Semir M. Osmanagic MISTERIJA ANASAZIJA PRIJE HILJADU GODINA AMERICKI PUSTINJSKI KANJONI SU BILI SVJEDOCI RAZVIJENE CIVILIZACIJE KOJA JE MISTERIOZNO NESTALA DAVNO PRIJE DOLASKA INDIJANACA. SASVIM NEOCEKIVANO, AUTOR OTKRIVA IZNENADJUJUCE PORUKE NAŠOJ CIVILIZACIJI. S A D R Ž A J Uvod Koronado (1) Fajada Butte (2) Hungo Pavi (3) Pueblo Bonito (4) Chetro Ketl (5) Pueblo del Arroyo (6) Kin Kletso (7) Putevi Anasazija (8) Aztec (9) Velika kiva (10) Mesa Verde (11) Mesa Verde astronomi (12) Skok ka totalnoj slobodi Anasazija (13) Tornjevi Hovenweepa (14) Indijansko nebo nad Arizonom (15) Poruke Hopija (16) Canyon de Chelly (17) White House (18) Krug se zatvara (19) Ponovni susret sa Melvinom (20) ACIO (21) Pecina (22) Projekat “Anticka strijela” (23) Index imena i pojmova MISTERIJA ANASAZIJA UVOD Zadnja dva miliona godina površina Zemlje svjedoci o smjeni osamnaest ledenih doba koja bi trajala po 100 000 godina. Izmedju njih bi dolazilo do kratkih privremenih perioda zatopljavanja, ne duljih od dvanaest hiljada godina. I to su ere kada bi startali novi životni ciklusi. Život bi bujao, planeta zazelenila, zvukovi raznih bica bi odzvanjali na sve strane. Mi se nalazimo pri kraju još jednog prolaznog toplog perioda koji je zapoceo prije 11 500 godina. Ubrzano se približavamo novom ledenom dobu. Promjene vremena ce se intenzivirati: hladni predjeli postajace hladniji, topli još topliji. Završice se još jedan ciklus. Dominirajuca civilizacija ce vidjeti svoj kraj i bice potrebno još mnogo generacija dok se ne pocne ispocetka. Izgubice se ona nit koja ce spajati civilizacije razlicitih toplih perioda. Ili ce ponegdje preživjeti u oralnoj tradiciji ili nekom zapisanom dokumentu. Zatim ce postajati legendom da bi se vremenom utopila izmedju mita i imaginacije. Da li ce naši daleki potomci znati za nas ili ce i oni misliti da su “prva inteligentna civilizacija na Zemlji” kao što se mi zanosimo svojim neznanjem? Da li ce znati cijeniti raznolikost i spiritualnost što nama nedostaje? S pogledom uperenim u buducnost pricati cemo o prošlosti. Ne tako dalekoj. O onima koji su uporedo s nama rasli i dijelili jedan kutak Planete. Na koje smo zaboravili kao da nikad nisu ni postojali. Iza njih nije ostalo mnogo. Ruševine zgrada i astronomskih gradjevina. Pokoji glif u kamenu. I poneka legenda onih koji su došli davno nakon njihovog odlaska. Tristo godina nije puno za jednu civilizaciju. Zapravo po strogim “naucnim” kriterijumima teško bi ih i bilo nazvati civilizacijom. Pogotovo kad nemamo pouzdanih podataka o tome odakle su došli, niti su ostavili pismo da nam opišu svoja znanja, a još uvijek je misterija zašto su bez traga napustili svoja ognjišta da se više nikada ne vrate. Njihove gradove smo nazvali nekim svojim imenima. Kako su ih oni zvali, ne znamo. Koja je bila svrha cudnovatih gradjevina – možemo samo nagadjati. U tome je izazov ove knjige. Iz dubina kosmicke historije izvuci na površinu makar djelic znanja onih koji su otišli. Da se ne zaboravi. Mi ih zovemo “Anasazi” KORONADO (1) Albukerki (Albuquerque), Novi Meksiko juli 2004. Slijecem u polumilionski Albukerki. Trecina populacije prostranog, ali slabo