granit. U kasnijoj fazi na nekim kuglama su izdubljenje rupe. Kamena kugla u Teocaku Autor pored jedne od osam kugli u Teocaku Jovo Jovanovic i Bojan Zecevic pored jedne od oštecenih kugli u Teocaku na vrhu utvrdenja Gradina U blizini Vareša u srednjoj Bosni, u selu Ponikve, stoji cetverotonska izdužena kugla. Pronašao je Radovan Puskic 1970. u Javornickom potoku ispod korijenja oborenog bora. Kugla se nalazi na postolju ispred njegove kuce koja je ujedno i ugostiteljski objekat pod nazivom "Kugla". Po sastavu nalikuje onoj u Trnu - magmatska stijena. Kamena kugla u Ponikvama kod Vareša napravljena od magmatskog kamena Površina kugle u Ponikvama Dvadesetak kilometara od Kaknja u srednjoj Bosni, u malom selu Zlokuce nalazi se nekoliko kamenih magmatskih kugli (identicni materijal kao u Trnu i Ponikvama). Na malom desetometarskom uzvišenju iznad zemlje te dijelom zakopano u zemlju se nalaze kugle i duguljasti kameni megaliti. U razgovoru sa stanovnicima saznali smo da oni misle da su kugle dio "Greckog greblja" (navodno su u tim krajevima u drevna vremena bili Grci koji su, nakon "sedam teških zima", napustili ovaj dio Bosne). Takode, pomenuli su blagotvorni utjecaj kugli na konje koji ne mogu mokriti. Vlasnici s konjima naprave nekoliko krugova oko kugli i nakon toga problem sa mokrenjem je riješen. Kamena kugla u Zlokucama kod Kaknja Kameni monolit na uzvišenju kod Zlokuca - vrh manjeg astronomsko/energetskog hrama? Polovina kamene kugle je vidljiva iznad površine, Zlokuce Ova kugla je gotovo u potpunosti ispod površine zemlje u Zlokucama; samo je njen manji zakrivljeni dio vidljiv Kružna kamena platforma u Zlokucama Pocetkom decembra 2004. sam imao predavanje u Maglaju gdje mi je receno da postoje još dvije lokacije kamenih kugli u okolini Maglaja. Novo putovanje do okoline Maglaja je obavljeno u sastavu Ahmed Bosnic, Jovo Jovanovic i Bojan Zecevic u drugoj polovini decembra 2004. Bojanove informacije i fotografije govore o dvije lokacije kamenih kugli: "Prva lokacija je u selu Jablanica. Mustafa Mehinagic je 1970-ih zapazio kamenu kuglu u potoku Megara koji se uliva u rijeku Jablanicu. Uz pomoc tri odrasla covjeka kuglu je prenio u dvorište svoje kuce koja se nalazila 200 metara od mjesta pronalaska. Ahmed je izmjerio obim kugli 155 cm, a Jovo je uz pomoc viska odredio starost oblikovanja kugle na 12 000 godina." Kamena kugla pronadena u potoku Megara nalazi se danas u selu Jablanica kod Maglaja (Fotografija: Bojan Zecevic) "Prilikom kopanja tunela u brdu Cikota kod Maglaja (1976-1978) u sredini brda je pronadena kamena kugla. Perfektna je sfera, obima 150 cm. Svojevremeno je izbacena mašinom za rovanje i nju je Avdo cosic donio ispred svoje kuce gdje se i danas nalazi." Ahmed Bosnic i Jovo Jovanovic mjere kamenu kuglu u selu Jablanica kod Maglaja (fotografija: Bojan Zecevic) Kamena kugla pronadena u sredini brda kraj Maglaja sredinom 1970-ih prilikom kopanja tunela (Fotografija: Bojan Zecevic) U proljece 2005. Jovo, Bojan i ja smo se zaputili do Kraljeve Sutjeske. Nakon nekoliko mjeseci prepiske koju sam imao sa fra Andrejom u Samostanu nas je ljubazno primio ravnatelj Muzeja i Biblioteke. I, sasvim neocekivano, na samom ulazu u Biblioteku nailazimo na malu kamenu kuglu. Osobine su joj karakteristicne: granitni sastav, malo hrapava površina (slicna onima u Teocaku), pravilan sferican oblik, malo oštecena jedna strana... Fratar ne zna porijeklo; pretpostavlja da je imala funkciju topovskog duleta. Ja nisam siguran. S jedne strane, može se uklopiti u naš kompleks kamenih kugli, jer su one pravljene razlicitih velicina. S druge strane, dovoljno je malih dimenzija da bi se upornim radom nakon dužeg vremena mogla isklesati bez upotrebe sprava za dizanje i pridržavanje. Kamena kugla u Biblioteci samostana u Kraljevoj Sutjesci, BiH Ponovno putovanje u pravcu Banja Luke i obližnjeg sela Slatina. Nakon dužeg traženja u šumarku, na samom potoku nalazimo dosada najvecu kamenu kuglu u Bosni. Nedvojbeno, izuzetne starosti, ostavlja nas prijatno iznenadenima. Najvecu kamenu kuglu u Bosni smo pronašli u šumarku kraj sela Slatina, sjeverno od Banja Luke. Pažljivim promatranjem uocavamo da je površina nedovršena. Kao da je primjenjena gruba obrada nekom vrstom kašikastog alata. Ono što kugli nedostaje je onaj poslednji proces poliranja kojom se površina uglaca. Na taj nacin bi se dobio perfektan sferican oblik. Najveca kamena kugla kod Slatina je ujedno i nedovršena; nakon grube obrade nedostajao joj je proces finog poliranja koji bi je nacinio perfektnom sferom Svi ovi primjeri su samo vrh ledenog brijega fenomena kojeg s pravom nazivamo fenomen kamenih kugli u Bosni. Ono što ne bi trebalo da obeshrabri u daljim istraživanjima su izricita mišljenja oficijelnih branitelja "istine". Na primjer, na svojevremene upitne komentare seljana Trna i TV pažnju, odgovorio je geolog Mile Vujacic tvrdeci da je "kamena kugla magmatskog porijekla, nastala od jednog komada stijene, koju je u taj oblik oblikovala voda" (Banja Luka, 14.02.2001., AIM). Problem, naravno nastaje kada se broj lokacija multiplicira, svuda nalazimo pravilne kamene kugle, a nigdje nekih nepravilnih "magmatskih" oblika. Ne iskljucujem da priroda može oblikovati perfektan geometrijski oblik. Naprotiv. Ali, mogucnost da priroda oblikuje samo perfektne oblike je nemoguca na prakticnoj ravni. Desetak lokacija kamenih sfera u Bosni vjerovatno je samo manji procenat njihove stvarne zastupljenosti. Medutim, nakon hiljada godina one se nalaze na nekoliko metara dubine i samo slucajnost ce ih izbaciti na površinu: kopanje tunela kroz brdo ili temelja za kuce na dubini od nekoliko metara, pad ogromnih stabala i nestanak korijena iz velikih dubina. Naravno da se nece saznati koliko je tih kugli razbacano po Bosni i gdje su sve njihove lokacije. Ali je vrijeme da te kamene kugle nazovemo pravim imenom. Rijec je o fenomenu nastalom radom inteligentnih (ljudskih?) ruku. U doba kada se svijet promatrao ne samo iz ugla pet materijalnih cula. I kada su se "vidjeli" energetski tokovi ispod površine Zemlje. A samo prirodni materijali se koristili za covjekovu dobrobit. I pri tome se nije narušavala harmonija zivota sa majkom Zemljom. Doba kada su kamene kugle Bosne, Kostarike, Meksika... bile dijelom kompleksnog svjetskog energetskog sistema. 3. Biogeometrija Biogeometrija je nauka koja se bavi energijom oblika. "Energijom oblika ?" U prirodi sve ima svoj oblik i svoju energiju. Biogeometrija utvrduje vezu izmedu oblika u prirodi i energetskog polja. Naime, pojedini oblici imaju odredeni efekat na energetsko polje, recimo, ljudi. Kroz historiju su dva oblika najcešce univerzalno korištena koja su imala poseban utjecaj na ljudsko energetsko polje. To su piramida i polulopta. Pioniri bioenergije su bili francuski istraživaci L. Chaumery i De Belizal ("Essai de Radiesthesie Vibratoire"). Oni su prvi precizno dokazali da su piramida i polulopta emiteri energije. Ova dva geometrijska oblika, naime, proizvode prodiruce energetske valove koje je De Belizal nazvao "negativne zelene vibracije". U svojim istraživanjima su potvrdili da ova negativna zelena stvara vibracije koje ljudima omogucavaju približavanje višim (spiritualnim) realmima. Stoga je razumljiv piramidalni oblik gradevina od Meksika, Guatemale, Perua, preko Kanarskih otoka, do Egipta i Kine. Sveštenici su svoju snagu i moc crpili iz specificnog oblika svojih gradevina. Polulopta ima identicna svojstva kao piramida; stoga i ne cude kupole na sinagogama, crkvama ili džamijama, bez razlike. Mjesta okupljanja i molitvi su dobili status svetih prije svega zahvaljujuci oblikom gradevine koja je isijavala nevidljive energetske vibracije na duhovna lica i njihova "stada". Još temeljitije istraživanje biogeometrijom odvijalo se pod paskom dr. Ibrahima Karima iz Kaira (Egipat) koji je svoja otkrica patentirao 1968. godine. On je utvrdio da biogeometrijski oblici imaju tri osnovna vibracijska kvaliteta: (1) negativno zeleno, (2) više harmonijsko ultra-violetno i (3) više harmonijsko zlatno. Prema doktoru Karimu samo oblici koji proizvode energetska polja sa sve tri komponente se mogu nazvati biogeometrijskim. Najvažnija komponenta u spiritualnim energetskim poljima je negativna zelena. Ona je u središtu svih tjelesnih energetskih centara i potentnih tacki u prirodi. Piramide i polulopte proizvode ovu vibraciju uzduž svoje centralne osi. Slijedeca komponenta je viša harmonijska ultravioletna vibracija. Rijec je o nevidljivoj svjetlosti koja bi trebala biti dimenzija spiritualnih svjetlosnih bica. To je procišcavajuca i relaksirajuca vibracija. Utjecaj na covjeka? Balansira funkcije organa i ima smirujuci efekat na nervni sistem. I, na koncu, slijedi viša harmonijska zlatna vibracija koja je na najvišem vibracijskom realmu. Pojacava mudrost i prosperitet u najširem smislu rijeci. Unapreduje covjekov imunološki sistem. U duhovnom svijetu se poistovjecuje sa zlatnom krunom oko glava svetaca. Da li nam ovaj duhovni jezik govori o znanjima za koja su znali drevni narodi, a koja smo mi, eto, kroz vrijeme zagubili? Svakako. Za potrebe ove knjige istaknimo tvrdnju da su ova dva oblika - piramida i polulopta (odnosno energetska svojstva duple polulopte, dakle lopte) - bila poznata našim dalekim precima. Vec smo govorili o širokoj rasprostranjenosti kamenih kugli. Sada je vrijeme da progovorimo o centralnoj temi ove knjige. 4. BOSANSKA PIRAMIDA SUNCA 4.1. Visocica U Evropi, zvanicno, ne postoje piramide koje su gradile drevne civilizacije. Tacnije, nisu postojale sve do danas. Sa zadovoljstvom objavljujem svijetu da se u srcu Bosne, tridesetak kilometara sjeverno od Sarajeva, nalazi kamena piramida monumentalnih razmjera. Brdo Visocica koje se uzdize iznad grada Visoko, u sebi krije stepenastu piramidu ciji su graditelji iz duboke evropske prošlosti, pra-Iliri. *** U aprilu 2005. posjetio sam visocki Zavicajni muzej, sa prijateljima Jovom i Bojanom. Nakon toplog prijema u Muzeju, direktor prof. Senad Hodovic nas je odveo na vrh obližnjeg brda Visocice. Tu su ostaci kamenih zidina srednjevojekovnog grada Visoki po kome je današnji grad dobio ime. Prof. Hodovic je zaljubljenik historije srednjevojekovne Bosne. Zaneseno nam je govorio o tri kraljevska stolna mjesta koja su u videokrugu Visocice. Usput je pomenuo da je Visocica interesantan prirodni fenomen piramidalnog oblika. Ta usputna primjedba je privukla moju pažnju. Priroda rijetko oblikuje brda u pravilne geometrijske oblike. Bez obzira što je Visocica 700 metara visoka, ja nisam odbacio mogucnost da je rijec o radu ljudskih ruku. Naprotiv. Brzo sam pronalazio argumente u prilog ideji da je ovdje rijec o fenomenu koji zaslužuje da bude ispitan. Moj prvi susret sa Visocicom, brdom piramidalnog oblika u blizini Visokog - pogled sa prilaznog platoa sjevernoj strani, april 2005. Pogled mi se zaustavio preko puta na brdu Križ. Znatno niže brdo od Visocice, potpuno obraslo šumom, ima tri strane kao pravilne plohe podjednake površine. Slika mi je prepoznatljiva iz mojih posjeta nizu arheoloških lokacija Srednje i Južne Amerike. Piramide dolaze u parovima, jedna veca, jedna manja. Piramida Sunca i piramida Mjeseca. Huaca del Sol i Huaca de la Luna... Pogled na "Bosansku piramidu Mjeseca" sa vrha Visocice, prve Bosanske piramide, april 2005. Ove dvije piramide formiraju ulaznu kapiju u plodnu Visocku dolinu. Svaki bi dolazak sa sjevera ili juga u ove krajeve prolazio izmedu ove dvije piramide. Razmišljam na glas "... ovdje je piramida Mjeseca ispod nas, a mi smo trenutno na vrhu piramide Sunca ...". Bojan afirmativno klima glavom. Na tren sam prekinuo prof. Hodovica. On nastavlja sa dogadajima iz doba nastanka bosanske države. Medutim, mene interesuje znatno raniji period. Ovaj otprije 700 godina mi je isuviše mlad i blizu... Pokazuju nam planine koje se vide odavde. "Tamo je planina Perun..." Pogled na planinu Perun u daljini Perun, mislim, Bog groma kod starih Slovena. Dakle, ovaj kraj je nekada bio podrucje cestih grmljavina i munja. Još jedna slicica mozaika. Kamene kugle Bosne... energetsko pražnjenje sa neba... asocijacija sa Kostarikom. Zbilja, Bosna je nekad bila energetskim cvoristem ovog dijela svijeta. U šetnji u podnožju Visocice nailazimo na tragove nekoliko vrsta kamenja. Slikam prvo smedi kamen... Na prilaznom platou Visocici nekoliko je vrsta kamenja koji privlace pažnju, kao ovaj smedi obradeni kamen... Na nekoliko mjesta, iz trave vire kamene ploce. Da li su put do grada Visokog, a rijec je o nekoliko stotina metara, poplocali u doba srednjevjekovne Bosne? Ili je rijec o ostacima gradnje starije civilizacije? Jer, ako je rijec o blokovima koji su plod ljudskih ruku, onda oni mijenjaju historiju ne samo ovog kraja. Poplocani put ka srednjevjekovnom gradu Visoki, ostaci gradevinskog poduhvata još starije civilizacije, ili prirodni fenomen? Primjera radi, prof. Hodovic nam je u podrumu Visockog muzeja pokazao kamenu kapiju pronadenu u ovom regionu kojim je, prema njegovim rijecima, "dokazano da je srednjevjekovna bosanska država imala i kamenu gradnju". Kamena kapija pronadena u regionu Visocice, kao dokaz o upotrebi kamena u gradnji u doba prije dolaska Turaka Nakon silaska sa vrha Visocice, posmatram sjevernu stranu. Kažem prof. Hodovicu da me neodoljivo podsjeca na meksicke piramide. Odlazim u auto i uzimam primjerak svoje knjige "Civilizacije prije pocetka zvanicne historije". Otvaram knjigu. Iz prve okrecem 108. stranicu. Na njoj je fotografija meksicke piramide. Okrecem se prema Visocici. Pokazujem Hodovicu. "Profesore, evo ovdje je dizajn piramide!" Hodovic pogleda i, zbilja, konture piramide su identicne onima Visocice. Usjek pri vrhu se poklapa sa zadnjim nivoom stepenaste meksicke piramide. I, ne samo to. Plato na vrhu meksicke piramide je identican platou Visocice na kome je izgraden grad Visoki. Poredenje Visocice i stepenaste meksicke piramide otkriva nekoliko idetnicnih detalja "Ovdje je, profesore, na ovom platou nekad bio hram", nastavljam. "Pošto je bio graden od drvenog materijala, nije ostao sacuvan." Hodovic sluša, sve to u momentu ima smisla, sve se poklapa, ali... Da li je ovdje stvarno rijec o piramidi, vjerovatno se pita. Za mene nema sumnje. cinjenica da sam od toliko stranica knjige okrenuo odmah onu koja prikazuje meksicku piramidu nije slucajna. U životu sam naucio da koincidencije ne postoje... vec znakovi, koje treba slijediti. Sišli smo u grad Visoko. Tražimo poziciju iz koje možemo da napravimo dobre fotografije Visocice. Izašli smo na magistralni put. U daljini se vidi Visocica u svoj svojoj velicini. Jasno se vide dvije od cetiri stranice piramidalnog oblika. Autor sa direktorom Visockog muzeja prof. Hodovicem; u pozadini je prva evropska piramida, "Bosanska piramida Sunca" *** Odlazimo iz Visokog. Putem razmišljam o izgradnji starog grada Visoki na vrhu platoa Visocice. Zapravo, grad Visoki je bio relativno mala utvrda. (Doduše, velikog znacaja za bosansku državu, u periodu izmedju XI - XIV stoljeca, od Kulina bana do kralja Tvrtka I.) Grad je podignut na vrhu piramide koja je bila toliko stara da je u potpunosti bila prekrivena šumom i slojevima zemlje. Nakon toliko hiljada godina od njene gradnje (kraj zadnjeg ledenog doba) formirali su se slojevi zemlje debeli 2.5 metra i znatno više. Identicnu situaciju sam sreo u slucaju najvece Srednjoamericke piramide u coluli (meksicka država Puebla). Naime, kada su španjolski konkvistadori osvajali Aztecko carstvo u XVI stoljecu, colula je bila napredni grad sa 400 piramidalnih objekata. Cortes je naredio da se sve piramide sruše i na njihovom mjestu "napravi 400 crkvi". U središtu grada, koje je okruženo dolinom, je bilo veliko brdo. Cortez je odredio da se najveca crkva napravi upravo na vrhu tog brda. I tako i bi. Cortez je zapoceo izgradnju velike crkve na jedinom "brdu" u meksickom gradu coluli Tristo godina kasnije, prilikom kopanja temelja za mentalnu bolnicu u podnožju brda u coluli otkriveni su kameni blokovi koji vode stotinama metara unaokolo. Nakon obimnog istraživanja meksickih arheologa potvrdeno je da je "brdo" u stvari piramida najvece površine na svijetu. Manji dio rekonstruisane piramide u coluli I, kao što je Cortez gradio svoje katedrale na platoima piramida ne znajuci šta se ispod njih krije, tako su i bosanski vladari sagradili svoj prvi stolni grad na Visocici. Nisu znali šta je ispod površine, ali kao da su osjecali važnost te lokacije. Naime, rijec je o piramidi monumentalnih razmjera. Jedinoj u Evropi (zasada). Nesumnjivo, objekat koji ce postati najvažniji simbol ovih evropskih prostora otkad je civiliziranog života. *** Maj, juni i juli 2005. provodim u osiguravanju potrebnih dozvola i saglasnosti da zapocnem sa sondažnim bušenjima na Visocici. Uz svesrdnu pomoc prof. Hodovica dobijam dozvolu Ministarstva kulture i mišljenje Zavoda za zaštitu spomenika da mogu da zapocnem radove. Pravim izbor izmedu nekoliko kompanija koja imaju iskustva u geološkim bušotinama po Bosni. Odredujem i datum: polovina avgusta 2005. Medutim, nešto mi govori da prethodno moram da odradim još jedno putovanje u Centralnu Ameriku: El Salvador. 