naseljenog Novog Meksika je smještena ovdje. Rent-a-car agencije na americkim aerodromima više nisu u pristanišnim zgradama. Danak strahu od terorizma. Šatl me vozi nekoliko kilometara van aerodroma. Formalnosti u AVIS-u traju par minuta. Kljuc me ceka u sportskom Hyndai Santa Feu. Suncano jutro i široki auto-put mi prave društvo na pocetku mog obilaska svijeta Anasazija i cetiri americke države: Novi Meksiko, Kolorado, Juta i Arizona. ******** “Novi život je rodjen. Beba je zaplakala u sobici kamenih zidova. Smještena je na pokrivac. Uz nju je postavljen klip kukuruza (“majka kukuruz”) odakle se ne pomjera narednih dvadeset dana. Beba ostaje u mraku za to vrijeme. Rano izjutra dvadesetog dana, majka podiže dijete, uzima ga lijevom rukom u narucje, podiže klip kukuruza desnom rukom… klima glavom prema svojoj majci, baki djetetovoj… izlaze iz kuce i krecu se prema istoku. Zaustavljaju se, tiho mole, i pocinju lomiti kukuruzna zrna bacajuci ih prema izlazecem Suncu. Kada je Sunce izašlo citavom velicinom na horizontu, majka istupa naprijed, podiže dijete ka Suncu i govori: “Oce Sunce, ovo dijete pripada Tebi…” ******** Kako su Anasazi sebe zvali, nije poznato. Nekoliko stotina godina nakon njihovog odlaska brojni Navaho indijanci su došli sa sjevera (iz Kanade) i vidjevši ostatke gradjevina njihove autore su prozvali Anasazi (“drevni narod” ili, u drugom prijevodu, “neprijatelji naših drevnih predaka”). Moderna historiografija sasvim zgodno uklapa pojavu Anasazija u svoje okvire. Pominju tri evolutivne faze: onu od prije dvije hiljade godina i pojavu prvih nomada, drugu fazu oko 600. godine i prva naselja izgradjena pod zemljom i napokon razvijenu fazu gradnje kamenih gradova od X-XIII stoljeca. Sasvim neocekivano, njihovi gradovi smješteni na ogromnim prostranstvima bivaju istovremeno napušteni u XIII stoljecu. Vladajuca teorija je da je došlo do migracije u dva smjera: na jugozapad (današnji Hopi indijanci u Arizoni, koji tvrde da su im Anasazi bili preci) i na jugoistok (devetnaest plemena Pueblo indijanaca u Novom Meksiku). Ali tu se javlja mali problem, jer postoji veliki civilizacijski jaz izmedju nestalih Anasazija i pojave Pueblo indijanaca. ******** Medju rijetkim pisanim dokumentima o onome što je zateceno u nedirnutom gradu Anasazija, saznajemo više iz pera rancera i arheologa Al Wetherhilla koji je 1882. posjetio kanjon Mesa Verde. “Stvari u sobama su bile ostavljene kao da su njihovi vlasnici otišli nekome u posjetu. Perfektni primjerci vaza i posuda su bili uredno složeni na podu; kucni alati na mjestima gdje su ih žene zadnji put upotrijebile… dokazi djecjeg igranja i muškaraca koji su se okupljali, davno dogorjelog pepela u ognjištu… Nije bilo nikakvih znakova nasilja. Gotovo da smo mogli vidjeti te ljude oko nas. Gledati ih kako rade u polju dok psi laju i curke se glasaju; žene koje melju kukuruz i pripremaju dnevni obrok te djeca koja se igraju u blizini kuca. Cinilo se kao da sam posjetio sveto tlo ovih mirnih domova zauvijek nestalog naroda…” ******** Vožnja je ugodna. Pravim prvu pauzu u Taco Bellu. U restoranu srednjoškolci. Indijanska lica. Podsjecanje da sam ušao na