4.2. Iskustvo El Salvadora Putovanje u El Salvador sam planirao još odranije radi posjeta nekolicini gradova Maja. Medutim, u kontekstu mog interesovanja za Balkanske civilizacije, poceo sam sa komparacijama koje su se same nametale. El Salvador je mala zemlja, kao i Bosna. Po teritoriju (21.000 kv.km.) cak i manje prostrana od BiH, ali po broju stanovnika (6,5 miliona) nešto brojnija. Nalazi se južno od velikog sjevernog susjeda (SAD) i potencijalnog turistickog partnera, slicno kao i BiH od Evropske Unije. U ocima javnosti prva asocijacija uz pominjanje imena El Salvador je krvavi gradanski rat (1979-1992), slicno kao i u slucaju Bosne. Kao da za prosjecnog covjeka u svijetu u ovim zemljama rat još traje, mada je završio prije više od decenije. U obje zemlje rat je potpuno poharao privredu, infrastrukturu i uzeo danak maltene u svakoj familiji. Obje zemlje su po svojim prirodnim ljepotama izuzetne. Dvadeset pet vulkana El Salvadora prošarali su zeleni krajolik, a pacificke plaže su meka za surfere. Nažalost, i El Salvador i BiH nedovoljno ulažu da se predstave svijetu u ljepšem svijetlu. Privlacna pacificka obala El Salvadora Obje zemlje imaju bogata civilizacijska nalazišta. Kultura Maja je na tlu El Salvadora dokazano stara 5000 godina. Medutim, cak ni šira javnost u obje zemlje nije obaviještena o vlastitom historijskom bogatstvu. U jednoj stvari El Salvador prednjaci: po mreži auto-puteva. Nakon što sam iznajmio rent-a-car na aerodromu, iznenadio sam se kvalitetnom putnom mrežom ove male države. Pet je arheoloških nalazišta iz svijeta Maja u El Salvadoru na kojima su zapoceti radovi ekskavacije i rekonstrukcije. Iz svakog od njih naucio sam nešto korisno za buduci projekt iskopavanja Bosanske piramide Sunca. 4.2.1. Joya de Ceren Trideset pet km sjeveroistocno od San Salvadora, glavnog grada države El Salvador nalazi se Joya de Ceren (u našem izgovoru Hoja de Seren). Pod zaštitom UN-a kao svjetsko kulturno nasljede, ovaj gradic Maja je poznat i kao "Pompeji Novog svijeta". Naime, 600. godine je došlo do erupcije obližnjeg vulkana Laguna Caldera koji je prekrio grad. Hiljadu cetristo godina kasnije, godine 1978., gradic otkriva americki antropolog Payson D. Sheets (University of Colorado, Boulder). Joya de Ceren, gradic Maja u El Salvadoru, na nekoliko metara dubine, prekriven lavom od prije 1400 godina, otkriven je 1976. Tokom 1970-ih godina su organizovana sondažna istraživanja terena na celu sa americkim antropologom dr Sheets-om. Prva sondažna istraživanja na lokaciji Joya de Ceren (El Salvador) koja su potvrdila postojanje podzemnih gradevinskih objekata Nakon potvrde do kojih su došli u sondažnim ispitivanjima, Projekat je nastavljen sa ciljanim iskopavanjima. Ciljana iskopavanja na lokaciji Joya de Ceren (El Salvador) koja su potvrdila postojanje ceremonijalnih i objekata za stanovanje kulture Maja Uzvisina ispod koje se, na dubini od 4 metra, kriju zidine Maja. Lokacija Joya de Ceren, El Salvador Na dubini od 4-10 metara, uz veliki fizicki i financijski napor, otkriveni su ostaci prostorija grada Maja (Joya de Ceren, El Salvador) Gdje pocinje kameni zid objekta Maja, a gdje završava prirodna kamena formacija? (Joya de Ceren, El Salvador) Strpljiv restauratorski rad na arheološkim artefaktima pronadenim na lokaciji Joya de Ceren, El Salvador 4.2.2. San Andres Vožnja El Salvadorom samo potvrduje moje ubijedenje da postoji disproporcija iz upozorenja o ovoj zemlji koja se srece u literaturi i neposrednog iskustva kojeg doživljavate. Zastrašuju vas "otmicama" i "kradama auta", "suludom vožnjom domaceg stanovništva" i "životinjama na putu", "slabim neasfaltiranim putevima" i slicno (www.lonelyplanet.com). U stvarnosti, ljudi su gostoprimljivi kao i u svim drugim zemljama Centralne Amerike. Kada su Španjolski konkvistadori došli u El Salvador u XVI stoljecu, ovim prostorima su dominirali Pipil plemena. Iz meni nepoznatog razloga, u zvanicnim objašnjenjima Pipil se smatraju, sasvim pogrešno, potomcima Maja. U stvarnosti, Pipil su došli u ove krajeve barem 200 godina nakon što je civilizacija Maja nestala iz ovog regiona u X stoljecu. Izmedu dva najveca grada El Salvadora, Santa Ane i San Salvadora, nalazi se lijepo uredeni arheološki park pod imenom San Andres. Ulaz u arheološki park - grad Maja, San Andres, El Salvador Arheološka iskopavanja, San Andres, El Salvador Stepenasta piramida, San Andres, gradic Maja u dolini Zapotitan izmedu dvije rijeke, El Salvador Pogled na djelomicno rekonstruisane stepenaste piramide Maja, San Andres, El Salvador Djelomicno rekonstruisana piramida "preoteta" ispod brda, San Andres, El Salvador Prilazni plato i glavne stepenice koje vode ka vrhu piramide, San Andres, El Salvador Detalj obnovljene piramide: ispod betonskog (rekonstruisanog) zida je gradevinski materijal koji je pronaden nakon jednog milenijuma pod brdom; izgubio je svoj prvobitni oblik, cvrstocu, boju (San Andres, El Salvador) Nekada kameni plato, sa velikom piramidom (naprijed) i tri manje stepenaste piramide (lijevo), San Andres, El Salvador Prvobitni izgled platoa sa centralnom i tri manje stepenaste piramide, San Andres, El Salvador Maketa još neiskopane, velike piramide, na sjevernom dijelu grada Maja San Andres, El Salvador Brdo iza koje se krije "još neiskopana velika piramida", San Andres, El Salvador 4.2.3. Cihuatan Moram priznati da me iznenaduje tvrdnja da je samo 6% teritorija El Salvadora pod šumom. Svugdje gdje sam išao ovom lijepom zemljom, od središnjeg dijela, na sjever, zapad, jug - svuda vidim samo zelenilo. Auto-putevi El Salvadora su uokvireni gustom šumom Podrucja oko vulkana su posebno zelena i plodna. Ne cudi da su svi veci gradovi u podnožjima vulkana, a po pravilu su uz njih velika, plava kraterska jezera (vecinom proglašeni nacionalnim parkovima). Sjeverni dio zemlje je bio poprište glavnih sukoba FMLN gerile sa vladinim snagama. SAD su (pod Reganom) poslali 6 milijardi dolara pomoci u borbi protiv pobunjenika. Završetak rata je sveo bilans poginulih na 75.000 i sa 10% stanovništva izbjeglog u okolne zemlje i SAD. Po obicaju, u ovom dijelu svijeta, samo 2% stanovništva ima potpunu kontrolu nad nacionalnim bogatstvima zemlje. Prije tristo godina to je bila vladavina 14 elitnih Evropskih familija. Malo se šta promijenilo i danas. Tokom 1932. godine pobuna stanvoništva je krvavo ugušena, a preko 30.000 indijanaca i onih koji su izgledom podsjecali na indijance su ubijeni. Njihov voda Marti je uhapšen i strijeljan. Po njegovom imenu, nazvan je pokret iz 1979. FMLN (Frente Marti Liberacion Nacional) koji je zapocet egzekucijom popularnog nadbiskupa Oscara Romera. Pod okriljem UN-a potpisan je mirovni sporazum 1992. i zemlja se okrenula reformama i razvoju. Sporo, ali u miru. El Salvador je predstavljao krajnji istok svijeta Maja. Grad Cihuatan je gotovo nepoznat široj javnosti. Medutim, prve vijesti o ovom, nekada gradu impozantne velicine, odaslane su u svijet još 1878. od strane njemackog putopisca Simeona Habela. Cihuatan je ipak ostao sakriven u šumi sve dok 1930-ih nisu osnovali obližnji grad Aguilares. Na prilazu gradu Maja Cihuatanu (El Salvador) vide se gomile kamenja na obradivanom zemljištu koje su nekada bile sastavni dio gradevinskih objekata Dr. Stanley Boggs, unuk americkog predsjednika Warren G. Hardinga, je 1954. zapoceo ozbiljna istraživanja ovog grada za vladu El Salvadora. Boggs je medu svojim kolegama bio poznat kao "izumitelj" El Atomica, alkoholnog pica od duple porcije zamrznute votke martini sa malim krastavcima. A u svjetskoj javnosti kotira kao osnivac moderne arheologije El Salvadora. Zahvaljujuci njegovim naporima vlada je otkupila dio zemljišta na kojem se nalazi Zapadni ceremonijalni centar i proglasila ga nacionalnim monumentom 1977. Ostaci kamene platforme Maja, Cihuatan, El Salvador Boggsovu ulogu preuzima dr Karen Olsen (San Francisco State University) 1975. koja studira svakodnevni život Maja u Cihuatanu. Prva snimanja su pokazala da postoji 181 struktura u blizini ceremonijalnih struktura (piramida). To je znacilo da je rijec o pravom gradu, a ne malom naselju. Ostaci stepenaste piramide, Cihuatan, El Salvador Gomila vulkanskog kamena nekada je bila igralište Maja, Cihuatan, El Salvador Djelomicno rekonstruisano igralište Maja, Cihuatan, El Salvador Velika piramida grada Maja sa djelomicno otkrivenim stepenicama u podnožju centralnog dijela, Cihuatan, El Salvador Autor na vrhu velike piramide, Cihuatan, El Salvador Prednja strana piramide leži na nekadašnjem kamenom platou, Cihuatan, El Salvador Arheološki dokazi potvrduju da je i ovaj grad Maja prestao sa svojim postojanjem u X stoljecu. Nakon toga je zapaljen od strane nepoznatih dosljaka. Zarastao je u šumu i bio skriven od ociju javnosti do današnjih dana. 4.2.4. El Tazumal Za Amerikance El Salvador je prakticna zemlja u pogledu valute. Naime, ovdje je nacionalna valuta - americki dolar. Kada je predsjednik Francisco Flores u januaru 2001. donio tu odluku došlo je do protesta najsiromašnijih. Istovremeno je zemlju zadesio katastrofalni zemljotres u kome je najviše stradalo naselje Las Colinas u predgradu glavnog grada. Opozicija je krivicu za 1200 mrtvih i 250.000 beskucnika prevaljivala na Floresa, jer nije zaustavio gradnju u tom dijelu grada mada mu je ranije bilo predoceno da je teren nestabilan. Flores je ipak okoncao svoj predsjednicki mandat i prepustio ga istomišljeniku, desnicarskom kandidatu Tony Saci. Zapadni dio zemlje je poznat po tipicnoj sutropskoj klimi. Gotovo stopostotna vlaga izaziva kišu svakog popodneva. Znajuci tu cinjenicu, u obilazak najpoznatijeg grada Maja u ovoj zemlji, El Tazumala, pošao sam rano ujutro. Iskopavanja na gradu Maja El Tazumalu, El Salvador Ime "Tazumal" u jednom od prijevoda bi znacilo "Piramida gdje su žrtve spaljivane". Pošto ima ne potice od Maja, dakle nije originalno, sigurno da se i ne odnosi na aktivnosti Maja. Imena gradova Maja nisu poznata, jer nakon njihovog odlaska u X stoljecu nastaje vakum od nekoliko stoljeca. Kada su indijanci došli sa sjevera oni nisu znali citati hijeroglife Maja, niti su znali ko i kada je izgradio njihove gradove. Maketa El Tazumala u doba Maja, El Salvador Rekonstrukcija stepenica velike piramide, El Tazumal, El Salvador Rekonstrukcija kamenog zida gradenog od vulkanske stijene, El Tazumal, El Salvador Rekonstrukcija stepenaste piramide, El Tazumal, El Salvador Velika piramida je vecim dijelom rekonstruisana, El Tazumal, El Salvador U toku je rekonstrukcija manje piramide, El Tazumal, El Salvador Kompleks stepenastih piramida sa platoom na vrhu, El Tazumal, El Salvador Maketa kompleksa piramida Maja u El Tazumalu, El Salvador Prospekt lokalnog muzeja upozorava da je prvo naselje u El Tazumalu staro barem 5000 godina. Uporna kopanja su iznjedrila dokaze o bogatoj trgovinskoj razmjeni ovog grada Maja sa gradovima stotine kilometara daleko - od Meksika na sjeveru do Paname na jugu. Uz arheološki park, je nekoliko prodavnica koje prodaju originalne artefakte iskopane na privatnim zemljištima. Medu njima je bila i posuda (djelomicna napukla) koja je, eto, završila u mojoj kolekciji. 4.2.5. Casa Blanca El Salvador je, kao i ostale zemlje Centralne Amerike, dominantna katolicka zemlja. Medutim, tokom gradanskog rata 1980-ih vlada je optužila katolicku Crkvu da je na strani siromašnih i obespravljenih i da, na taj nacin, podržavaju "komunizam". Visokopozicionirani crkveni dostojanstveni su postali cilj vladinih pritisaka. Bogatiji sloj stanovništva je, nezadovoljan ovakvom pozicijom rimokatolicke crkve, odlucio da potrazi alternativu. I, našli su je, u protestantizmu (posebno evangelizmu). Stoga je procenat katolika pao na 75%, a broj protestanata je došao na preko 20%. Vožnja zapadom El Salvadora me dovodi do grada Maja pod nazivom Casa Blanca. Ova kovanica "bijela kuca" se ocigledno odnosi na piramide Maja koje su nekada bile od bijelog plastera na površini prekrivajuci vulkanski kamen. Artisticka rekonstrukcija velike piramide u gradu Casa Blanca, El Salvador Ekskavacija jedne od stepenastih piramida, Casa Blanca, El Salvador Obavljena je djelomicna rekonstrukcija stepenaste piramide, Casa Blanca, El Salvador Spor i detaljan rad na ekskavaciji kako bi se sacuvao originalni oblik piramide, Casa Blanca, El Salvador Nakon što se došlo do zidova piramide slijedi njihovo stabiliziranje i rekonstrukcija, Casa Blanca, El Salvador Rekonstruisani bocni zidovi stepenaste piramide, Casa Blanca, El Salvador Velika piramida je djelomicno rekonstruisana tako da vjerno pokazuje razlicite nivoe - od originalnog vulkanskog kamena, preko travnatih sekcija do rekostruisanih zidova, Casa Blanca, El Salvador Maketa kamenih platformi Maja, Casa Blanca, El Salvador Sa Casa Blancom sam kompletirao moju posjetu El Salvadoru. Mada na drugoj strani svijeta, ova zemlja ima vrlo interesantna iskustva koja se, ocigledno, mogu primijeniti na proces ekskavacija i rekonstrukcija gradevinskih objekata iz daleke prošlosti i u BiH. Nakon kraceg odmora od dva dana na Pacifickoj obali i pješcanim plažama u blizni La Libertada bilo je vrijeme za povratak. Sada sam se ponovo mogao u potpunosti posvetiti Bosanskoj piramidalnoj strukturi. 4.3. Sondažna bušenja na Visocici 4.3.1. Dozvole i saglasnosti Zavicajnom muzeju u Visokom sam uputio pismo namjere o pocetku istraživackih radova na lokalitetu Visocice, tacnije ispod vrha brda. S obzirom da je na samom vrhu smješten srednjevjekovni bosanski kraljevski grad Visoki, koji je proglašen nacionalnim spomenikom, obavezao sam se da u ovoj fazi nece biti planirane nikakve bušotine na samom Gradu. Muzej je razmatrao moje pismo namjere na sjednici Upravnog odbora Muzeja 1.8.2005. i odluceno je da ovaj projekat ide u redovnu proceduru, s time da ja preuzmem finansiranje projekta u potpunosti. Slijedeci korak je bio dobijanje Saglasnosti za radove od strane kantonalnog Ministarstva za nauku. Saglasnost je dobijena 3.8.2005. i u njoj se odobrava Zavicajnom muzeju da izvrši predvidene radove u saradnji sa mnom. Mišljenje državnog Zavoda za zaštitu spomenika BiH je došlo desetak dana kasnije, tako da je i sa formalne strane procedura ispoštovana. Izbor za izvodaca radova je pao na sarajevsku firmu Konsolidacija i gradevinarstvo koja je specijalizovana za izvodenje istražnih radova i ima dozvolu nadležnog Ministarstva. Iz nekoliko telefonskih razgovora stekao sam povjerenje u profesionalnost ing. Dževada Valjevca tako da sam mu dodijelio posao. Precizirali smo termin sondažnih bušenja za sredinu avgusta 2005. 