teritorij Sandia Pueblo rezervata. Na parkingu dugokosi indijanac, pedesetih godina, stopira. Prije nego što otvaram vrata auta pitam ga dokle ide. “Do San Isidra, a odatle autobusom do Farmingtona”. Pošto je meni plan da nocim negdje oko Farmingtona nudim mu prijevoz. “Ali”, upozoravam ga, “doci cemo kasno navecer, jer stajem u Koronadu i ostajem duže u Cako Kanjonu.” Osmotri me, kao da razmišlja da li ce mu vožnja prijati u mom društvu. Onda klimne glavom potvrdno, govoreci da ima dva dana vremena prije nego što mu pocne sastanak u Farmingtonu. “Melvin”, predstavlja se. “Ja sam prevodilac Santa Ana Pueblo indijanaca. Prekosutra se sastaju predstavnici Pueblo indijanaca, Juta indijanaca, Navaho i Apacija.” Cini mi se da cemo imati interesantan razgovor tokom vožnje. ******** Sunceve zrake su se odbijale od blještavih oklopa tristo konjanika koji su ponosno paradirali glavnim trgom Meksiko Sitija. Na njihovom celu je kapetan-general Don Francisko Vaskez de Koronado (de Coronado). O ovom trenutku je maštao vec dvije godine otkako ga je 1538. Mendoza postavio za guvernera provincije Nova Galicija (Nueva Galicia). U sebi je ponavljao sve poznate podatke o zemlji smještenoj sjevernije od Nove Španjolske (kolonijalnog Meksika)… …Kada su muslimani osvajali Portugal 714. godine sedam katolickih biskupa je, sa svojim sljedbenicima, pobjeglo preko Atlantika u zemlju poznatu kao Antilija i osnovalo sedam gradova. Vremenom su pocele kružiti legende da su ti gradovi (Cibole) puni zlata, srebra i dijamanata… …Nakon udesa njihovog broda u Meksickom zaljevu tri Španjolca i Esteban iz sjeverne Afrike su, nakon osam godina lutanja po neistraženim prostorima (današnjeg Teksasa i sjevernog Meksika), napokon došli u Meksiko Siti 1536. godine. Gradskim liderima su govorili kako su usput culi price o “velikim gradovima cije su ulice prepune zlatara, zgrada sa mnogo katova i kamenih kapija optocenim dragim kamenjem…” … Kralj Španjolske je pokazao poseban interes za legende i 1539. poslao ekspediciju da ih istraži. Esteban je služio kao vodic, a fratar Markos de Nica je bio predstavnik krune. Prvi susret ekspedicije sa Zuni indijancima u gradicu Havikuh doveo je do stradavanja Estebana i njegove družine. Fratar Markos se vratio u Meksiko Siti i izvjestio o postojanju “zlatnih gradova, od kojih je najmanji bio veci od Meksiko Sitija”. General Koronado se vratio u stvarnost. Nastavio je odmahivati gomili okupljenoj na glavnom gradskom trgu. Nakon pozdravljanja sa vicerojom, kraljevim namjesnikom u Novoj Španjolskoj, kolona sa konjanicima i zastavama, hiljadu crnackih robova i indijanaca, hiljadu konja te stada ovaca, krava i mazgi sa zalihama hrane napuštaju Meksiko Siti. Koronado se vec slavodobitno vidi na povratku nakon otkrica sedam zlatnih gradova Cibole kako, ovjencan slavom i bogatstvom, potamnjuje Kortesovu i Pizarovu popularnost. ******** “Svih devetnaest Pueblo plemena je smješteno u radijusu od 350 milja”, govori mi Melvin. “Santa Ana, moje pleme, je desno odavde” (rukom pokazuje kroz svoj prozor). Do nas su Zia, Hemez, Kociti, Santo Domingo… Ispod nas (okrece se prema zadnjem prozoru) je Sandija pleme. A tamo su ti (ruka mu ide iza mog vrata) Laguna, Akoma i Tohadjili… “Kojim poslom ideš u Farmington? Kakav sastanak imate?” pitam. “Tužili smo Vladu SAD da nas ne štiti od korporacija koje koriste uran sa naših teritorija, a ne placaju dogovoreno” odgovara. “Rekao si da si prevodilac u svom plemenu. Da li zbilja danas postoji potreba za takvom funkcijom?” “To jeste djelomicno relikt prošlosti. Ali, naša je tradicija vrlo jaka i jezik se pomno njeguje bez obzira što nas je ostalo samo nekoliko stotina. A onda, mi svi govorimo drugacije medju Pueblo plemenima. Takodje, Apaci, Jute i Navaho imaju potpuno razlicite jezike. Stoga prevodjenje postaje važno za medjusobnu komunikaciju. A ti, kojim si ti poslom u Novom Meksiku?”, upitao me je. “Izucavam Anasazije”, kratko odgovorih. “Šta znaš o njima?” “Znam da vi, Pueblo, tvrdite da su bili vaši preci”, odgovaram sa upitnim pogledom i cekam njegovu reakciju. “Da, Anasazi su naši drevni preci”, zamišljeno odgovara. ******** Koronado je sa svojom ekspedicijom pratio rijeku San Pedro (ušao u današnje SAD). Zauzeo je Havikuh i vojnicki porazio Zuni indijance. Medjutim, zlatne gradove nije našao. Nastavljao je na sjeveroistok, napadao indijanska naselja (“puebla”), gubio vojnike i robove, ostajao bez hrane. Prošao je Arizonu, Novi Meksiko, Teksas, Oklahomu i Kanzas. Ni traga od legendarnih gradova Cibole. Odlucio se na povratak. Dvije godine nakon glamuroznog ispracaja 1540. vratio se u Meksiko Siti sa samo stotinjak vojnika i praznih ruku. Ekspedicija je proglašena neuspjehom. ******** Sa desne strane puta ganitna tabla sa natpisom: “Coronado, State Monument”. Prekidam razgovor sa Melvinom. Parkiram ispred zgrade muzeja. On mi kaže da ce me pricekati na klupi u hladu. Fotografija 1: Ulaz u drevno indijansko naselje Kuaua u Koronado nacionalnom parku, Novi Meksiko Ovdje je nekada bio pueblo Kuaua, gradic sa 1 200 prostorija. U septembru 1540. je glavnina armije generala Koronada bila zauzeta u sukobima sa Zuni i Akoma indijancima, ali je izvidnica došla u ovu dolinu. Brutalno su se ponijeli prema domacinima i došlo je do opceg sukoba. Neki dokumenti tvrde da je Koronado ovdje proveo citavu zimu, ali arheološki dokazi to ne potvrdjuju. Iz muzeja put vodi ka vrlo skromnim ostacima ruševina gradica i replici jedne prostorije i jedne kive (duhovnog središta naselja). Ako je gradic podignut u XV stoljecu, dakle samo 300 godina nakon dominacije Anasazija, onda je bio vrlo blijeda kopija razvijenijih predaka. Zidovi su tanki u poredjenju sa gradnjom Anasazija, arhitektura inferiorna. Tabla na uskoj stazici: “ne uznemiravajte zmije dok prelaze”. Ovo mjesto simbolicno postaje raskršce postojecih i nepostojecih svjetova i dogadjaja. General Koronado je ovdje prezimio, a nema dokaza za to. Tražio je nepostojece zlatne gradove sa sasvim realnom vojnom silom. Tadašnji (a i današnji) Pueblo indijanci tvrde da su potomci Anasazija, mada postoji uocljiv civilizacijski jaz izmedju njih i to bi trebalo da negira njihovu tvrdnju. “Državni monument” Koronado zapravo nema monumenta. Natpisi u muzeju velicaju barbarski ulazak prvih Evropljana na sveto tlo mirnih indijanaca. I