4.3.2. Strane svijeta Sa dozvolama iz Muzeja sam dobio i skicu terena napravljenu u Geodetskoj upravi opcine Visoko. Centralni dio Visocice, vidljivo je, ima piramidalni oblik. Pravilan stepenasti pad sa vrha Visocice protee se na tri strane. Strane svijeta na geodetskoj mapi se u potpunosti poklapaju sa orijentacijom strana brda Visocice, odnosno strana Bosanske piramide Sunca. cetiri strane piramida imaju orijentaciju istok-zapad, sjever-jug. Isto kao i sve ostale piramide u svijetu koje slijede kardinalne strane svijeta. Geodetska mapa koja prikazuje Visocicu u gornjem desnom dijelu; upadljiv je stepenasti i piramidalni oblik kako se ide prema vrhu brda. cetiri strane vrha brda u potpunosti odgovaraju stranama svijeta: istok-zapad i sjever-jug, što je tipicna karakteristika kod gradnje piramida. 4.3.3. Šest bušotina Avgust u Visokom je bio ugodan. Visocica je zelena; njen vrh je u prorijedenoj šumi. cini se da ce nas pratiti dobro vrijeme. Visocica u avgustu 2005; prilazni plato ka sjevernoj strani piramide. Šumarak donekle skriva pravilan piramidalni oblik. Prva mašina za bušenje istovarena je na prilaznom platou piramide, odnosno sjevernoj strani Visocice Odlucio sam da lokacija prve sondažne bušotine bude uz samu ivicu šumarka. To je tacka koja je izvan domašaja zašticenog kraljevskog grada Visoki i ujedno najviša nadmorska visina na sjevernoj strani piramide kojoj je mašina mogla prici. Uz budno oko inžinjera Kemala pocelo se sa procesom stabiliziranja mašine za sondažna bušenja na Visocici Odredivanje pravilnog ugla od 90 stepeni pod kojim ce sonda ulaziti u bušotinu Prva sondažna bušotina je spremna za pocetak vadenja zemljane jezgre Paleta na kojoj ce se cuvati izvadena jezgra sa prvih nekoliko centimetara uzorka Sondažna cijev je promjera 140 mm, a uzorci su u prosjeku 30 cm po jednom bušenju Sondažna cijev u radu - pocetne dubine od prva dva metra Proces vadenja jezgre je spor i pomno je pracen Prva dva metra jezgre su brižljivo složena na paletu Za vece dubine instalirana je duža cijev za bušenje U toku je cetvrti metar bušenja sa uredno složenim uzorcima jezgre U pauzama za rucak u Visokom bih fotografisao piramidu iz razlicitih uglova Iza nas su izvadeni metri jezgre spremni za analizu Nakon dolaska na dubinu od deset metara mašini se dodaje dodatna oprema za stabilizaciju i brže bušenje Priprema "platforme" za daljnja bušenja U ocekivanju nastavka bušenja... S prvom sondažnom bušotinom smo išli na dubinu od 17 metara; nakon nailaska na laporovitu glinu smo stali, jer je rijec o geološko vrlo starim nivoima (stotine hiljada godina); naša analiza ce se fokusirati na prvih 15 metara Jezgra ce biti zašticena od djelovanja vremenskog faktora do dolaska geologa i provedene analize Bušotina broj dva je locirana na sjeveroistocnoj strani piramide Bušotina broj 3 je smještena na istocnoj strani brda Visocice, na višoj nadmorskoj visini nego prethodne dvije bušotine Bušotina broj cetiri je locirana na sjeverozapadnoj strani brda Bušotine broj pet i šest su smještene na prilaznom platou, na sjevernoj strani piramide, na razdaljini od 100 i 150 metara od bušotine broj 1 i na nižoj nadmorskoj visini Sondažna bušenja su trajala sedam dana sa ukupno šest bušotina na razlicitim nadmorskim visinama i obuhvatila su tri strane Visocice: od zapadne, preko sjeverne do istocne Iza sondažnih bušenja ostale su bošotine koje su privremeno prekrivene 4.3.4. Geološke analize Analiza na licu mjesta, koja je potrajala nekoliko dana od strane iskusnog domaceg geologa, dala je mnoštvo interesantnih informacija koje su bazirane na izvadenoj jezgri. Bilo mi je važno osigurati geologa koji dobro poznaje Bosanska brda, njihov geološki sastav i moguce strukture zemljanih slojeva. U ovom slucaju, bila je rijec o osobi koja je imala dvadesetpetogodišnje iskustvo sa velikim brojem bušotina do dubina od nekoliko stotina metara. Geološka analiza na licu mjesta sa svježe izvadenim uzorcima jezgre B 1 - Prva bušotina; na dubini od 2.70 metara nalazi se kameni sloj (ploca?) izmedu dva glinena sloja i to upozorava na potencijalnu anomaliju. B 1 - Prva bušotina; na dubini od 3.70 metara glina prelazi u lapor što je geološki gotovo nemoguce zbog vrlo kratkog perioda ("ne može se to desiti za 20.000 godina"). Nadalje, izmedju 3.70 - 4.50 metara je medusloj šljunka i gline. Da li je to neka rijeka nanijela u dalekoj prošlosti ili je ljudska ruka prenosila zemlju koja je u sebi sadržavala pomiješane slojeve šljunka i gline? Na dubini od 4.70 metara se prvi put srecemo sa "smedim kamenom" koji ce postati jednom od glavnih zagonetki ovih sondažnih istraživanja. B 1 - Prva busotina - Na dubini od 5.20 metara pronaden je kamen sa primjesama željeza. Zatim, na 7.30 metara dubine nalaze se crni tragovi (organski materijal, fosilni ostaci, stvaranje uglja?). Na 7.80 metara je vrlo važna anomalija: pomiješani su lapor, pijesak i crni tragovi (organski materijal). Lapor je nepropusan tako da se pijesak tu nije mogao prirodno naci! Ovaj nalaz je nelogican i s aspekta tumbanja materijala (ako pretpostavimo da je bio prisutan proces prirodnog tumbanja). Rješenje je logicnije u domenu covjekovog djelovanja: kanali za vodu, filtriranje? B 1 - Prva bušotina; crni tragovi su prisutni na nekoliko mjesta koji upozoravaju na organski materijal. B 1 - Prva bušotina; na dubini od 8.20 metara ponovo nelogicnost - sloj smede gline. Malo dublje, na 8.50 metara ide sloj cvrstog ("betonskog") kamena - identican kao na bušotini B 3. Na dubini od 9.90 metara do 10.20 metara je sloj "ukrasnog" kamena sa primjesama željeza (?) B 1 - Bušotina broj jedan; izmedu 11.65 metara i 11.90 metara je smedi sloj, nije kamen, ne lici na prirodni materijal. Na dubini 13.30 metara ponovo anomalija: lapor, organske materije i šljunak. Odakle u sloju nepropusnog lapora druge materije? Na 14.20 metara ponovo sloj "ukrasnog" kamena. Ispod njega je lapor koji je, logicno, bio cvrsta podloga za oslanjanje gradevina (u našem slucaju za oslanjanje piramide). Dubina od 14.40 metara donosi novu anomaliju: lapor pokazuje vertikalnu slojevitost umjesto ocekivane (prirodne) horizontalne. Zakljucak: iznad lapora je nešto radeno! Na dubini od 14.80 metara nalazi se kamen u laporu (?) I, ponovo, sa prirodnog aspekta, nelogicno pomiješani lapor, šljunak, stijenski materijal. Sa aspekta gradnje to je sasvim logicno: vodonepropusna glina je služila za plato objekta na cijoj se površini nalazio kamen. Nešto dublje, od 15.20 - 15.40 metara je smjesa gline, lapora i uglacanog kamena. Dakle, ušli smo do temelja (lapor) sa šljunkom, pijeskom i kamenom. Kamen je ravna ploca na kojoj je dalje gradeno. B1 - Bušotina broj jedan; Na dubini od 16-17 metara naden je vertikalni lapor (anomalija). Lakše ga je obradivati. Može se pretpostaviti da je to lokacija unutar piramide gdje su su se gradile prostorije. B 2 - Bušotina broj 2; Na dubini od 2.40 metara pronaden je smedi, plocasti sloj što je anomalija. Na 3.60 metara je naden kameni lapor, što je takode nelogicno. Nakon toga glina prelazi u lapor što se moglo ocekivati. Dakle, i ova bušotina upucuje da se i na ovoj strani brda nešto gradilo. B 3 - Bušotina broj 3; ovo je pretežno kameniti predio. Na dubini od 2.10 metara neden je "betonski" kamen. Metar dublje, na 3.10 m pronadene su razne vrste stijenskog materijala, vrlo tvrdog. Veza medu njima je isuviše jaka da bi se radilo o škriljcu koji se nalazi u prirodi. Sve je kameni blok, sa ocitim vezivnim materijalom, ali ne dobrog kvaliteta ("loš beton"). Uzorak "betonskog" kamena u kome se nalaze razne vrste stijenskog materijala. Rijec je o kamenom bloku, sastavljenom od prirodnih materijala, od koga su gradeni zidovi piramide. B 4 - Bušotina broj cetiri; Pogodak u "sridu". Smedi uglacani kamen ("glacanje" je proizvod ljudske ruke) se nalazi ravnomjerno, u slojevima po 20 cm, na slijedecim dubinama: 2.20 - 2.40 metara, 3.30 - 3.50 metara i na dubini od 4.40 - 4.60 metara. Ovaj kamen za koga pretpostavljam da je bio podni ukrasni kamen srece se i na još dvije bušotine. Uglacani smedi kamen koji se redovito srece u sondažnim bušotinama, ukrašavao je podove podzemnih prostorija u piramidi. Rijec je o kompaktnom kamenu rezanom u slojeve po 20 cm i zatim ugradivanom u prostorije. B 5 i B 6 - Bušotine broj 5 i 6; na prilaznom platou piramidi, na razdaljini od 100 i 150 metara od prve bušotine i pocetka šumarka, na dubini od 1.20 - 1.30 metara, pronadeni su dokazi o postojanju ravnih ploca cvrstog kamena pješcara. Rijec je o odrezanoj ravnoj ploci! Debljina je, u oba slucaja, po 10 cm, a polirani sloj na površini iznosi 2-3 mm. U prirodi se pješcar ne nalazi ovako male mocnosti: ili se javlja kao gromada ili je velik barem 10-15 metara, a nikada se ne nalazi u laporovitoj glini kao što je to ovdje slucaj. Naravno, lokacija ovih bušotina nije bila slucajna: pretpostavio sam da su na ovom platou ispred piramide izgradene prilazne stepenice od uglacanih kamenih blokova. 4.3.5. Mišljenja Dosadasnji geoloski komentari su dolazili od iskusnog geologa Nadije Nukic, sa 25 godina geološkog iskustva na prostorima BiH. Obratili smo se jedinom bosanskom sedimentologu dr. Kovacevic Radi, koja je uzela u obradu nekoliko uzoraka (šest). Za "betonski" kamen, kako smo ga nazvali, mišljenja je da je rijec o "relativno cvrstim konglo vrecama" gdje je "krecnjak vezivo". Tvrdi da je "teško odgovoriti kada se to pravilo", ali je mišljenja da je "90% rijec o prirodnom materijalu". Za samo jedan uzorak "ukrasnog kamena" kojeg je obradila tvrdi da "ne bi mogla objasniti otkud ravna plocica u tim slojevima" i kako se "tako ravan tu našao". Ona u nacelu ne iskljucuje mogucnost da je prirodni materijal korišten za gradnju. Priznaje da bušotina nije dovoljno velika i da bi bilo najbolje pristupiti otkopavanjima. Sa sarajevskim Zemaljskim muzejom je stupio u kontakt ing. Dževad Valjevac buduci da sam se ja nakon završetka sondažnih bušenja vratio u Houston. Nakon nekoliko zahtjeva, iz Muzeja su poslali, prema rijecima Valjevca, mladeg covjeka, gosp. Sijarica koji je, nakon paušalnog pregleda palete sa uzorcima jezgra izjavio da za njega "nema ništa interesantno". To mi je i razumljivo buduci da u uzorku nije bilo nekih arheoloških artefakata kao sto su novcici, keramika, orude i slicno. Po povratku u Houston, donio sam mali uzorak onog "ukrasnog" kamena. Otišao sam na University of Houston 18.07.2005., na njihovo odjeljenje Geoloških nauka (Department of Geoscience). Uputili su me na njihovog vodeceg sedimentarnog geologa, prof. doktora Reid-a. Na prvi pogled, nije mogao da mi kaže o kojem je materijalu rijec. (Priznajem, to me je malo zacudilo, jer je bio preporucen kao glavni ekspert za tu oblast.) Proveo je dodatno vrijeme analizirajuci kamen i sve što mi je rekao bilo je: "Teško je reci. Radi se o nekom tipu materijala koji ima vrlo fine granule." Misterija "ukrasnog' kamena, uglacane ravne površine; buduce analize ce odgovoriti o cemu je zapravo rijec. 4.3.6. Zašto je piramida, a ne prirodna tvorevina?! Da li je brdo Visocica oduvijek imalo pravilan piramidalan oblik? Ne. Brda se u prirodi ne pojavljuju u pravilnim oblicima. Inteligentni covjek daleke prošlosti je na postojecu osnovu (vjerovatno dvije ili tri strane koje podsjecaju na piramidu) izveo velike zemljane radove kojom je kompletirao piramidalni oblik. Modifikovao je postojece stranice piramide, a stotine tona su prebacene da bi se dobio pravilan oblik. To objašnjava naizgled neobjašnjive stvari, odnosno anomalije kako ih zovemo, a koje su pominjane u prethodnim poglavljima. Mješavina lapora, pijeska, šljunka, mlade gline - sve je to nastalo velikim ljudskim pomjeranjem materijala. Naravno, slijede logicna pitanja ko, kada i kojom tehnologijom je izvodio te radove? Ta pitanja imaju smisla, ali odgovori su isti kao i slucaju gradnje ogromnih vještackih brda u engleskom Silbury Hills-u, ili pak prenošenja kamenih blokova od nekoliko stotina tona u Peruu ili Balbeku. (O tome sam više pisao u svojim ranijim knjigama u okviru ciklusa "Alternativne historije".) Dovezeni materijal, prije svega lapor, poslužio je kao cvrsta podloga za oslanjanje i zidanje gradevina. U našem slucaju, rijec je o stepenastoj piramidi. covjek prošlosti nije imao potrebe za stvaranjem vještackih materijala kao mi. Živio je u harmoniji sa prirodom koju je poznavao i respektirao bolje nego mi. Zidovi piramida su dignuti mješavinom prirodnog stijenskog materijala povezani krecnim materijalom ("loš beton"). Stijene koje su ovdje prisutne razlicite su starosne dobi. Kao što mi geolog rece, "prirodno to ne bilo moguce u slucaju Visocice, jer se radi o stijenama neogena i kvartara." Izgradio je prostorije unutar piramide. To objašnjava prisustvo vertikalnog lapora umjesto horizontalnog. Temelji su gradeni od šljunka, pijeska i kamena. Prisustvo željeza u kamenu ne cudi. Drevni covjek je znao za specificna svojstva oblika piramide i djelovanja na covjekov energetski nivo. Takode, znao je za djelovanje pojedinih metala koji su pojacavali energetska strujanja. Piramidalni oblik citavog brda povoljno je utjecao na vodu. Kiše i podzemni tokovi su bili blagotvorni. Procišcavanje je vršio pijeskom. Ponovo prirodnim materijalom. Ugradeni smedi "ukrasni" kamen je nalazio u prirodi. Obradivao ga je, sijekao u ploce. Površinu bi posebnom metodom uglacao, ucinio sjajnijom. I obložio podne površine kako bi unutrašnjost piramide dobila sjaj koji zaslužuje. Prilaz piramidi bio je tipican. Dugacke stepenice, gradene od odrezanih kamenih blokova pješcara, bile su postavljene sve do sredine sjeverne strane piramide. Pješcar se nalazi u prirodi, slobodan. citava brda su gradena od njega. Prvi bosanski kamenolomi su proizvodili impresivne, poliranje kamene blokove pješcara. Sa prilaznih kamenih blokova dolazilo se do sjeverne strane piramide koja je bila glavna, frontalno orijentisana strana piramide. Stepenice su vodile do vrha. Na vrhu piramide (na mjestu današnjeg grada Visoki) nalazio se objekat u obliku izduženog, pravougaonog hrama. Bio je graden od drveta, tako da njegovi ostaci nisu sacuvani. (Analogija sa vecim brojem piramida u Srednjoj i Juznoj Americi.) Sada se ponovo otvara more drugih, antropoloških pitanja. Da li su korisnici piramide imali žrtvovanja slicno kao Azteci? Ovo je vec polje špekulacija, ali moj je osjecaj da sigurno nisu imali žrtvovanja, jer je rijec o jednom drugom vremenu. Zapravo, meni je ipak najinteresantnije pitanje ko je zapravo podigao ovu piramidu? I, ponovo, moj osjecaj je da nije ista civilizacija izgradila piramidu i zatim je duže vremena upotrebljavala. Kada je rijec o graditeljima, vjerovatno je rijec o utjecaju sa Zapada (iz Atlantika), koji se može naci na nizu primjera u Sredozemlju i obje Amerike. 4.3.7. Šta dalje? Svoje dajnje namjere sam stavio na papir i poslao direktoru Visockog muzeja, profesoru Hodovicu. "Poštovani prof. Hodovic, Incijalna sondažna istraživanja koje sam proveo u avgustu mjesecu 2005. godine na brdu Visocica kod Visokog pokazala su odredene anomalije koje upucuju na potencijalnu prisutnost drevnih podzemnih gradevinskih objekata. Ovim putem Vam se obracam da odobrite daljnja istraživanja na period od pet godina mom istraživackom timu. U tom periodu planiram da izvedem aerijalna snimanja, radarska podzemna snimanja, satelitska snimanja na daljinu, infracrvena termalna snimanja, dodatna sondažna istraživanja na brdima Visocica, Križ i okolini te ostale visokotehnološke oblike istraživanja. Planirana istraživanja ni na koji nacin nece ugrožavati prirodnu okolinu niti postojeci srednjevjekovni historijski spomenik - grad Visoki. Metode i rezultati istraživanja ce poštovati odgovarajucu zakonsku regulativu BiH. Uzorci ce biti pohranjivani u Visockom muzeju. Iznošenje istih za obavljanje geoloških, mineraloških, arheoloških i petrografskih analiza ce biti uz znanje ovlaštene osobe Visockog muzeja. Periodicno ce se o rezultatima istraživanja obaviještavati nadležna državna tijela (Zavod za zaštitu spomenika) i mediji. U okviru projektnog tima nalazice se predstavnici Visockog muzeja (direktor i jedna administrativna osoba). Dio tima ce sacinjavati eksperti iz BiH (geolog, minerolog, inžinjeri, itd.) Ovim putem još jednom ukazujem na mogucnost da ovaj Projekat ima potencijal da u potpunosti izmijeni znacenje Visokog i BiH na svjetskoj arheološkoj mapi. Pozitivni odjeci ce bili takve magnitude da ce u potpunosti odrediti pozitivnu buducnost vašeg Muzeja, Grada Visokog i BiH. S poštovanjem, Semir Osmanagic Houston (SAD), 20. avgust 2005." 5. JADRANSKI BAZEN - SVJETSKI ARHEOLOŠKI DRAGULJ 5.1. Iirski Grad iz snova - ni Hercegovacka Troja, ni Daorson, ni Gradina Ošanici Bosanska piramida Sunca je neosporno najznacajniji simbol ljudske zajednice koja je živjela u središnjoj Bosni u poslednjih 20.000 godina. U Hercegovini se takvo civilizacijsko dostignuce nalazi, potpuno zanemareno, u okolini Stoca. Meksicki autor Roberto Salinas Price je 1980-ih oduševljeno govorio o grckoj Troji u Hercegovini; domaci arheolozi (Z. Maric) su, na osnovu pronadenih novcica sa natpisom "daorson" grad nazvali Daorsonom, a njegove graditelje Ilirskim plemenom Daorsoni; treci su mu dali ime Gradina Ošanici po obližnjem selu. Ni jedni, ni drugi, ni treci se nisu usudili otici u stvarni period kada je ovaj monumentalni grad nastajao. Stoga mu pripisuju neke, na oficijelnoj historiji utemeljene, datume nastanka: doba drevne grcke kulture ili famoznih "Ilirskih plemena" koja su neposredno prethodila antickim junacima. Dakle, rijec je o oko 2500 godina unatrag. Na tren ih mogu razumjeti. Kako bi mogli doba nastanka Grada postaviti u period nakon potapanja Atlantide prije 12.000 godina? Ko bi bili pripadnici razvijene civilizacije sa gradevinskim i inžinjerskim znanjima da podignu ovakav Grad kada u "starijem neolitu jedva da imamo pecinskog covjeka u ovom dijelu svijeta"? *** Nekoliko kilometara strmog i uskog asfaltnog puta iznad Stoca završava u malom selu Ošanici. Nikakvih tabli za arheološko nalazište Daorson nema. Uski puteljak širi se u penjanje brdom sa kojeg se pruža pogled na Vidovo polje. U podnožju Grada (Daorsona, Troje, Gradine Ošanica) se pruža plodno Vidovo polje Napokon, izlazim na vrh brdovite zaravni. Ostaci drevnog gradevinskog kamena su me pratili dosada, ali se nikakav njihov oblik (zidine, gradevine) nije mogao naslutiti. Nakon tolikih hiljada godina, gromade su izgubile oblik. Ali, sada, na ovoj zaravni, prizor od kog se zadrhti. U daljini se ukazuje monumentalni kameni zid koji spaja dva svijeta: zeleni (travnati) i plavi (nebeski). Ilirski Grad iz snova - iz daljine se cini da kameni zid spaja nebo i zemlju Na prilazu Gradu, medu kamenim gromadama, dva pastuha. Mirno pasu. Dolazak covjeka ih uznemiri, na tren. Kako sam ja prilazio Gradu, tako su se oni, iz opreza, sklanjali u stranu. Milenijski mir Grada narušen je mojim dolaskom i sklanjanjem u stranu dva neosedlana pastuha Napokon, preda mnom su ostaci zida koje mogu u potpunosti da obujmim u njihovoj velicini. Prva misao koja mi se javlja je da stojim ispred najznacajnijeg arheološkog nalazišta Hercegovine. Ostaci zidina Grada - najznacajniji arheološki spomenik Hercegovine *** Kako je Salinas Price vidio Grad? Maštovito i s respektom. On govori (na svom web sajtu): "Arheološki ostaci Troje se nalaze na vrhu brda, u blizini Ošanica, 3 km sjeverozapadno od Stoca. Lokaciji se prilazi iz podnožja brda utabanom stazom. Prode se nekoliko seljackih kuca; usput se vide ostaci antickih gradevinskih blokova. Na vrhu su monumentalni zidovi Troje, gradeni od tvrdih kamenih blokova od krecnjaka. Iza njih se nalazio grad. Troja je bila strateški smještena u nekoliko nivoa - vjerovatno po 25 do 50 metara - na stjenovitim liticama, prirodno zašticena. Jedna strana je gledala prema Radimlji, a druga prema otvorenoj Stolackoj dolini." I, Salinas, nastavlja: "Gradske zidine su napravljene od kiklopskih kamenih blokova (tako nazvanih, jer su samo Kiklopi mogli dizati tako ogromne blokove). Blokovi su ogromni, kvadratni, krecnjackog porijekla, neki po 3 metra dugacki. Zid je dugacak 63 metra, dva i po metra širok i mjestimicno po 4 metra visok." Stanimo malo. Ovaj opis je samo djelomicno tacan. Ovom prilikom, ne ulazeci u (ne) tacnost Salinasove pretpostavke o Gradu kao antickoj Troji, prokomentarišimo blokove. Blokovi jesu ogromnih dimenzija, "kiklopskih" kako ih naziva ovaj ljubitelj antickog perioda. Medutim, postoje i drugi nacini obrade, prenosa i ugradnje monumentalnih blokova osim snage drevnih Kiklopa. Drugo, blokovi nisu samo kvadratni, vec razlicctih oblika. Ima ih pravougaonih i romboidnih. Teško je naci dva bloka iste velicine. Tipicna gradnja koja pripada civilizacijama pod utjecajem civilizacija Lemurije (Mu) i Atlantide. Tipicna gradnja prethistorijskih civilizacija Lemurije i Atlantide: kameni blokovi razlicitih oblika (kvadratni, pravougaoni, romboidni) pri cemu su svi razlicite velicine Sada možemo nastaviti sa Salinasovim opisom. "Dva kvadratna tornja su bila postavljena na kraju zidova. Prvi je nadgledao ulaz u gradsku kapiju. Drugi, sada u rasutoj gomili, je možda dignut znatno kasnije (trece do prvo stoljece prije nove ere?). Gradska kapija je bila 2 metra široka i vrlo vješto isklesana... Okvir za kamenu kapiju je majstorski isklesan... ...Unutar zidina je bila agora (tržnica), takode i kamene ulice, javne i rezidencijalne zgrade, izgradene na nekoliko nivoa..." Iz vremena grckih, vratimo se samo nekoliko stotina godina unatrag i poslušajmo zvanicnu verziju domacih arheologa (Z. Maric, B. Marijan i N. Cambij): "...Prema zadnjim arheološkim istraživanjima, naseobinski kompleks površine oko 15 hektara postojao je od 5. stoljeca prije Krista do polovine prvoga stoljeca prije Krista, kada su ga vjerovatno razorili ratoborni Dalmati. citavo naselje u Ošanicima može se podijeliti na tri glavna dijela. Stambeni dio, gospodarski dio i utvrdu. Od njih svakako je najdomljivija utvrda (akropola) površine oko 7000 kvadratnih metara. Imala je dvije odbrambene crte - prednji, niži zid ocuvane duljine 46 m, cija je prvotna duljina iznosila 60 m. Zid, koji je imao dvije cetvrtaste kule s gradskim vratima širokim cetiri metra, bio je visok pet do sedam metara i mjestimice debeo cetiri metra. Kako u gradnji nije rabljen malter, cijela konstrukcija pocivala je na težini blokova, dugih i do tri metra, preciznoj obradi prileznih površina i tehnici zidanja. Nacin gradnje podsjeca na zidove u Mikeni i Tirinsu, što govori da su Daorsi bili podosta helenizirano pleme. U tvrdavi se nalazila velika cisterna za vodu isklesana u kamenu, jedan objekt (hram?) i velika kamena gomila cija namjena nije jasna (vjerska ili obrambena?)... ... Gospodarski dio, zvan danas Banje, imao je više manjih objekata i jedan otvoren prostor, vjerovatno trg. Stambeni dio imao je zgrade terasasto rasporedene i povezane stubama. U jednoj bogastoj ostavi pronadene su, izmedu ostaloga, dvije matrice za izradu raznovrsnih figura u bronci, srebru i zlatu. Nekoliko novcica iz Ošanica grckoilirskoga su tipa s natpisom Daorson." Lokacija Gradske kapije... sa pokušajima restauracije E, sada. Zašto naši arheolozi misle da su "Ilirska plemena" morali dizati svoje gradove pod necijim utjecajem? Na primjer, utjecajem razvijene anticke kulture stare Grcke? Jasno mi je da je u tom slucaju zgodno povezati ovaj nemoguci inžinjerski i gradevinski poduhvat sa sasvim realnom gradnjom starih Grka. Medutim, neka citaocu koji nije imao prilike otici u Mikenu bude dano na znanje da je Mikenska gradnja inferiornija u odnosu na ovaj Ilirski Grad. Moglo je biti samo obrnuto. Da Grci preuzmu znanja i utjecaj sa hercegovackog krša (koji tada ocigledno nije bio krš). Nadalje, trebalo bi konacno raskrstiti sa tom složenicom "Ilirska plemena". Plemenski nivo organizovanja ne daje tako impozantne civilizacijske produkte kao što je kompleksni Grad. Autori dobro opisuju kamene blokove, mada ne daju geološku, minerološku i sedimentnu analizu. Ali i same dimenzije kamenih blokova (do 4 metra debljine!) upucuju na visok nivo organizovanja koji se ne može vezati za plemena. Zapravo, tek znatno dublje u prošlost, u doba s kraja zadnjeg ledenog doba (12 500 godina) postoje dokazi o razvijenim civilizacijama koji bi bili u stanju dizati takve gradove. Nažalost, autori koji su se bavili fenomenom Grada, su se uglavnom fokusirali na zidine i donekle, na unutrašnjost. Prvobitno, granice Grada su bile znatno vece. O tome svjedoce kamene gromade, manje i vece, u široj okolini. Ali, da bi se predocile dimenzije Grada moramo drugacije pristupiti njegovom proucavanju. Prvo, takozvane "zidine" nisu imale odbrambenu svrhu. Zar bi se cetiri metra debeli kameni blokovi dovlacili na vrh brda za odbranu od drugih "plemena"? Za takve svrhe bi i 20 cm bilo sasvim dovoljno. Ne, ovi kameni blokovi su imali drugu svrhu. Drugo, život u gradu i objekti kao tržnica, rezidencijalne i javne zgrade nisu bile samo "unutar" zidina. Oslobodimo se zablude da je ovdje rijec o srednjevjekovnom gradu/utvrdi i da su svi bili sklonjeni na sigurno u slucaju napada. Prisjecam se drevnog grada u istocnom Peruu, Ollantaytamba. Na vrh planine je dovuceno 8 kamenih blokova od riolita (vulkanski kamen). Svaki je težak po 100 tona. Perfektno su isklesani i prianjaju jedan uz drugi. Strukture takvog kamena nema 150 km unaokolo. Uglavnom, te blokove su arheolozi prozvali "nedovršeni zid". Zašto? Jer, moderni covjek svijet vidi limitiranim ocima. Ne vidimo podzemna energetska strujanja i cakre Planete; zaboravili smo koja svojstva ima kamen u interakciji sa energetskim zracenjima. Više i ne znamo kakve nam beneficije nosi viši energetski nivo. Civilizacije prethistorije su imale ta znanja. Originalni graditelji ovog hercegovackog Grada su imali ta znanja. Ne cudi da je odmah do zidina bila i kamena piramida. Domaci arheolozi su je nazvali "hram" i razrušili je ne bi li našli blago u njoj. Blaga nije bilo, kameni blokovi su završili u podnožju litice. Da su se rukovodili biogeometrijom znali bi da se "blago" krije u obliku koje kameni blokovi formiraju (piramida), a ne u mogucim artefaktima koji su sakriveni u unutrašnjosti. Naravno, za pravilno shvatanje naših davnih predaka trebaju drugacija, šira, manje limitirana znanja. Znanja alternativne historije. Tipicna gradnja naprednih "prethistorijskih" civilizacija: nema današnjeg vezivnog materijala (malter ili cement), blokovi su razlicite velicine, više je od cetiri ugla (u slucaju zemljotresa kameni blokovi se "zakljucaju"), raspored doprinosi maksimalnoj stabilnosti... Višetonska težina kamenih blokova otvara drevnu dilemu: ko i kako je vršio transport, a onda ugradnju ovih megalitnih grdosija... Izvaljeni kameni blok iz ležišta pokazuje originalnu višemetarsku debljinu koja imponira... Tipican, perfektni fit, izmedu kamenih blokova. Prica je stara i neobjašnjiva od strane zvanicne arheologije, kao i u slucaju egipatskih, meksickih ili peruanskih piramida: "ni sjecivo noža se nije moglo uvuci medu blokove..." U zagrljaju Grada, autor se osjecao sigurno kao medu dušecima. Još je ostalo netaknute blagotvorne energije starog doba... Nekada su stotine metara ravnih, kružnih i piramidalnih oblika imale ovaj blagotvorni teren prošaranim. Danas nam se seriraju teze koje su tipicne za našu, nasilnu civilizaciju: govori se o odbrambenim funkcijama, o ratovanju sa Delmatima, itd. Uklesani kanal za kišnicu - identicna slika sa kemnim blokovima prethistorijskih civilizacija Perua, Egipta ili Meksika Silazak niz Grad, litice koje vode prema dolini - da li je nekada u podnožju bila voda (more, jezero povezano sa Jadranom?) Gdje pocinju kameni blokovi, a gdje završava brdo? Stotine metara drevnih masonskih umijeca govore da su granice Grada bile daleko vece od onih kojima barata službena arheologija I, još jedamput, o obliku kamenih blokova. Planski pristup prethistorijskog arhitekte i majstorstvo ugradnje vidljivi su i danas nakon više od 10 000 godina; blokovi su koso i romboicno odrezani kako bi struktura bila što kompaktnija... Uz ovakav stil gradnje, logicno bi bilo ocekivati ostale karakteristike civilizacije koja je uživala plodove ovih kamenih monumenata. (Poredenje je na osnovu moga iskustva sa originalnom civilizacijom koja je gradila Maccu Pichu u Peruu.) A to znaci: - superiorni graditelji su bili malobrojni (!) - Grad im nije služio za stanovanje vec za "energetsko napajanje" (!) - bili su pretežno spiritualna bica - objekti im nisu imali krovne konstrukcije radi nesmetanog prijema Sunceve energije... Zvuci neobicno? Nesumnjivo. Ali, koliko su "obicni" kameni blokovi Balbeka (Liban) od 1200 tona koji su preneseni na vrh brda (mi naravno, nemamo ni približno mocnu tehnologiju za takav poduhvat)? Ili, pominjani Ollantaytambo u Peruu? Ili 400 tona asuanskog granitnog bloka u maloj prostoriji u središtu "Keopsove" piramide? Doci ce vrijeme kada ce nauka o prošlim vremenima (arheologija, historija civilizacija, antropologija) uhvatiti korak sa istinom. To vrijeme je tek pred nama. I tek tada ce se saznati puna istina o ovom hercegovackom Gradu. A do tada cu, ovo sveto mjesto, zemaljski hram civilizacije koje više nema, jednostavno zvati - Grad. 5.2. Asseria Da li se nivo razvijenosti zemlje odreduje i prema njenom odnosu prema nacionalnom arheološkom blagu? Vozim se tek otvorenim auto putem Split-Zagreb. Proletio sam relaciju od Splita skoro do Zadra za manje od jedan sat. Izlazim u Benkovcu, prolazim kroz miran gradic smješten 37 km od mora. Uski, prvo asfaltirani, a zatim neasfaltirani put prema Podgradu me vode bliže najznacajnijem Gradu Dalmacije starih vremena. Novi auto put Split - Zagreb omogucava brži prilaz Dalmatinskoj zagori i Asseriji, najznacajnijem arheološkom spomeniku Hrvatske Sa vrha Kozlovca se pruža sveobuhvatan pogled prema plodnim Ravnim kotarima. Javljaju mi se prve asocijacije sa lokacijom hercegovackog Ilirskog Grada: - u regionu sam cetrdesetak kilometara od Jadrana; - podrucje je okruženo jezerima (Vransko jezero, Novigradsko more, Prokljansko jezero), odnosno Deransko jezero, Hutovo blato i proširenja Trebišnjice u blizini hercegovackog Grada; - oba Grada su smještena na vrhu brda; - oba Grada gledaju na plodne doline (Ravni Kotari, odnosno Vidovo polje) - do Gradova vas prate krševita podrucja, a onda, najedamput, Grad zadominira potpuno ravnim plodnim dolinama; da li je granica Jadranskog mora bila pomjerena 40-ak kilometara dublje u kopno u doba kada su Gradovi nastajali? Do Asserije me prati krševita Dalmatinska zagora da bi najedamput prešla u plodnu dolinu Ravnih kotara Da li bi trebalo da me cudi da u Benkovcu nema nijednog natpisa koji upozorava na prisutnost Asserije? Ili, cinjenicu da od stotinjak ljudi s kojima sam pricao niko nije cuo da grad pod tim imenom postoji u Hrvatskoj? Žega vrelog avgustovskog dana mi je jedino društvo na putu ka ostacima grada Asserije. Prašnjavo proširenje na putu koristim kao parking. Upucujem prvi pogled sa ceste: Prvi susret sa rekonstruisanim zidovima Asserije - koliko vjerno je kopiran originalni Grad? Petnaestak redova rekonstruisanih kamenih blokova ne ostavljaju posebno jak utisak na mene. Samo jedan red kamenih blokova (u sredini rekonstruisanog zida) koji ima originalne dimenzije; ostali su manji, tanji, kao da je rijec o modernom objektu na Dalmatinskoj obali. Naravno, zdanje originalnih graditelja se izgubilo u vremenu; nove civilizacije su dogradivale, rušile i ponovo gradile po svojim kriterijumima. Ili, kako Zadarska županija zvanicno tvrdi: "... U Asseriji, blizu Podgrada, 6 km istocno od Benkovca, su ostaci gradskog naselja gotovo kilometar dugi. Asseria je osnovana davno prije nego su Rimljani krocili na ovo tle. To je bilo mocno središte Liburnijskog plemena, cije su se teritorije protezale duž istocne Jadranske obale. Kada su Rimljani kasnije okupirali ova podrucja, Asseria je postala gradski centar sa Upravljackim savjetom. Grad je bio naseljen od Bronzanog doba sve do kasnog Rimskog perioda - vremenski period od jednog milenijuma... Uspon Asserije kao grada se odvijao tokom prvog i drugog stoljeca naše ere, kada je predstavljala jedno od glavnih središta Liburnijskog plemena. Najstariji ostaci Asserije dosada pronadeni su datirani u