tako redom. Sve je zbrkano. Što je stvarnost? Ima razloga da sam ovdje u društvu baš Pueblo indijanca. Moracu neke odgovore da dobijem od njega. Fotografija 2: Naselje Kuaua od nekadašnjih preko 1200 prostorija na cetiri nivoa je najvecim dijelom pretvoren u prašinu FAJADA BUTTE (2) Cako kanjon, Novi Meksiko juli 2004. Melvin i ja nastavljamo putovanje Novim Meksikom. “Ovo je zemlja DJikarila Apaci indijanaca”, pokazuje mi rukom na desnu stranu. “Sjeverno, sve do Kolorada, je njihova teritorija.” Ubrzo dolazimo do raskrsnice prema Cako nacionalnom parku. Cetrdeset kilometara vožnje neasfaltiranom prašnjavom cestom. Na nekoliko mjesta usjeci sa znakovima upozorenja da nisu prolazni prilikom kiša. Tada je Kanjon odsjecen od svijeta. Naseljenog mjesta nema uokrug 100 kilometara. ******** “Melvine, da li tvoje pleme još uvijek ima obicaje komuniciranja sa duhovima predaka?”, napokon sam uputio direktno pitanje mom saputniku. “Svaki od Puebla ima svoje vidovnjake. Oni su u stanju da vide u druge dimenzije i kontaktiraju duhove naših starih.” “Da li ti možeš da vidiš?” slijedilo je moje pitanje. Melvin je zastao na cas kao da odmjerava koliko treba da mi kaže. “Da. Ja sam los nuevos videntes – nova generacija vidovnjaka.” Želio sam da znam zašto se nazvao “novom generacijom”. Što je to što cine razlicito u odnosu na svoje prethodnike. I, zapravo, kako je došlo do pojave “vidovnjaka”. “Davno prije dolaska Španjolaca”, zapoceo je “postojali su vanserijski vidovnjaci iz reda Anasazija. Oni su bili u mogucnosti da cine nezamislive poduhvate. I predstavljali su poslednju kariku znanja koja se protezala hiljadama godina u prošlost i završavala sa Majama i Toltecima Meksika.” Osjetio sam da dolazim na djelomicno poznati teritorij. “Šta misliš kako su Anasazi poceli izlaziti na put znanja?”, nastavljam. “Vidiš, to je interesantno. U jednom momentu, iz radoznalosti ili gladi, prvi Anasazi su poceli jesti energetski mocne trave. Kada su trave izazvale cudnovate efekte, oni su ih poceli analizirati”, govori Melvin istovremeno pokušavajuci da razazna moje reakcije. “Dakle, prvi Anasazi vidovnjaci su to postali sasvim slucajno”, zakljucujem. “I kakve efekte su te trave izazivale?”, pitam i usporavam auto, jer se približavam svom današnjem odredištu, a želim da ovaj razgovor potraje što duže. “Najvažnija posljedica je bila da su otkrili postojanje dva svijeta, dvije svijesti. Našu svakodnevnu, materijalnu, culnu svijest, koju kontrolira desna strana mozga. I onu uzdignutu svijest, iznad naših pet cula, kojoj pristup ima lijeva strana mozga. Kasnije su razradili tehnike kojima bi lakše doprli u stanje uzdignute svijesti. Kao stimulans su koristili iste trave, ali bi im bilo dovoljno da udišu dim i meditacijom bi doprli na mjesto odakle bi mogli da vide”. “Šta bi sve mogli da vide?”, ostajem fokusiran. “Vidjeti znaci imati pristup znanju. Prošlosti i buducnosti.” “Imaš li ti pristup detaljima iz prošlosti?” pitam i smiješim se u sebi. Kao da mi je Melvina nebo poslalo. Imam toliko pitanja za njega. “Rekoh ti da sam vidovnjak. Kada se fokusiram da vidim u prošlost onda znam sve što se tada dogadjalo.” ******** Iznenada