period petog stoljeca prije nove ere, i prikazuju grad sa zidovima visokim 7 metara, a debelim 3.2 metra. Ti zidovi su bili dio vojnog pojasa koji je štitio bogati kulturni život na obali od invazije Barbara iz unutrašnjosti. Asseria je imala gradski centar, vodovodni system, javna kupatila i nekropolju sa cilindricnim nadgrobnim spomenicima ("cipus"). Najpoznatiji Rimski monument je trijumfalna kapija, jedan od sedam ulaza u Grad, izgraden 113. godine u cast rimskog imperatora Trajana. Arheološka iskopavanja Asserije otkrivaju nove fascinantne nivoe u dubini. Keramika iz grckog perioda je prethodila Rimskom naselju, a još prije njih su ostaci Liburnijske ere..." Mnoštvo informacija koje cu morati filtrirati u svijetlu svoje posjete Asseriji tog vrelog podneva. Krenimo u "sridu". Plemena nisu podigli monumentalni grad Asseriju! Pogledajmo originalne kamene blokove. Originalni kameni blokovi zidova Asserije koje, ocigledno, nisu gradila "plemena" pa ni Ilirska ("Liburnijska plemena") Zapravo, zvanican bilten Županije, otkriva nedosljednost. Kažu da je Grad bio u naponu razvoja u prvom stoljecu nove ere; nekoliko recenica kasnije, tvrde da su najstariji pronadeni kameni blokovi "visoki 7 metara", a debeli preko tri metra. Ne govori li to, zapravo, da su originalni graditelji bili ti pod kojima je grad "cvjetao"? Naravno, tvrditi da plemenski nivo organizovanja može planski izgraditi Grad monumentalnih dimenzija i neophodnih urbanih karakteristika je naivno. Za originalne graditelje moramo ici u prošlost i rušiti teoriju o evolutivnom razvoju civilizacija. Autor proucava originalne kamene blokove visoko razvijene civilizacije koja je izgradila Grad u "prethistorijskim" vremenima... Dodir sa rekonstruisanim zidom i susret sa "prihvatljivom" kopijom originalne gradnje... Asserija je danas mješavina ostataka pra-Ilirskih graditelja, grckih i rimskih arhitektonskih stilova. Tu, na kamenim gomilima, vidim lijepo oblikovani rimski kamen... Ostaci rimskih kamenih ploca u Asseriji... ... zatim nadgrobne spomenike... Rimski nadgrobni spomenici ("cipusi") napola vire ispod zidina Asserije... ... ili kamene bunare... Kameni bunar iz Rimskog perioda Asserije... Svakako, potpuna rekonstrukcija jedne od gradskih kapija iz Rimskog perioda takode privlaci pažnju... Rekonstruisana gradska vrata Asserije iz Rimskog perioda... Ova kapija na suprotnoj strani ima imitaciju originalne gradnje, tako da se posjetilac osjeca malo konfuzno... Prednja strana Rimske gradske kapije je imitacija originalne pra-Ilirske gradnje... Interesanta historijska referenca za zbivanja na ovim podrucjima je obimna "Istorija srpskog naroda" Vladimira corovica prema kojoj: "... Mocna Rimska Imperija, koja je još 229. godine pre Hrista pocela svoja osvajanja Ilirika i koja je vec od cara Avgusta gospodar Balkanskog Poluostrva, ostavila je ovde duboke tragove svoje državne kulture... Novac u našim krajevima bio je ponajviše grcki: drahme i hemidrahme. Ilirski kraljevi kuju novce s grckim natpisima..." Ops. Da li nam corovic ovdje nudi objašnjenje za Daorson? "Ilirski kraljevi kuju novce s grckim natpisima". Nakon hiljada godina postojanja mocnog hercegovackog Grada, potomci pra-Ilira su u deklinaciji svoga razvoja. Nadire Grcka kultura i vojska. Zadnji Ilirski kralj kuje novce sa nazivom "daorson"... Dvije i po hiljade godina kasnije, arheolozi socijalisticke Jugoslavije pronalaze novcice s tim nazivom i, ne znajuci za bolje, citavu kulturu ("Ilirsko pleme") nazivaju tim imenom ukljucujuci i Grad ("Daorson")... Pogledajmo šta jos interesantno nudi corovic: "... citava obala Jadranskog Primorja beše gusto zasijana manjim i vecim kolonijama i gradovima, od kojih su mnogi, iako nastali pre Rimljana, dobili postepeno latinski karakter. Medu njima su i Senia (Sinj), Enona (Nin), Jadera (Zadar), Tragurijum (Trogir), Narona (Metkovic), Oneum (Omis). U unutrašnjosti, na reci Krki, razvio se glavni grad Liburnije Skardona (Skradin), Aserija (Podgrade kod Benkovca), Nedinum (Nadin), Burnum, Varvaria..." Nažalost, corovic nema informacija o uredenju Ilirskih gradova i teritorija. To ne cudi s obzirom da nema pisanih tragova o tom periodu. Jedino što nam se stoga nudi su latinizirana imena nekadašnjih monumentalnih gradova... koji su bili naseljeni i hiljade godina nakon njihove gradnje. Vratimo se Asseriji i pokušajmo donekle kompletirati sliku o velicini Grada. Moj obilazak Asserije trajao je znatno duže nego što sam ocekivao. Nakon niza rekonstruisanih zidova, manje ili više uspješno, hodajuci vrhom zaravni uocavam da tragovi gradskih zidina neprekinuto traju. Dva, tri, cetiri reda visoki, kako gdje, kamen propada, ali dimenzije megalitnih blokova nepogrešivo govore o visokoj civilizaciji koja ih je obradila i ovdje postavila. Spoj starog i novog u Asseriji - originalni kameni blokovi se susrecu sa rekonstruisanim... Zidovi zarasli u gusto žbunje mi ponegdje ne dozvoljavaju prilaz... Zidovi Asserije su djelomicno sacuvani, ali i sakriveni u gustom rastinju Opet, na pojedinacnim dijelovima mi se ukaže desetak ili više metara sacuvanih zidova u svoj njihovoj ljepoti... Sacuvane sekcije megalitskih zidova Asserije Ponegdje, pak, prilaz mi je dovoljan da mogu izbliza osmotriti vezu medu kamenim blokovima. Naravno, originalno nije bilo vezivnog meterijala. Strukturno, kameni blokovi su svojom iznimnom debljinom i dužinom, održavali posebno cvrstu vezu. Vezu koja, evo i nakon toliko hiljada godina, pokazuje svoju gradevinsku superiornost. Prilaz zidovima sa padinske strane je ponegdje moguc i dozvoljava da se prouci superiorna veza izmedu kamenih blokova prošlosti Gotovo kilometar je trajao obilazak jedne padinske strane Asserije. S obzirom na visinu zidova (7-10 metara), težinu kamenih blokova (500 - 5000 kg), dimenzije kamenih blokova (1-4 metra dugacki, 0,5 - 1 metra visoki, 1-2 metra debeli) te ukupnu dužinu zidova (oko 2.5 km), može se izracunati približna težina obradenih i ugradenih kamenih blokova. Rijec je o preko dvadeset hiljada tona! Ovo je brojka koja pokriva samo jedan red vanjskih zidova. Tu nisam uracunao kamene gradevine unutar zidina. A tu je ponovo rijec o majstorstvu drevnih masona. Usamljeni, lijepo uglacani kameni blokovi, svjedoce o rafiniranom masonskom znanju orignalnih graditelja Asserije Hodajuci vanjskom stranom zidova Asserije nailazim na kamene gomile koje vode prema dnu litica. Tone raspadnutog kamena cija se prvobitna uloga u gradevinskim oblicima nikad nece saznati... Tone rasutih kamenih blokova koji su izgubili svoj pravilni oblik, nepovratno se survao prema dnu kanjona Unutar zidina su manje i vise uzdignuta podrucja. Ponegdje je iskopavanje zapocelo. Svuda su kamene gomile. Koliko je razlicitih struktura vrijeme razorilo? Unutar zidina su neiskopani ostaci drevnih kamenih objekata; od njih je uglavnom ostao raspadnuti kamen cija je rekonstrukcija gotovo nemoguca Pogled mi leti na suprotnu stranu. Preko puta je brdo slicne visine i oblika. Polukružno, sa zaravni na vrhu. Dijeli ih "kanal", udolina. Malo pažljivije sam se zagledao u to brdo. Bilo bi ocekivati nepravilne redove kamena i žbunja. Medutim, pažljiv pogled odaje frapantnu cinjenicu: nasuprot meni je produžetak grada Asserije. Žbunje pokušava zamaskirati dodatne zidine, ali bezuspješno. Ocigledno da cu morati revidirati procjenu o težini kamenih blokova koji su bili ugradeni u Asseriji. Vjerovatno je rijec o fantasticnih pedeset hiljada tona! Brdo nasuprot Asseriji je - Asseria, takode. Pravilni redovi stotine metara kamenih zidova, davno oronulih, upozorava da su stvarne dimenzije Asserije monumentalne Zastajem. Sjedam na sivi kamen. Slike dolaze same od sebe. Ovaj veliki Grad je bio na samoj morskoj obali. I, kao niz drugih na obali Jadrana, nastao je u doba neposredno nakon kraja ledenog doba. Pošto nemam analiza obližnjeg terena ne mogu da šire elaboriram, zato samo ostajem na ovoj ideji. Ali, pogledam li na plodnu dolinu ispod mene, lako mogu zamisliti plavu umjesto smede boje. Plodna dolina ispod Asserije - da li je bila prekrivena morem neposredno nakon otapanja leda s kraja zadnjeg ledenog doba? Nastavljam obilazak Asserije. Druga strana brda je manje pristupacna i opasana je žicom. Na sredini uzvisine je mala crkvica sa grobljem. Tipicno. Groblja su podizana na mjestima ranijih, a ova na mjestima još starijih. Slojevi koji pripadaju kulturama koje slijede jedna za drugom. Opomena o našoj fizickoj prolaznosti. U sredini gradskih zidina Asserije danas je crkvica sa malim grobljem. Koliko je slojeva razlicitih kultura jedna ispod druge? Završavam krug. Ponovo sam kod glavnog gradilišta gdje traju restauracije. Zidine preda mnom izgledaju kompaktno i bude pozitivan osjecaj u meni. Valjda su arheolozi bili blizu originalnoj arhitekturi. Rekonstruisana/obnovljena sekcija Asserije - osjecaj kompaktne gradnje i inžinjerskog pristupa Ljetna vrucina napokon preuzima primat nad mojom opijenošcu starinom. Zadnji, zadovoljni pogled prema zidinama ovog vrijednog, najznacajnijeg grada Dalmatinske zagore... i ceka me put natrag neasfaltiranim putem. Posljednji pogled na zidove Asserije - i odlazak na prašnjavi put Vratio sam se u grad Benkovac. I tamo sam, napokon, vidio jedini natpis za Asseriju. Rijec je bila o lokalnom hotelu. Jedini pomen vrijednog arheološkog nalazišta je u imenu lokalnog hotela Asseria 5.3.Varvaria Moja slijedeca arheološka stanica bice Varvarija, na polovini puta izmedu Zadra i Šibenika, ponovo 40-ak kilometara od Jadranskog mora. Putem razmišljam o nedoumicama koje su morile historicare kada su pokušali dokuciti što se zbivalo na našim prostorima u pred-Rimsko doba. Rimljani su ostavljali pisanog traga, ali prije njih postoje samo nagadanja. Ili, kako to je to zapisano u kronikama ("Slobodna Dalmacija", 08/2005) o Zadarskoj županiji: "Prastanovnici Zadarske županije kao i cijele Dalmacije naseljavaju ravnice. Jedna neolitska kultura (otkriveni važni neolitski dokazi) na Jadranu nosi naziv po ravnokotarskom selu Smilcicu. Dolaskom Indoevropljana (Iliri i Prediliri) pocetkom II tisucljeca išcezava staro stanovništvo i njegova kultura. Doseljenici sa sjeveroistoka - Indoevropljani ili Arijevci, kako ih znanost naziva, i njihovo podrijetlo je jedan od najsloženijih problema koji povijest nastoji razjasniti..." Srecom, antropološka genetika cini dosta na razjašnjenju ovog "problema". Iliri i Prediliri su starosjedioci na ovom terenu i njihov dolazak u ove krajeve seže u period od prije 25 000 godina. Mnogo kasnije ce zbilja doci doseljenici Ukrajinsko- Zakavkaske grupe naroda (nakon kraja ledenog doba), Medutim, i njihov dolazak je uslijedio znatno prije nego sto to naša nauka misli. Poslušajmo dalje: "...Ovi stepski ratnici dolaze iz današnje Rusije te podrucja od Urala do Kavkaza. Jašu na konjima i sobom donose metal, bakar i bronzu i pokoravaju staro neoliticko sjedilacko stanovništvo. Oni podižu utvrdena naselja na uzvisinama. To su one cuvene i nama dobro poznate gradine. Uz gradine nalaze se i grobne gomile koji svjedoce o kultu umrlih. Oni se ukapaju u fetalnom položaju okrenuti prema suncu... ...Iliri stvaraju svoja naselja i to na uzvisinama i opasuju ih debelim suhozidima po vrhovima naših brda. Prostor Zadarske županije naseljavaju Liburni i Japodi. Liburni jedno vrijeme gospodare cijelim sjevernim Jadranom, a najvažnija naselja su im bila Enona (Nin) i Jader (Zadar). Na uzvisinama su bili Nedinum (Nadin), Asseria (Podgrade), Varvaria (Bribir), Corinium (Karin). Iza Velebita prostor današnje Like naseljavaju Japodi." Bitna razlika u mom pogledu na historijat Jadranskih prostora je u tome da su pra- Iliri bili starosjedioci koji su tu podizali svoje monumentalne gradevine tokom i netom poslije kraja ledenog doba. Godine nakon toga su period deklinacije. Iliri su živjeli u gradovima koji su vremenom postali oronuli. Dolaskom migranata sa sjeveroistoka gradovi dobijaju odbrambeni karakter... sve do dolaska antickih Grka i Rimljana koji konacno pokoravaju potomke Ilira. Put ka Varvariji asocira na dolazak Rimljana prije dvije hiljade godina. Na prilaznim putevima svjedocanstva skoro zavrsenog ratnog sukoba ("Domovinskog rata" iz 1990-ih). Na malom raskršcu bradata, prerano ostarjela prilika sjedi ispred zapaljene zgrade golih zidova koja je nekad bila kafana. Vrijeme je stalo i živi se u prošlosti. Desetinama kilometara unaokolo još neobnovljene kuce koje je prekrio neki nestvarni mir; znakova života gotovo da i nema. Ali, vegetacija je bujna, vinogradi i poljoprivredne kulture uspijevaju na plodnoj ravnici. Kako su Rimljani osvajali poznati svijet diljem Mediterana, sve narode koji su im se suprotstavljali zvali su varvarima. Samo su oni bili ne-varvari. Dolazak u Dalmatinsku zagoru i sukob sa potomcima Ilira bio je prilika da Rimljani upotrijebe svoj izraz "varvari" još jednom. Tako, barem, eto imamo dokaz da je razvijena kultura bila u ovim krajevima prije nove ere. Pogled na plodnu dolinu ispod Varvarije Iz Bribirskih mostina starica me upucuje prema ruševinama Varvarije. Prvo me pozvala na kafu, a zatim ispratila rijecima da pozdravim zaposlene koji rade na restauraciji... s kojima je provela 16 godina. Prolazim kroz selo Bribir u podnožju uzvisine. Avetinjski je tiho. Pogled na brdo na cijem je vrhu Varvarija Prvi susret sa zidinama donosi rekonstrukciju koja je mješavina stilova. Prvi susret sa rekonstruisanim zidovima Varvarije Kraj zida ima niz ugaonih kamenih blokova koji su dosta vješto ugradeni u rekonstrukciju i povezani malterom. I mada to ne odgovara gradnji originalnih masona, ipak upozorava na njihovu vještinu. Ugaoni kamen drevnih masona je vidljiv na ovoj zidnoj rekonstrukciji Jedna sekcija potpuno vjerno odslikava originalnu gradnju i tu se najduže zadržavam. Podsjecanje na originalne graditelje je vidljivo na ovoj sekciji zida Varvarije Šteta što je ovaj segment naše historije toliko dugo zanemarivan. Individualna muzejska istraživanja nisu doprla do javnosti. Sigurno je da bi veca ulaganja dovela do znacajnijih otkrica koja bi dokazala definitivnu vrijednost ovih dalmatinskih gradova u evropskoj historiji. Zidovi Varvarije su bliski onima u Asseriji, koji opet pripadaju istom stilu kao i hercegovacki Grad - ovaj dio historije Jadranskog bazena zaslužuje organizovani državni interes i skrb koji bi dokazao vrijednost ovog dijela Evrope na arheološkoj mapi Ulazim medu zidove Varvarije; u trenutku se prisjetim rijeci starice koja me uputila u ovom smjeru:"Varvarija je sedam puta gorila i sedam puta obnavljana". Preda mnom su tragovi pregradnih zidova. Nema velikih blokova; drugi je, kasniji stil gradnje. Pregradni zidovi unutar zidina Varvarije - kameni blokovi su manji, pripadaju kasnijoj gradnji Na travnatom terenu ostaci betonskih ploca sa kamenim reljefima. Ocigledno, ostaci rimskih vremena. Betonska ploca sa kamenim mozaikom krasila je podove prostorija Varvarije u Rimskim vremenima Nekoliko razlicitih vrsta dizajna otkrivaju profinjenost nekadašnjih rimskih graditelja koji su se ukotvili unutar ovog Grada. Razlicit dizajn otkriva prefinjenost nekadašnjih stanovnika Varvarije prije 2 000 godina Šibenska županija s pravom govori o Varvariji (odnosno Bribiru) kao "najznacajnijem arheološkom lokalitetu na šibenskom podrucju." I, u nastavku tvrde da su "...najstariji tragovi života otkriveni u polju nedaleko od rjecice Bribircice, gdje su nadeni ostaci naselja iz mladeg kamenog doba. Najznacajniji arheološki spomenici nalaze se na Glavici iznad sela, koja je bila naseljena najkasnije pocetkom 1. tisucljeca prije nove ere. Do dolaska Rimljana ovo naselje je živjelo kao utvrdena Liburnska gradina, a vec u 1. stoljecu nove ere opasana je jakim zidanim bedemima i stice status municipija, a naziva se Municipium Varvariae..." Eto, sad se autorstvo monumentalnim zidovima pogrešno pripisuje Rimljanima... Na travi Varvarije leže pojedinacni, zaboravljeni kameni blokovi originalnih graditelja Na temeljne, megalitne blokove Varvarije, nadogradivali su