smo izbili na asfalt. Ušli smo u oblast Nacionalnog parka. Cako kanjon je na listi zašticenih svjetskih spomenika kulture. Iza prve okuke prizor koji me obuzima posebnim osjecajem: izbili smo pred Fajada Butte. Impresivno kameno brdo koja se uzdiže 135 metara iznad polupustinjskog tla obraslog šikarom. Nalazim se na preko 2 000 metara visine i ušao sam u srce kompleksa Anasazija. Parkiram da napravim nekoliko fotografija. Pitam Melvina hoce li da ga slikam. Kaže da se Santa Ana indijanci nerado slikaju. Više nisam insistirao. Oblaci žurno prolaze iznad Fajada Butte i to mi daje bijelu pozadinu na fotografijama. Fajada je španjolska rijec i znaci pojas. Na mjestima gdje se sastaju materijali razlicite cvrstoce dolazi do odronjavanja i iz daljine to nalici crnom (sjenovitom) pojasu. Prije šezdesetak miliona godina ovdje je bilo more i to je razlog što su na vrhovima ovih brda pronadjeni ostaci školjki, zubi prethistorijskih ajkula, rakova i morskog pijeska. Za novih šezdeset miliona godina i ovi prirodni monumenti ce se potpuno odroniti i zauvijek isceznuti iz krajolika. (Time ce kaubojski filmovi ostati bez svoje prirodne pozadine.) Fotografija 3: Fajada Butte, impresivan prirodni monument sa naseljem Anasazija ugradjenim u liticama, Cako kanjon, Novi Meksiko Dugogodišnje studije su potvrdile da su Anasazi na ovom mjestu imali vrlo razvijenu astronomiju. Dosada je pronadjeno 13 petroglifa, geometrijskih simbola uklesanih na kamenim liticama. Svaki petroglif istice igru svijetla i sjene tokom kljucnih položaja sunca i mjeseca na nebu: proljetna i jesenja ravnodnevnica, te ljetni i zimski solsticij. Preciznost kojom su petroglifi locirani je fenomenalna: samo na jedan dan u godini sunceva ili mjeseceva svjetlost pada na željenu tocku petroglifa. Na ovom svetom brdu Anasazija pronadjeni su ostaci nekoliko gradjevina i keramike. Motivi na keramici upucuju na period izmedju X i XII stoljeca, doba kada je ovaj kanjon bio središte svijeta Anasazija. Na jugozapadnoj strani je otkrivena 230 metara dugacka rampa koja se uzdiže preko 100 metara. Rijec je o vrlo složenom gradjevinskom poduhvatu izvedenom bez ikakvih metalnih alata. Pronadjeni su ostaci jedne kive, svete kružne prostorije Anasazija, u kojoj su vidovnjaci održavali svoje sesije. ******** “Napraviti kivu na liticama Fajade je bio zahtijevan posao”, ponovo otpocinjem razgovor sa Melvinom. “Gdje god su Anasazi živjeli, imali su i kive. Vidovnjaci bi se tu dnevno okupljali i ukrštali informacije iz dva svijeta”, odgovara. “Kažu da je sipapu, rupa u zemlji unutar kive, simbol prethodnog svijeta”, pitam. “Sipapu je više od toga. Naši stari su došli na ovaj svijet iz zemljine utrobe...” (Dok ga slušam u sebi prevodim: preživjeli stanovnici prethodne apokalipse su bili smješteni u podzemnim pecinama.) “…Prva tri svijeta su bila uništena vatrom, ledom i vodom…” (Znam da govori o tri katastrofe koje su uništile prethodne civilizacije: vulkani, ledeno doba i potop nakon potonuca Atlantide.) “…Kada se voda povukla, bogovi su tražili da naši preci izadju na površinu i zapocnu sa Cetvrtim svijetom. Svaka kiva ima sipapu kao podsjecanje odakle smo