civilizacije koje su dolazile kasnije Ulazna gradska kapija Varvarije iz Rimskih vremena Kameni blok sa usjecenim kanalom koji pripada originalnim graditeljima Varvarije Precizno obraden originalni kameni blok grada Varvarije koji pokazuje da je neki mehanizam (kapija?) bio ugraden u njegovo ležište Precizno obradeni otvor u megalitnom bloku Varvarije upucuje na visok tehnološki nivo originalnih graditelja Završavam obilazak Bribirske Glavice. Procjena je da 80% Glavice još nije arheološki obradeno. Predstoji još nekoliko decenija (ako se nastavi ovim tempom) otkopavanja da bi se onaj površinski nivo pokazao pred ocima. Još je interesantniji dio u kojem bi se otkopavanja fokusirala na najdonje (najstarije) slojeve koje bi nas vratile u dane osnivanja ovog grada/hrama pra-Ilira. S nadom da ce se to jednom i desiti, a ovaj otkopani dio pravilno zaštititi napuštam Varvariju. U nastavku putovanja prolazim cestom pored Ivoševaca... Dublje u Dalmatinskoj zagori, na cesti prema Kninu, prolazi se selo Ivoševci... ... i, pored puta, u drevnom Burnumu, se ukažu ostaci izvanrednog gradevinskog poduhvata: akvadukta, sjajne kapije...? Elegantni luk iz Rimskog perioda pokazuje posebnu zainteresovanost niza civilizacija za ovaj teritorij od najstarijih vremena... I dok završavam putovanje izmedu rijeka Zrmanje i Krke, ona treca rijeka koja se uljeva u Jadran, malo južnija (Cetina) predmetom je pažnje arheoloških eksperata. Naime, Cetinsko polje (ponovo 40-ak kilometara od Jadrana) je prema preliminarnim istraživanjima mjesto nedirnute, ali izvanredno vrijedne arheološke lokacije u Evropi. Prema engleskom arheologu dr. Gaffney-u sa Univerziteta u Birminghamu (prema "Globusu", 22.07.2005.) Cetinsko polje je "... najfascinantnije mjesto na kojem sam radio. To je najvažnije arheološko nalazište u Evropi. To je otkrice koje se arheologu dogada samo jednom u životu... Pocetna istraživanja otkrila su nevjerovatne ostatke koji datiraju šest tisuca godina prije nove ere, a dokazi kasnog neolita i ranog broncanog doba, bezbroj metalnih i kamenih predmeta vidljivi su u rijeci s obale." Dr. David Smith, profesor predarheologije s Birminghamskog univerziteta procjenjuje da dolina Cetine sadrži "...sjecanja koja pokrivaju deset hiljada godina covjekova postojanja u Dalmaciji i na Balkanu." Zašto li me te izjave ne iznenaduju? Prilog 1: U POTRAZI ZA ALKAMA (Autor Priloga: Jovo Jovanovic) Pokusat cu da napišem sve što znam o lokalitetima gdje bi trebale da se nalaze halke ili gdje su se po kazivanju ocevidaca nalazile i da dam svoje mišljenje o ovom fenomenu. TRAVNIcKI KRAJ STIJENA NA KOZICI, JEDNOM OD VRHOVA VLAŠIcA Prema informaciji da na Kozici postoje halke, uspio sam u oktobru 2002. godine da organizujem ekspediciju i obezbjedim vodica. Popeli smo se, ali halki nije bilo na navedenoj lokaciji. Na mjestu gdje su navodno bile halke postoji nešto kao velika kamena halka, promjera oko 4 m. Stoji horizontalno. Do polovice precnika je urasla u stijenu, a druga polovica je izbocena kao konzola iznad ambisa. To, ustvari, izgleda kao horizontalno postavljen kameni prsten urastao u stijenu. Mislim da se radi o prirodnom fenomenu, koji narod naziva "prerast". Vodic je uporno tvrdio da je na tom kamenom prstenu bilo nekoliko halki raznih dimenzija, ali da su poskidane tokom vremena. Rekao je da su zadnju halku velikih dimenzija odnijela dva covjeka iz Visokog, noseci je izmedu sebe na grani. Nisam mu potpuno povjerovao. Jedan od ljudi koji se penjao sa mnom na Kozicu ispricao mi je ove godine da je njegova radna kolegica bila na Kozici 1970-tih godina i vidjela je jednu veliku halku koja je visila na tom kamenom prstenu. cudila se da je više nema. RATNI PUT I STIJENA IZNAD TRAVNIKA Od rodaka moje supruge došao sam do informacije da je poslije rata prošao ratnim putem koji vodi kroz veliki procjep izmedu stijena do sela Bukovica na Vlašicu i na tom putu, izmedu Travnika i katolicke kapele, na jednoj stijeni odmah iznad staze, vidio je veliku halku kroz koju bi mogla istovremeno proci dva covjeka. Otišao sam do sela Bukovica sa namjerom da se spustim do halke. U selu me jedan covjek, dobro poznat mještanima koji su išli samnom, ubjedio da odem na drugu lokaciju na jednu stijenu koja se uzdiže vertikalno oko hiljadu metara iznad Travnika i dao nam tacnu lokaciju gdje se nalazi halka u stijeni. Sve smo pregledali, ali halku nismo našli, što ne znaci da je nema, jer je vegetacija na tom podrucju izrazito gusta. Više nisam imao snage da se spuštam na ratni put, ali sam mu se dovoljno približio da sam mogao sa dalekozorom pregledati dionicu gdje je trebalo da se nalazi. Nisam je vidio, ali sam primjetio, odmah iznad ratnog puta, crni jasno vidljiv okrugao otisak na stijeni impozantnih dimenzija. Pretpostavljam da je tu bila halka, ali kako tim putem i poslije rata ljudi cesto prolaze, vjerovatno je neko skinuo i odnio. Travnicani su mi tvrdili da se jedna halka, takode, nalazi iznad glavne ceste na ulazu u Travnik, gledajuci od Sarajeva. Bio sam pod tom stijenom, ali je ona tako obilato obrasla vegetacijom da je nemoguce bilo šta vidjeti. DOLINA RIJEKE BILE Fra Branko, franjevac iz samostana Guca Gora, pricao mi je da su se na stijeni u Han Biloj 1937. godine, kada je on tamo bio, nalazile halke. Otišao sam tamo i našao u stijeni samo kvadratno uklesane udubine dimenzija cca 60x40x25 cm. Niko od mještana nije se sjecao halki. Stijena je podlokana vodom, odnosno izgleda kao da je erodirala od udara talasa. Da li je ova stijena u blizni rijeke Bile nekad imale halke za koje su se vezali brodovi? U selu Zukici, koje se nalazi na padini iznad suprotne obale rijeke Bile, ispod impozantne gradine, mještani su mi tvrdili da je nekada dolina rijeke Bile bila veliko jezero. To je moguce, jer i danas prilikom jacih kiša dolina poplavi i izuzetno jake bujice naprave havarije. Ocito da planina Vlašic predstavlja veliku akumulaciju vodene mase. Prilikom dužih vlažnih klimatskih promjena /dužih kišnih perioda/ moguce da su se tu nalazile velike vodene mase na površini. O ovome govore i neki toponimi. Na pobrdu Vlašica, visoko iznad doline, na kosoj padini, postoji selo koje se zove Jezerce. Po predanju, nekad davno, selo je ležalo na vodi. U rijeku Bilu ulijeva se rijeka Jasenica koja svojim tokom protice kroz vrlo živopisan i uzan kanjon. Oko 2 km od ušca u rijeku Bilu nalaze se, na vrhu kanjona, dva sela, Skomorje i Zagrade. Kad se upita mještane iz tih sela zašto se sela tako zovu oni odgovaraju, kao najnormalnije, da Skomorje znaci Usko morje, a Zagrade znaci da je tu more bilo zagradeno. Vrlo je interesantno da se na suprotnoj obali uzdiže kupasto kameno brdo /uopce nije iskljuceno da je djelimicno ljudska tvorevina/. Još poslije drugog svjetskog rata na vrhu se nalazilo utvrdenje ili neko svetilište, o cemu je pisao i duro Basler. Nažalost, od te gradevine danas nije ostalo ništa, osim kamenih stepenica, uklesanih u monolitnu stijenu, ali ne od podnožja vec od polovice visine. HALKE KOD SELA GLUHE BUKOVICE Saznao sam da kod sela Gluha Bukovica, u gornjem toku rijeke Bile, nalazi se halka na stijeni, promjera oko 30 cm. Jedan mještanin je voljan da me odvede i pokaze. KAKANJSKI KRAJ Tragom informacije iz Zlokuca otisli smo Ahmed Bosnic, Neven Kazazovic i ja u selo Skenderovici, koje se nalazi izmedju Kaknja i sela Zlokuca. Odatle nas je vodic odveo do gradine na vrhu brda iznad navedenog sela, od koje, nažalost, nije ostalo ništa osim nešto kamene podloge u nivou terena. Ocito se radi o kulturnom sloju, jer sam u blizini našao nekoliko dobro uradenih kamenih artefakata. Pored gradine u šumi nalazi se velika nekropola stecaka. Po ovome je vidljivo da je taj kraj naseljen od davnina. U neposrednoj blizini nalazi se vertikalna stijena, koja se uzdiže nekoliko stotina metara iznad Kaknja. Vodic nam je rekao da se na stijeni, na maloj zaravni, nalazi željezna štanga sa kukom ili halkom /mješao je ta dva pojma/ i sa nekom željeznom kuglom. A pored štange da se nalazi i nekoliko kamenih kugli, kao i jedna potpuno okrugla rupa velike dubine, koja izgleda kao da su je pravili ljudi. Još je rekao da postoji staza sa stijene do ove štange, ali je suviše riskantno za ljude iz grada da se tuda spuste. Dogovorili smo se da odemo uskoro na taj lokalitet iduci odozdo, odakle je pristup lakši. VISOcKI KRAJ U Oslobodenju od 16.08.2003. godine izašao je clanak o halkama kod Visokog. clanak je prilicno nejasan. Spominju se dva sela, Ladice i Jezero, zatim Jezerska šuma, stijena "iz koje je iz ko zna kojih razloga išcupano nešto poput metalnih halki". Dalje piše "knjige kažu da je bilo lada od topolovog drveta, dugackih i po šest metara, a širokih oko metar. Pokretale su se pomocu dugackih motki, zvanih srg ili srk". Zatim se nastavlja u clanku da ljudi koji su znali više detalja su pomrli ili izginuli za vrijeme zadnjeg rata. O ovome bi trebalo razgovarati sa ljudima koji se bave istorijom visockog kraja. ILIJAŠKI KRAJ Dobio sam informaciju o halkama na stijeni u kanjonu rijeke Misoce kod srednjevjekovnog grada Dubrovnika. Ovo podrucje sam ispitao koliko je bilo u mojoj moci, ali ništa nisam našao. Vegetacija je na strmoj padini tako bujna da se nisam uspio probiti niti do starog grada, iako sam mu došao na domak. Ukoliko na toj strmini postoje halke treba otici kad opadne lišce. Bojim se da su halke bile na strani kamenoloma, koji se nalazi ispred padine kojom se dolazi do grada i da su naprosto odvaljene sa kamenom masom. Tamo sam bio preko vikenda tako da u kamenolomu nije bilo nikoga izuzev cuvara, koji o halkama nije znao ništa. KRAJ IZMEdU VITEZA I ZENICE Tragom informacije otišao sam sa dva vodica u selo Ladice, koje se po kazivanju tako zove, jer je tu nekada bila luka, a brodovi su se vezivali za halke na stijeni iznad današnjeg sela. Stijena je uistinu impozantna. Diže se vertikalno iznad sela u visinu oko 200 metara. Najinteresantnije je da je stijena vecim dijelom koraljni greben. Mještani sela Ladice tvrde da su halke na stijeni kamene, što je u odnosu na sve ostale predaje kuriozitet. Nas osmero je pretraživalo stijenu, ali halke nismo uspjeli naci. Jedan od vodica, vrlo spretan, tvrdio je da su halke tu negdje, ali da su pokrivene vegetacijom i nagovarao me da se bez opreme spuštamo niz vertikalnu stijenu sa vrha. Da sam mladi i ludi kao što sam nekad bio, vjerovatno bih pristao. Taj isti vodic-mještanin ispricao mi je jedno staro predanje, da su u ovom kraju bile cetiri luke: iznad sela Klopce kod Zenice, iznad sela Gajci koje se nalazi povrh KP Doma Zenica, iznad sela Ladice i iznad sela Lokve koje se nalazi negdje povrh Busovace. I da se na sve cetiri lokacije nalaze halke kao ostaci tih luka. KRAJ OKO BRcKOG - MAJEVICA Jedna moja prijateljica bila je 70-tih godina nastavnik u Brckom. Njen kolega, profesor geografije, zanimao se za neobicne stvari i jednom im je u zbornici pricao da je obišao Crne pecine na Majevici i na ulazu u jednu pecinu našao veliki megalit sa halkama i da on misli da je to ostatak neke prastare luke, kada je voda dopirala do te visine. Kolege su ga ismijale. Da bi dokazao svoju tvrdnju poveo je sve nastavnike i ucenike na izlet do Crnih pecina. Moja prijateljica sada živi u Sarajevu i opisala mi je detaljno šta je vidjela. Na ulazu u jednu od pecina nalazio se veliki monolit sa halkama promjera oko 40 cm koje su visile na konzolnim produžecima usadenim u monolit tako cvrsto da se nisu mogle izvaditi niti pomaknuti. Odnosno, nosaci halki su izlazili iz megalita bez ikakvog zazora. Na nosacima su bile rupe, ali nije mogla ustanoviti kako su u njih usadene halke, jer su halke cinile jedan kompaktan krug bez pocetka. Lako su se vrtile rukom. Bile su hrapave. Nije mogla da ustanovi da li su tako uradene ili se radi o nekoj ornamentici ili možda cak o nekim ideogramima. Bile su djelomicno korodirane crnom korozijom ispod koje je mjestimicno probijao celicni sjaj. Moglo bi se zakljuciti da se radi o nekoj izuzetno kvalitetnoj celicnoj leguri. Halki je bilo nekoliko, nije se mogla sjetiti tacno broja. Ispod halki na megalitu, koji je ležao horizontalno, i u koji su bile usadene halke ispod istih nalazile su se duboke užljebine. Ona je pretpostavila da su od užadi koje su bile provucene kroz halke. Zidovi pecine bili su puni okamenjenih školjki. Takode, pod pecine je bio pun školjki koje nisu bile vezane za kamen i nisu bile fosilizirane. Profesor biologije, koji je bio prisutan, rekao je da se radi o morskim školjkama i da takvih sigurno nema u Savi. Ovo govori o dva vodena perioda potpuno odvojena velikim vremenskim razmakom. Takode, mi je pricala da je njen suprug izronio iz Save jedan ogroman kralježnik, koji im je dugo služio kao sjedalica. On je po zanimanju veterinar i nosio ga je svom profesoru anatomije da ga ispita. Nisu mogli ustanoviti o kojoj se životinji radi. Na žalost, kralježnjak je nestao tokom zadnjeg rata. Pricala mi je da su, takode, vadili iz Save, pri niskom vodostaju, kojekakve džinovske kosti. Ona je bila prisutna kad su izvadili rebra ogromnih dimenzija. Navodno, ni kralježnjak ni ostale kosti nisu bile fosilizirane, što bi ukazivalo da nisu bile jako stare. Životinje takvih dimenzija sigurno nisu mogle da žive u Savi, kakvu mi danas poznajemo. IZNAD PROKOŠKOG JEZERA Lani sam bio u selu Has kod Novog Travnika. Jedan mještanin mi je pricao da u selu žive dva šumska radnika koji su radili na sjeci šume na Vranici i da su na jednoj stijeni iznad Prokoškog jezera naišli na halke i da bi bili voljni da me odvedu na tu lokaciju, što cu svakako u dogledno vrijeme uraditi. ROGATICA Nedavno sam bio sa dvojicom kolega na stijeni iznad Rogatice. Po pricanju jednog od ove dvojice na stijeni visokoj nekoliko stotina metara, iznad same Rogatice, nalazi se jedna vrlo masivna halka na isto tako masivnoj stangi. Tvrdio je da je tu halku vidio 1980-tih godina svojim ocima. U Rogatici svi znaju za taj fenomen, ali mi, ipak, halku nismo našli. I ova stijena je dobrim dijelom prekrivena vegetacijom. Od mještana u Rogatici culi smo za još jednu stijenu na kojoj se nalazi, takode, halka. Mada je nadmorska visina odprilike ista kao u prethodnom slucaju radi se o manjoj stijeni bez vegetacije i na njoj sigurno nema halki. Odakle, onda, tolike tvrdnje? Prije dva mjeseca na toj stijeni su vojnici SFOR-a su izvodili alpinisticke vježbe. Možda su je skinuli i odnijeli kao suvenir. PODRUcJE PRENJA Navodno, halke se nalaze i na podrucju Pakline na Prenju.Tražila ih je ekipa TV BiH. Išli su prema nekim uputama, ali bez vodica i nisu ih našli. Za drugu lokaciju cuo sam u TV emisiji "Pozitivna geografija" 29.08.2003 godine. Tematika emisije nisu bile halke, ali je pomenuto da se iznad rijeke Idbar, koja se kod celebica ulijeva u Jablanicko jezero, na padinama Prenja nalaze halke i navodno da su ih vagali i da je svaka teška po 12 kg. Otišao sam sa dva prijatelja i dolinom rijeke dopro do pod sam Prenj. Tamo su nam šumokradice pokazale brdo na kojem se halke nalaze, ali su nam rekli da je brdo minirano i da se ne penjemo. Tu su se za vrijeme rata vodile žestoke borbe pa bi informacija mogla biti tacna. Brdo je obraslo gustom šumom i makijom, tako da se bez vodica ne bi uspjelo. Padina brda je vrlo strma, ali ne toliko da se uz nju ne bi moglo popeti. PLANINA VELEŽ Još kad sam bio mlad jedan radni kolega mog oca mi je pricao kako kod Nevesinja, iznad sela Kljuna na Veležu, postoje ostaci morske luke sa halkama za vezivanje brodova i da ih je on licno vidio 30-tih godina prošlog stoljeca. Prije tri godine jedan moj poznanik mi je ispricao istu pricu, s tim da se u ovom slucaju radilo o informaciji iz druge ruke. Poznajem dva covjeka iz Nevesinja, koji žive sada u Sarajevu i voljni su da sa mnom odu do sela Kljune, kako bi se raspitali o ovome kod starijih ljudi. PODRUcJE STOCA Prijateljica moje supruge, koja je rodom iz Stoca, pricala mi je da je cesto kao srednjoškolka odlazila na brdo iznad Stoca, gdje ima neka zaravan na cijoj vertikalnoj strani vise halke. U opisivanju lokacije bila je konfuzna tako da nisam mogao nikako locirati mjesto. Kad sam prvi put bio na Daorsonu kod Stoca pitao sam covjeka koji živi u zadnjoj kuci sela Ošanici, gledajuci prema Daorsonu, o tome. On mi je rekao da je informacija tacna, ali da je lokacija halki dosta daleko i da su se tamo vodile borbe izmedu sve tri vojske u zadnjem ratu, te da je podrucje sigurno minirano, odnosno nepristupacno. Tada sam bio zaokupljen Daorsonom tako da ga nisam pitao za tacnu lokaciju. Kasnije, kad sam god odlazio na Daorson kuca je bila zatvorena. U knjizi "Povjest Bosne I Hercegovine", koju je izdao HKD "Napredak", postoji podatak iz grckog putopisa iz IV vjeka prije nove ere da se od trgovišta Narone pruža veliko jezero sve do zemlje Autarijata / Autarijati su izlazili na Neretvu kod Konjica ! /. U jezeru se nalazi otok od 120 stadija / 21,3 km /. U istom putopisu stoji da kroz tjesnac može proci galija troveslarka / trirema / ili teretni brod. Ti stari grcki putnici mislili su da Neretva istice iz navedenog jezera i svojim kratkim tokom ulijeva se u more. Ako se jezerom moglo doci do teritorije Autarijata onda je tu teren morao biti mnogo niži pa se, vremenom, usljed tektonskih poremecaja, podigao. Jedan ogranak tog jezera je, sigurno, dopirao do Daorsona, jer je na novcu Daorsona bila utisnuta galija. Odnosno, galija je bila njihov zaštitni znak. U Stocu postoji predanje da je citavo Stolacko polje nekada bilo pokriveno vodom. duro Basler, nekada vodeci arheolog Zemaljskog muzeja u Sarajevu, pokazao je snimatelju RTV BiH, inace mom prijatelju, dok su stajali na stijeni iznad Stolackog polja, kod megalitskog zida Daorsona, da se dole u podnožju stijene nalaze ostaci luke Daorsona. KRAJ OKO ULOGA Jednu autobusnu stanicu ispred Uloga nalazi se, uz zapušteni makadamski put, selo Ljušici, visoko iznad kanjona Neretve. Treba se spuštati oko pola sata da bi se došlo do Neretve. Kad se prede Neretva preko improviziranog viseceg mosta, covjeka ceka uspon iste dužine i strmine da bi se došlo u selo Nedavice. Sa te strane, uz sam rub kanjona, nalazi se nešto što se ne može svrstati ni u stub ni u brdo. Za stub je preširoko, a za brdo preusko. Visoko je oko 20 matara. Oko, reci cemo, stuba vijuga vrlo strma pješacka staza, prilicno pogibeljna. Tamo sam bio 70-tih godina. Domacin, kod koga smo nocili, pricao nam je da na vrhu stuba postoji halka. Da na strani Nedavica postoji ista takva i da su obale bile nekada vrlo davno povezane lancanim mostom, koji je bio ucvršcen za te halke. To me je jako zainteresovalo, ali društvo je došlo iskljucivo na pecanje, tako da sam odlucio da dodem drugom prilikom i to ispitam, ali to nisam uspio da ostvarim do danas. SELO cUDE KOD OLOVA U ljeto 2004 godine, tražeci Bijelu stijenu, skrenuli smo ranije sa glavnog puta na put koji vodi do Han Pijeska kanjonom rijeke Stupcanice i došli u selo cude. Mještani su nam rekli da postoje halke u pecini, u stijeni na suprotnoj strani rijeke, prije ulaska u selo. Ukoliko je to tacno, potpuno je nemoguce prici tom lokalitetu. Možda bi mogla alpinisticka ekipa, ali ne odozdo nego sa vrha kanjona. U samom selu mještanin, koji je stupio u kontakt sa nama, pred nama je pitao jednu staru ženu / najstarijeg stanovnika sela / da li zna za neke halke u ovom kraju. Ona je, bez oklijevanja, pokazala stijenu iznad sela i to na mjesto odakle je raslo neko grmlje. Zatim je pokazala na stijenu na suprotnoj strani doline i rekla "tamo se nalazi druga, nekada je tu postojao most od lanaca preko doline". Sa mnom je bio i vodic kroz Bijambarske pecine, koji potsjeca na Dejvi Kroketa, odnosno, covjek prirode. Obecao mi je da ce sve to istražiti. PLANINA BJELAŠNICA Kada sam prošle godine bio iznad sela Umoljani na Bjelašnici, s ciljem da vidim i po mogucnosti ispitam veliki tumulus na Zmajevoj stijeni, upitao sam vodica da li zna nešto o halkama u tom kraju. On se odmah okrenuo jugozapadno od stijene i pokazao rukom preko visoravni na ogromnu stijenu, dugacku nekoliko kilometara, koja se uzdiže vertikalno u visinu par stotina metara i rekao da se tu nalaze halke, da to zna pouzdano, ali da on tamo nije nikada bio. Na tako velikoj strmini i na tako velikoj površini bilo bi ih nemoguce naci bez alpinisticke ekipe i vodica koji sigurno zna gdje su. PREVOJ KARAULA Jedan moj prijatelj bio je 1980. godine na Bijeloj stijeni, na prevoju Karaula, pored puta Sarajevo-Tuzla. Pricao mi je da je vidio iz daljine na toj stijeni halke. Prošle godine smo išli ponovo zajedno, ali on nije bio u stanju, nakon više od 20 godina, da nade put do stijene. Ponovo sam pokušao u jesen otici sa prijateljima. Našli smo vodica, ali ovoga puta nismo mogli da pridemo stijeni od snježnih nanosa, jer je snijeg rano pao na toj visini. PUT ZA VAREŠ Dobio sam informaciju da se halke nalaze na stijeni pored puta izmedju Breze i Vareša, prije odvojka puta za selo Titorice. Nisam provjeravao. HALKE NA SIRIJSKIM PLANINAMA Da halke ipak nisu šuplja prica koja kruži narodom ili neka vrsta prividenja svjedoci TV emisija National Geographic-a, koja je bila prikazana na izraelskoj televiziji, a koju je gledao moj prijatelj. Emisija je trajala 45 minuta i prikazivala je gatove / mola / sa halkama za vezivanje brodova na sirijskim planinama. Emisija se zvala "Gatovi na planinama". Prema onome što mi je ispricao na sirijskim planinama ima dosta zaravnjenih površina ljudskom rukom, sa rupama gdje su nekada visile halke. Osim na planini Musa Dag, gdje su sacuvane i to je prikazano u emisiji. Za neke lokacije gdje su bile halke postoje stare crno-bijele fotografije sa halkama. I to je prikazano. Navodno da je najviše halki skinuto u Prvom svjetskom ratu, jer su se u Siriji vodile borbe izmedu Turaka i Britanaca. Turci su na "gatove" bili postavili topove i odozgo gadali Britance. REZIME Mislim da kod nas halke još uvijek postoje na nepristupacnim i zabitim mjestima. Na lakše pristupacnim lokacijama uglavnom su bile, pogotovo u zadnje vrijeme, izlozene devastaciji i otudivanju od mještana. Njima su na neki nacin atraktivne, da nije tako ne bi oko njih bilo toliko prica. Vjerovatno su mnoge uništene nenamjerno prilikom probijanja puteva, otvaranja kamenoloma i sl. Postoji informacija da se i sistematski kradu, što je inace poznato za arheološke nalaze. Navodno da za njih dobro placaju kolekcionari koji skupljaju materijalne dokaze kojima se pobija zvanicna istorija. Dokaz za to se može naci u emisiji National Geographic-a o halkama u Siriji, gdje su sve pokradene, osim na planini Musa Dag, jer se tu nalaze na izuzetno nepristupacnoj lokaciji. Šteta je da nema uslova za formiranje ekipe, sastavljene od mladih entuzijasta, koji bi se posvetili pronalaženju halki. Nažalost, za to je potrebno mnogo slobodnog vremena, a i novca. Podijelio bih halke prema nadmorskoj visini na kojoj se nalaze. U prvu grupu ušle bi one na najvišim nadmorskim visinama, na jednom od vrhova Vlašica - Kozici, Vranici iznad Prokoškog jezera, Bjelašnici, Prenju na Paklini, Veležu iznad sela Kljune. Sve se one nalaze na približno istoj visini uz manje varijacije. U drugu grupu ušle bi one lokacije sa halkama koje se nalaze na srednjoj nadmorskoj visini, kao što su u Crnoj pecini na Majevici, u kanjonu rijeke Misoce kod srednjevjekovnog grada Dubrovnika, na odvojku puta Breza - Vareš koji vodi u selo Titorice, na ratnom putu Travnik - Bukovica, halke na koralnom grebenu iznad sela Ladice, itd. Ovdje, vjerovatno, možemo svrstati i lokalitet sa halkama na nekom brdu iznad Stoca. Prema kazivanju prijateljice moje supruge i mještanina iz sela Ošanica one se nalaze na brdu, za razliku od luke Daorsona, koja po duri Basleru se nalazi ispod stijene na kojoj leži Daorson, pri Stolackom polju. Tako da se tu radi o dvije odvojene lokacije. Ovdje možemo pribrojati i halke koje su držale lance lancanih mostova na Neretvi kod Uloga, te one koje su držale lance mosta kod sela cude kod Olova. Ovdje spadaju i lokacije za koje su vezane legende o visokim vodostajima. Obavezno te lokacije nose nazive koji na to upucuju. Pored legende o halkama kod sela Ladice sam naziv sela govori o plovilima, iako tu danas ne postoji cak ni potok. Zatim, to je selo Jezerce iznad doline rijeke Bile, selo Skomorje / usko morje / i Zagrade / more bilo zagradeno /, iznad kanjona rijeke Jasenice, pritoke Bile. Tu spada i Vrbovac grad na kamenoj kupi na suprotnoj obali rijeke Jasenice, gdje su stepenice isklesane tek od polovine visine ili još nešto više i na koje se stupalo vjerovatno iz camca. Izgleda da su varijacije u visini kod ove da je nazovemo srednje grupe vece nego kod lokacija sa halkama na visokim planinama. Da li se u prvom slucaju radi o vrlo visokim vodama, koje su bile u dužem vremenskom periodu konstantne, a halke, odnosno vezovi sa halkama ili luke na nižim nadmorskim visinama su nastale u nekom drugom periodu ili je to samo nastavak istog perioda kada su vode lagano opadale. Tada su se pravile nove luke ili vezovi za brodove ili camce? Na to se, zaista, ne može odgovoriti. Kada je to moglo da se dogada? Rekli bismo, možda u vrijeme velikog biblijskog potopa, o kojem kruže razne teorije, više ili manje uvjerljive, ali danas se skoro svi slažu da biblijski potop nije samo legenda. Neki tvrde da je bio u doba propasti Atlantide, prije nešto manje od 12.000 godina, drugi prije 18.000 godina, treci da je bilo više potopa. Ovo zadnje je sigurno tacno. Koji je od njih baš onaj biblijski, to se ne može reci sa sigurnošcu. Necemo sada ulaziti u uzroke, ali ako se ne radi o velikim tektonskim poremecajima, ogromnim cunamijima, vode se nisu brzo povlacile, osim ako nije dolazilo do naglih promjena položaja polova, što je moglo prouzrokovati otapanje ledenih kalota. Promjene položaja polova se svakako dogadaju. Davno nekada sjeverni pol je bio na Jukonu, pa se postepeno premjestio nad Hadsonov zaljev, da bi se premjestio, navodno, prije nešto manje od 10.000 godina na današnju lokaciju. Takve promjene uzrokuju otapanje postojecih ledenih kalota i postepeno stvaranje novih. Takoder, precesije uzrokuju promjene ugla zemljine ose, što dovodi do klimatskih promjena, odnosno povecanja i smanjenja ledenih kalota. Tu je, izmedu ostalog, i povremeno, periodicno povecanje elektromagnetnog zracenja sunca, koje utice na Zemljin magnetizam i rezultira povecanjem ili smanjenjem temperature na površini Zemlje. Usljed povecanja temperature zraka dolazi do povecanja isparenja, što prouzrokuje povecanje nivoa voda. Relativno nedavno, u zadnjem periodu kvartara, holocenu, u kojem i mi danas živimo, izmedu 5.500 i 3.000 godina prije naše ere topli period, zvani atlantikum, u unutrašnjosti Balkana imamo blagu klimu, otprilike kao danas u Dalmaciji. To je period sa puno oborina, kada podzemne vode izviru izuzetnim intenzitetom. Rijeke nemaju korita, to je vrijeme baruština, mocvara i jezera. Jedan nama nepoznati svijet. Ne mislim da su u tom periodu vode narasle do srednjeg nivoa. Do današnjeg sela Jezerce u dolini rijeke Bile, ili do sela Skomorja i Zagrada i tome slicno. To navodim samo kao primjer, što može izazvati jedan manji klimatski poremecaj. A ako, slucajno, jesu narasle u atlantikumu do navedenog nivoa, odakle željezne halke? Atlantikum je vrijeme ranog neolitika, tako pokazuju arheološka iskopavanja kod nas, a i u ostatku Evrope. U svijet atlantikuma bi se samo mogle uklopiti halke sa koralnog grebena iznad sela Ladice, koje su, prema kazivanju mještana, od kamena. Mislim da je period visokih i srednje visokih voda bio mnogo ranije. U nekoj tehnološki razvijenijoj praistoriji, kada su ljudi vladali tehnologijom izrade izuzetno kvalitetnih i cistih celicnih legura. Izgleda da te halke poticu iz, nekog nama, nepoznatog svijeta. To potkrepljuju arheološki nalazi koji se uopšte ne uklapaju u postojece istorijske klišee, kao na pr. metalna posuda izvadena iz slojeva, cak, predkambrija u Massachusetsu, metalne cijevi izvadene iz slojeva krede u Francuskoj, paralelopiped od cistog nekorodirajuceg celika izvaden iz bloka ugljena u Njemackoj, metalna kugla sa tri paralelna utora na najvecoj širini, izvadena iz predkambrijskog sloja u Južnoj Africi. Vjerovatno bi halke iz perioda visokih i srednje visokih voda, u koje ulaze i halke na Sirijskim planinama, trebalo pripisati toj nama potpuno nepoznatoj praistoriji. Tu moramo postaviti samo jedno ogranicenje, one su svakako mlade od stijena u koje su usadene. Kod nas se, uglavnom, radi o kamenu krecnjaku. Vremenske distance izmedu pojedinih lokaliteta sa halkama mogu biti ogromne, gledajuci sa tacke našeg shvatanja vremena. Sve se svodi, opet, na to da bi ovu pojavu trebalo detaljno ispitati. Naci što više još uvijek postojecih halki, ispitati njihov hemijski sastav, nacin izrade, izvršiti oko njih, gdje je god to moguce arheološka istraživanja, ispitati njihovu starost nekom od odgovarajucih metoda za ispitivanje starosti. Ako bi se sve to uradilo, a na žalost nece, otkrio bi se, makar, dio vrha " ledenog brijega". Mislim da halke, vezovi i luke na malim nadmorskim visinama nisu nikakva misterija i da ima dovoljno podataka da se objasne. Po svoj prilici one poticu iz istorijskog doba. Tu bi spadala od valova podlokana stijena u dolini rijeke Bile, na kojoj se nalaze prazni kvadrati uklesani u stijenu, za koje je stari franjevac tvrdio da su prije Drugog svjetskog rata bili ispunjeni halkama. Ovo je moguce, jer na gatovima na moru postoji takva vrsta vezova za brodove. Odnosno, halke više na metalnim plocama, utisnutim u kvadratne šupljine. U dolini rijeke Bile i danas je kod stanovništva živa predaja da je citava dolina nekad bila jezero. U selu Zukicima, koje se nalazi na obroncima brda sa ilirskom gradinom, kako sam vec rekao, radi strmog terena kuce prave u usjecima, odnosno, moraju da uklone velike kubike zemlje da bi izravnali teren za gradnju. Prilikom kopanja nailaze na svakakve arheološke artefakte. Tako sam ja otkupio divnu bronzanu iglu, što nije nešto narocito, ali jedan mještanin je iskopao bronzano sidro. Prema opisu mještana sidro nije neke impozantne velicine, ali je ipak sidro. Nalazac je obecao da ce mi ga pokazati i prodati, ali se, nažalost, predomislio. Da bi me se riješio rekao je da ne može da ga nade. Sigurno mu je neko ponudio znatno vecu cijenu. O tom sidru pricalo je citavo selo, ocito da su taj nalaz povezali sa legendom o jezeru u dolini rijeke Bile. Sve ovo dokazuje da je dolina rijeke Bile nakada bila pod vodom i da su po njoj plovili camci, ako ne i brodovi. Šta je sa lukom grada Daorsona, ciji se megalitski zid uzdize visoko na stijeni iznad Stolackog polja. Kako sam vec rekao, mještanin iz Ošanica, kad je govorio o halkama, rekao je da se nalaze na brdu, osim toga rekao je da su podaleko, dok je za Daorson upotrebljavao izraz "blizu". Prijateljica moje supruge iz Stoca rekla je da je odlazila na zaravan sa halkama na brdu da na miru cita, kako sam vec opisao. duro Basler je snimatelju RTVBiH, koji mi je to ispricao, sa stijene na kojoj se nalazi Daorson, pokazao u dubinu ravno dole i rekao da se tu nalazi luka Daorsona. Ocito se radi o dvije sasvim odvojene lokacije iz razlicitih vremena, koje ne treba mješati. Danas se tu nalazi, vecim dijelom godine, suho korito rjecice Radobolje, pritoke Bregave, ali ocito da nekad nije bilo tako. Prema starim grckim putopisima veliko jezero se prostiralo od Norina / Narone / do podrucja ilirskog naroda Autarijata, koje je po svoj prilici izlazilo na Neretvu oko slanih izvora u današnjoj Orahovici kod Konjica. Oko tih izvora Autarijati su vodili dugotrajan rat sa Ardijejcima. Ako je tako, onda se tlo kasnije podiglo, što nam sada izgleda neuvjerljivo. Ali u "Povjesti Bosne i Hercegovine", koju je izdao HKD "Napredak", stoji: "Iz tih kolonija / misli se na Grke nastanjene na obali Jadrana / trgovci, koliko nam je do sada poznato, na dva mjesta su zašli u unutrašnjost, dolinom Neretve i k Japodima u Liku, ocito preko Kvarnerskog i Planinskog zaljeva, dakle na mjestima koje je sama narav