došli. Takodje, duhovi naših predaka se redovno prizivaju na našim sesijama kroz ovaj otvor. On je kapija izmedju unutrašnjosti majke Zemlje i nas na površini, izmedju prošlosti i sadašnjosti.” “Da li su postojale granice za vidovnjake?” pitam. “U ona stara vremena, broj vidovnjaka se poceo naglo širiti. Nove generacije su se ucile kako da vide. I to je bio pocetak njihovog kraja. Sa prolaskom vremena, broj vidovnjaka je porastao, a pogotovo je rasla njihova obsesija sa onim što su vidjeli. Postajali su vrlo vješti i mogli su posjecivati cudne svjetove koji bi ih ispunjavali strahom i poštovanjem. Ali, zbog njihove obsesije vidjenim, prestali su biti mudri i ljudi od znanja.” “Da li je obsesija bila sudbinom svih vidovnjaka?”, pitam. “Ne. Neki vidovnjaci su izbjegli tu sudbinu. Bili su veliki, mudri, pravi ljudi od znanja. Uspijevali su vidjenje koristiti pozitivno i prenositi blagotvorni utjecaj na clanove svojih zajednica. Ja sam siguran da su, pod njihovim vodjstvom, populacije citavih gradova prešle u druge svjetove da se nikad ne vrate.” Ta me recenica ošinu poput groma. Time je potvrdio moje slutnje o sudbini Maja. I, sada evo, na pocetku mog susreta sa svijetom Anasazija, vec mi daje odgovore i o njihovom misterioznom nestanku. ******** Najpoznatiji petroglifi Fajade su dvije spirale uklesane u stijeni. Veca spirala ima 19 kružnih linija; manja je lijevo od nje sa devet i po linija i izduženim završetkom. U podne, na prvi dan ljeta, sunceva zraka se probija izmedju stijenja i, u obliku noža, pada tocno na sredinu vece spirale. Na prvi dan zime, dva svjetlosna “noža” padaju tocno na ivice vece spirale. I, na koncu, na prvi dan proljeca i jeseni, svjetlosni “nož” prolazi kroz sredinu manje spirale. Sjajno. Fotografija 4: Dvije sunceve zrake padaju na ivice spirale oznacavajuci prvi dan zime, petroglif Fajada Butte, Cako kanjon, Novi Meksiko Kretanje sunca na horizontu se odvija u ciklusima: brži tokom proljeca i jeseni, sporiji ljeti i zimi. U danima koji prethode 21.09. i 23.03. sunce mijenja svoju nebesku putanju cak po pola stepena svaki dan. Medjutim, oko 22.06. i 22.12. putanja strašno uspori i postaje gotovo identicna dan za danom. Otuda i pojam “solsticij”, odnosno “nepomicnost” na latinskom jeziku. Anasazi su znali za ove pojave. U legendama Hopija i Pueblo pominju se mogucnosti da ce se sunce prestati zauvijek kretati u danima oko pocetka ljeta ili pocetka zime. Dakle, ili ce zemlja potonuti u vjecnu hladnocu ili ce ljetne vrucine biti neprestane. Stoga i plesovi Indijanaca da umilostive božansko Sunce da ne prestane sa svojim nebeskim kretanjem. Fotografija 5: Sunceva zraka, poput svjetlosnog noža, prolazi kroz sredinu uklesane spirale samo na dan ljetnjeg suncevog solsticija, Fajada Butte, Cako kanjon, Novi Meksiko Slicno kao i sunce, tako i mjesec ima svoje ciklicne ritmove. Prilikom njegove najsjevernije orbite vizuelno se dogadja slicno nebesko mirovanje kao i kod sunca prilikom solsticija. Zahvaljujuci suncevoj gravitaciji, mjeseceva orbita se ponavlja svakih 19 godina i ta se pojava naziva Metonskim mjesecevim ciklusom. Glavno "mirovanje'’je praceno sa sporednim (manje