napravila lakše pristupacnim". Dakle, u historijsko doba more je preko nekog planinskog zaljeva dopiralo, vjerovatno, do Like. Dok u knjizi "Iliri" od Aleksandra Stipcevica (Školska knjiga, Zagreb) stoji: "...pokazuje poznati mit o Argonautima, prema kojem su Jazon i njegovi drugovi, nakon što su se u Kalkidi domogli zlatnog runa, svojim brodom Argom plovili niz Dunav, da bi njime izbili na sjever Jadranskog mora." Apolonije sa Rodosa, koji je to putovanje Argonauta opisao, u III -em st. prije nove ere, vjerovao je kako je tako putovanje brodom od Dunava do Jadrana moguce. U putopisu / Periplus /, koji je nastao sredinom IV -og st. prije nove ere i koji se pripisuje anonimnom autoru zvanom Pseudo - Skilaks, navodi da Dunav jednim svojim krakom utjece u Crno more, a drugim u Jadransko. Ako pretpostavimo da su taj drugi krak Dunava ustvari Sava i Kupa, uistinu je bilo moguce doci do Planinskog zaljeva, koji je, izgleda dopirao do Like. To bi bilo tumacenje gledano sa današnjeg stanovišta i uzevši da je podatak o Planinskom zaljevu vjerodostojan. Ali, treba ostaviti mogucnost postojanja danas nepoznatih vodenih tokova. Tako, naprimjer, prilikom snimanja neke TV emisije mom prijatelju, bivšem uredniku naucnog programa na RTVBiH, poznati naš geograf prof.dr. Ibrahim Bušatlija pokazao je oblutke na prevoju kod planine Raduše izmedu Prozora i Gornjeg Vakufa i komentarisao da su potpuno isti kao oni u Neretvi i da je nekada tuda tekao ogranak Neretve koji se ulijevao u Vrbas. To je, inace, razmede izmedu jadranskog i crnomorskog sliva, široko maksimalno 20 km. Navodno da je tu došlo do podizanja tla i tako se prekinula bifurkaciona veza koju je cinila Neretva izmedu ova dva sliva. Vjerovatno, dio Neretve je oticao današnjim tokom rijeke Rame i ulijevao se u Vrbas, u taj tok se, vjerovatno, ulijevala i Rama, ili što je realnije, veliko jezero imalo je dva odtoka, jedan u Jadran, a drugi dolinom Rame u Vrbas. U starom izdanju knjige "Iliri" procitao sam da je anonimni grcki putnik, iz IV st. prije nove ere, napisao da se citav Ilirik može obici brodom. Iz Crnog mora se plovi Dunavom do Save, zatim Savom, pa njenim ogrankom koji se ulijeva u Jadran, a da se do Jadrana može doci i Neretvom, koja se jednim svojim ogrankom ulijeva u Savu. Treba imati na umu da je u to vrijeme današnja Bosna bila prekrivena prakticno po citavoj svojoj površini nepreglednim šumama, koje su zadržavale veliku vlagu, što je uvjetovalo velika isparenja i povecavalo kolicinu oborina, koje su, opet, dizale vodostaj rijeka i jezera, te povecavale vodene površine. Sve u svemu bio je to jedan lijep svijet, pun jezera, plovnih tokova, prebogatih vodom, a sva ta silna voda bila je smještena u nepreglednom zelenilu višestoljetnih, prakticno, netaknutih šuma. Tu i tamo, po tim vodama, plovile su slikovite ilirske brodice, kakve vidimo na novcu koji su lijevali Daorsi, kao i grcke trgovacke brodove koji su, tjerani zaradom, plovili po tom, za njih, opasnom svijetu. Iliri, koji su ponekad znali biti susretljivi, gostoljubivi i skloni trgovini sa strancima, u suštini su bili okrutni ratnici i prema svojim susjedima, o cemu svjedoce tolike brojne gradine po bosanskim brdima. U to vrijeme, kroz guste neprohodne šume, moglo je da prolazi samo lokalno stanovništvo, koje takode nije znalo da kroci nikuda dalje van kruga svog bitisanja, tako da su rijeke, ciji je vodostaj bio znatno viši od današnjeg, kao i jezera, bile jedine ali i odlicne komunikacije, kojim se, kako vidimo, moglo prelaziti iz jadranskog u crnomorski sliv i dospjeti, i za današnje pojmove, vrlo daleko. Kako vidimo, daorsonskim galijama, moglo se doci u Jadran ali, što danas izgleda nevjerovatno, po svoj prilici i u Crno more. Iz jezera, koje se nalazilo u današnjoj dolini rijeke Bile, i koje je oticalo u rijeku Lašvu, sigurno se moglo, makar manjom brodicom, otisnuti do rijeke Bosne, Bosnom do Save, Savom do Dunava....Visocko jezero bilo je u neposrednoj blizini rijeke Bosne i sigurno se u nju odlijevalo, ili ga je napravila rijeka Bosna odljevom viška svojih voda. Za mene u fenomenu tih vodenih svjetova postoji još jedan fenomen. To su price mnogih ljudi, koji cesto nisu nikad vidjeli more i o njemu nemaju nikakve predstave, osim da je to neka velika voda. cak ne znaju ni da je slano, a pricaju takve detalje da se upitaš odakle im to znanje. Što da se kaže, kad seljak iz zabitog sela Dub, podno Vlašica, koji, takode, nikad nije vidio more, mahne sa vrha Kozice rukom prema impresivnom krajoliku, koji se pruža hiljadu i nekoliko stotina metara ispod njegovih nogu i kaže "sve je to nekada bilo more", a onda nastavi pricu o nekom kralju i kraljici i njihovom narodu, koji su živjeli na tim vrletima, koje su nekad bile morske obale i koji su sa svojim narodom otišli kada se more povuklo, odnoseci sa sobom svo svoje blago na devama ili devama slicnim životinjama. Pa, još nadodaje, da su se kralj i kraljica razdvojili, kao i njihov narod. Jedan dio naroda je pošao za kraljem, drugi za kraljicom, a zatim pokazuje rukom kojim pravcem je otišao kralj, a kojim kraljica, baš kao da ih je on ispratio. U tom momentu djelovao mi je kao da ima u sebi usadeno sjecanje predaka. Prilog 2: MEDUN, ILIRSKO NASELJE KRAJ PODGORICE (Autor Priloga: Bojan Zecevic) Medun se nalazi na 12 km od Podgorice prema Kucima i Albanskoj granici. Tacno izmedu gornjeg i donjeg Meduna nalazi se Glavica (brdašce) sa kojeg se pruža odlican pogled na dolinu prema Podgorici sa jedne strane i na Lijevu Rijeku sa druge strane. Na vrhu ovog uzvišenja je srednjevjekovna Turska kula koja je nekada imala unutar svojih zidina pekaru i bunar. Bunar otvora pet sa pet metara, a nepoznate dubine, još uvijek postoji mada njime sada plivaju samo punoglavci i žabe. Unutar zidina je grob i spomen ploca Marku Miljanovu koji je nekada davno osvojio ovo tursko utvrdenje. Medutim, mnogo interesantnije je nešto što se nalazi na podnožju ovog brdašca, a to su zidine koje opasavaju malu kucicu, sada muzej, a nekada je bila seoska škola. Naime, dva od cetiri zida koji okružuju muzej su, po mom mišljenju, mnogo stariji od ostala dva. cak mnogo, mnogo stariji i od turske kule na vrhu glavice. Do ovakvog zakljucka sam došao posmatrajuci tehniku gradnje, koja veoma podsjeca na onu u Daorsonu, a koja dalje podsjeca na gradnju južno-americke civilizacije, drugih po redu graditelja, na Machu Picchu. Blokovi korišteni u ovim zidinama nisu istih dimenzija, ali se na mnogim mjestima perfektno uklapaju sa susjednim kamenim blokovima, tako da ni žilet ne može da se zavuce izmedu njih. Razlika izmedu gradnje u Medunu i gradnje u Daorsonu je u tome što su blokovi u Medunu znatno manji. Dimenzije su im uglavnom 120 cm x 50 cm, dok blokovi u Daorsonu dosežu i 250 cm x 150 cm. (I, da ja dodam nekoliko recenica na ove Bojanove observacije. Podrucje današnje Crne Gore je imalo niz vecih i manjih Ilirskih naselja. Dva najveca su Medun i Duklja. Mada su oba vrlo malo istražena, aktuelna historiografija se služi slijedecim hipotezama. Za Medun se pretpostavlja da je originalno "...bio tvrdava, a onda pretvoren u grad izmedu IV I III stoljeca prije nove ere..." (stavovi na službenom podgorickom sajtu: www.podgorica.cg.yu). Vec sa ovim prvim hipotezama se ne slažem. Naime, drevni Iliri su podigli prvo grad i to milenije (a ne stoljeca) unazad, monumentalnih razmjera. To vrsta gradnje je pogrešno ponukala arheologe da pretpostave funkciju grada kao utvrdenja. Nadalje, tvrdi se da su "...dobro sacuvani zidovi utvrdenja gradeni od velikih blokova obradenog kamena koji su ugradivani u nekoliko redova. S obzirom na solidnost gradnje Medun signifikantno odstupa od manje znacajnih Ilirskih gradova." Bilo bi dobro da nam Crnogorski historicari i arheolozi malo detaljnije opišu kamene blokove koji su malo remek-djelo obrade i ugradnje i kao takvi se vrlo dobro uklapaju u stil Daorsona i južno-americkih kultura. "... Sa kulturno-umjetnickog pogleda, dva niza iskopa u stijenama na putu izmedu dva dijela grada su interesantna. Studije zakljucuju da je to bilo mjesto izvodenja rituala posvecenih kultu zmije koja je bila mitskim simbolom predaka Ilira. Nekropolis je situiran sjeverno od gornjeg grada i potice iz Ilirskog perioda. Dosada nije istraživan. Rimske legije su okupirale Medun oko 167. godine nove ere. Tom prilikom je zadnji Ilirski kralj Gentije sa svojom porodicom uhvacen..." Šturi historijski dokumenti govore o prisutnosti dva Ilirska plemena u crnogorskom podrucju: Labeati i Dokleati. Medun je bio centrom Labeata (još starije ime je Meteon). Na drugoj strani, Dokleati su bili locirani u plodnoj dolini rijeke Zete sa centrom u Duklji. Sa desetak hiljada stanovnika to je bio najveci (crnogorski) populacioni centar Ilira u pred-rimsko doba. Kameni grad je imao vodovod, poplocane ulice, kanalizacione odvode, riješene ostale urbanisticke izazove...) Ostaci kamenih blokova drevnog Ilirskog grada Meduna (Meteon) 12 km od Podgorice, Crna Gora Briljantna inžinjerska umijeca Ilira koji su radili pod ociglednim utjecajem civilizacija koje su gradile i južnoamericke gradove Vrijeme je ucinilo svoje, ali još se prepoznaje monumentalna gradnja sa pet obradenih strana kamenih blokova i šestom, izbocenom prednjom stranom, koje svjedoce o istom arhitektonskom stilu diljem Jadranskog bazena Majstorstvo i kreativnost je ocigledna u primjeni tehnika protiv zemljotresa i cinjenici da nijedan blok nije iste velicine Index imena i pojmova (brojevi u zagradi su poglavlja gdje se imena i pojmovi nalaze u knjizi) Aboridini, prvi narod u Australiji star 60.000 godina (1.1.) Antropološka genetika, naucna disciplina koja utvrduje starost naroda putem DNK testiranja (1.1., 1.2.) Asseria, Ilirski monumentalni grad u Dalmaciji, (5.2., 5.3.) Atlantida, legendarna civilizacija iz Atlantika, tokom zadnjeg ledenog doba (1.1., 1.2., 2.1., 5.1.) Aurignacijska kultura, Iberijska grupa sofisiticiranog kromanjonca iz doba prethistorije (1.2.) Baski, sa 45.000 godina najstariji narod u Evropi (Uvod, 1.1., 1.3.) Biogeometrija, nauka koja se bavi vezom utjecajem oblika, kao što su piramida i lopta na energetsko polje (3.) Bosanska piramida Mjeseca, druga evropska piramida najvjerovatnije smještena unutar brda Križ kraj Visokog, BiH (4.1., 4.3.7.) Bosanska piramida Sunca, prva evropska piramida smještena unutar brda Visocica (4.1., 4.3.2., 4.3.3., 4.3.4., 4.3.6.) Casa Blanca, grad Maja u El Salvadoru (4.2.5.) Chaumery, L., francuski istraživac, pionir bioenergije (3.) Cihuatan, grad Maja u El Salvadoru (4.2.3.) colula, najveca piramida Meksika (4.1.) cukci, sibirski narod prije 60.000 godina (1.1.) Dalmati, Ilirsko pleme iz okoline Boke Kotorske (1.1., 5.1.) Daorson, Ilirski grad u Hercegovini (5.1.) De Belizal, francuski istraživac, pionir bioenergije, (3.) Diquis, rijeka u Kostariki u cijoj su delti pronadene stotine kamenih kugli nepoznatog porijekla (2.1.) Dokleati, Ilirsko pleme u crnogorskom podrucju (Prilog br. 2.) Duklja, Ilirski grad u blizini Podgorice, Crna Gora (Prilog br. 2.) El Salvador, država Centralne Amerike i lokacija arheoloških iskopavanja piramida civilizacije Maja (4.2.) El Tazumal, grad Maja u El Salvadoru (4.2.4.) "Eva", ženski pra-predak svih ljudi, ciji se genetski kod može pratiti 150.000 godina unazad u Afriku (1.2.) Gravecijska kultura, balkanska grupa sofisticiranog kromanjonca iz doba prethistorije (1.2.) Halke (alke), fenomen metalnih alki koje su služile za vezivanje brodova u prethistorijsko doba, a koje se nalaze na vrhu niza brda u BiH (Prilog br. 1) Histri, Ilirsko pleme iz Istre (1.1.) IBM, multinacionalna korporacija, finansijer projekta DNK istraživanja (1.1., 1.2.) Iliri, sa 27.000 godina jedan od najstarijih evropskih naroda, lociran na sjevernom i sjevero-zapadnom Balkanu (Uvod, 1.2., 1.3., 4.1., 5.1., 5.3., Prilog 2.) Isla del Cano, pacificki otok Kostarike gdje su pronadene misteriozne kamene kugle (2.1.) Jadranski bazen, lokacija niza Ilirskih gradova (Uvod, 5., 5.2.) Jablanica, selo u blizini Maglaja (BiH), gdje je pronadena kamena kugla (2.3.) Japodi, Ilirsko pleme (5.3.) Joya de Ceren, grad Maja u El Salvadoru (4.2.1.) Kamene kugle, fenomen drevnih megalita u Kostariki i Bosni (2.) Karim, Ibrahim dr, egipatski istraživac, pionir biogeometrije (3.) Kokina, tvrdi pješcani kamen od koga je gradjeno 10% svih kamenih kugli u Kostariki (2.1.) Kraljeva Sutjeska, samostan u srednjoj BiH, u cijoj je Biblioteci locirana jedna kamena kugla (2.3.) Križ, brdo u okolini Visokog, BiH, vjerovatno u svojoj unutrašnjosti krije drugu evropsku piramidu (4.1., 4.3.7.) Labeati, Ilirsko pleme u crnogorskom podrucju (Prilog br. 2.) Lemurija, legendarna civilizacija Pacifika (1.1., 1.2., 5.1.) Liburni, Ilirsko pleme iz okoline Zadra (1.1., 5.2., 5.3.) Lothrop, Samuel, americki arheolog (1963.), istraživac fenomena kamenih kugli (2.1.) Maje, napredna civilizacija Centralne Amerike, nekoliko kamenih kugli je nadeno i u njihovom svijetu (2.2.) Medun ili Meteon, Ilirski grad u blizini Podgorice, Crna Gora (Prilog br. 2.) Mitohondrijska DNK, genetski test po majcinoj liniji (1.4.) National Geographic, naucni magazin i organizator projekta DNK istraživanja (1.1., 1.2., 2.1.) Quesada, Edwin, astronom, proucavao petroglife na kamenim kuglama Kostarike (2.1.) Palmar Sur, gradic na jugu Kostarike gdje je locirano nekoliko desetina kamenih kugli (2.1.) Ponikve, selo u blizini Vareša (BiH), gdje je pronadena kamena kugla (2.3.) Price, Roberto Salinas, meksicki istraživac, autor ideje o grckoj Troji u Hercegovini (5.1.) San Andres, grad Maja u El Salvadoru (4.2.2.) Slatina, selo sjeverno od Banja Luke (BiH), lokacija najvece pronadene kamene kugle u Bosni (2.3.) Smith, David dr., engleski arheolog i istraživac Cetinskog prethistorijskog prostora (5.3.) Sterling, Matthew, americki arheolog, pronašao stotine kamenih kugli u Meksiku (2.2.) Store, Doris, americki arheolog (1940.), pisao o fenomenu kamenih kugli (2.1.) Teocak, selo u sjevernoj BiH gdje je locirano osam kamenih kugli (2.3.) Trn, selo sjeverno od Banja Luke (BiH) gdje je pronadeno nekoliko kamenih kugli (2.3.) United Fruit Company, americka multinacionalna korporacija sa operacijama u Centralnoj Americi, zaslužna za pronalazak kamenih kugli u Kostariki 1940-ih godina (2.1.) Varvaria, veliki Ilirski grad u Dalmaciji (5.2., 5.3.) Veneti, Ilirsko pleme iz okoline italijanskog Veneta (1.1.) Visocica, brdo pored Visokog (BiH), lokacija prve piramide u Evropi (4.1., 4.3., 4.3.1., 4.3.3., 4.3.4., 4.3.6., 4.3.7.) Wells, Spencer dr, americki geneticar (1.1.) Zlokuce, selo u blizini Kaknja (BiH) gdje su locirane kamene kugle (2.3.) U osmoj knjizi ciklusa "Alternativna historija" autor i istraživac Semir Osmanagic (Houston, SAD) opisuje kako je otkrio prvu piramidu u Evropi, unutar brda Visocica kod Visokog. Monumentalna po svojoj velicini, a iznenadujuce stara, ova piramida svojim postojanjem unosi epohalne izmjene u evropsku i svjetsku historiju. Po prvi put u strucnoj literaturi, ova knjiga daje dokaze iz novih naucnih disciplina (antropološka genetika i biogeometrija) koji objašnjavaju kako je mogla nastati tako razvijena civilizacija u prethistorijskom dobu. Dosada se mislilo da je to period vladavine "pecinskog covjeka". Bosanska piramida Sunca sve okrece naopacke. Ocigledno, mora se sumnjati u sve ono što su nas ucili. Knjiga donosi nekoliko novina, javnosti potpuno nepoznatih: - Bosanski Iliri su narod starosti 27.000 godina. Njihovi potomci i danas cine polovinu stanovništva Bosne, Hrvatske i Slovenije. - Fenomen megalitskih kamenih kugli u Kostariki i Bosni (na deset lokacija) upucuje na postojanje prethistorijske svjetske energetske mreže - Jadranski bazen je podrucje svjetskih arheoloških dragulja, drevnih Ilirskih gradova kao što su Asseria i Varvaria (Dalmacija), Daorson (Hercegovina) i Medun (Crna Gora) koje autor, protivno oficijelnim objašnjenjima, smješta znatno dublje u prošlost Kontakt e-mail: osmanagic@msn.com ; Web sajt: www.alternativnahistorija.com