ekstremnim) “mirovanjem” svakih devet i po godina. Anasazi su obratili posebnu pažnju ovim mjesecevim mirovanjima. Pomenuti piktoglif – spirala na Fajade Butte - bilježi glavni period mjesecevog “mirovanja” na taj nacin da obasja piktoglif u potpunosti, a granica sjene ide lijevim obodom spirale. Drugim rijecima, Anasazi su znali za Metonski ciklus, za dane koji su se ponavljali svakih devetnaest godina kada bi se mjesec našao u istom nebeskom položaju. Za vrijeme sporednog mjesecevog “mirovanja” svijetlost obasja ravno jednu polovinu spirale iduci tocno kroz njenu sredinu; druga polovina je u sjeni. Ugao koji formira mjeseceva sjena identican je uglu usjecene linije spirale na mjestu njihovog dodira. Dodamo li tome da se period glavnog “mirovanja” od 19 godina poklapa sa brojem linija na vecoj spirali (19), a period sporednog mjesecevog “mirovanja” poklapa sa brojem krugova velike spirale (devet i po), upotpunjuje se nevjerovatna astronomska prica o piktoglifima Fajade Butte. Ove igre sjenke i svijetla su moguce, jer se ispred piktoglifa nalaze tri kamena bloka, svaki visok po 2 metra i težak po nekoliko tona. Još uvijek se vode polemike da li su ovi blokovi nastali prirodnim odronjavanjem ili su ih Anasazi tu postavili. Nevjerovatna preciznost kojom svijetlo pada na spirale za mene je dovoljan dokaz da su Anasazi postavili ove kamene blokove na takav nacin da blokiraju i propuštaju svjetlost da bi dobili željene astronomske efekte. Petroglifi se nalaze na još nekoliko litica. Geometrijski oblici dvostruke spirale i zmije ponovo bilježe isti efekat kod ekstremnih nebeskih položaja sunca. Posebno je interesantna sjena koja se formira za vrijeme jesenje ravnodnevnice kada linija sjene istovremeno dodiruje glavu, tijelo i rep krivudave zmije. Zmija, odnosno serpent, je motiv koji Anasazi koriste slicno kao i Maje. Simbol znanja, superiorno nebesko bice. Anasazi nisu ostavili pisanih dokumenata. Ali, i ovih nekoliko škrtih znakova u kamenu su dovoljni da razuvjere historicare da su Anasazi pratili nebeske pojave da bi utvrdili “kada je vrijeme za sjetvu”. Perfekcija njihovih piktoglifa daleko nadilazi potrebe zemaljskog kalendara i agrikulturnog društva. Anasazi nam ostavljaju geometrijsku poruku o svojim astronomskim konceptima. HUNGO PAVI (3) Cako kanjon, Novi Meksiko juli 2004. Ulazak u Cako kanjon. Osjecaj divlje ljepote. Ili, lijepe divljine, svejedno. Polupustinjski predjeli, surovih zimskih uvjeta, kratkih kišnih perioda, sunca koje prži tokom ljetnih mjeseci, prosto ne odaje mjesto koje je nekada bilo živim centrom Anasazija, njihovim duhovnim, komunikacijskim, gradjevinskim i trgovackim središtem. Prije 130 godina je prvi nabasao na kanjon Richard Wetherhill: “Tamošnje ruševine su ogromne. Jedanaest je velikih puebla ili naselja koja sadrže od stotinu do pet stotina prostorija i veci broj manjih naselja… Koliko, ne znam, sigurno ih je više od stotinu.” Meni predstoji obilazak dvadesetak kilometara Kanjona. ******** “Hej, Melvine, ko je dolazio na mjesta napuštenih gradova Anasazija?”, koristim nekoliko minuta za razgovor prije nego što izbijem na prvi grad u Kanjonu. “Došli su osvajaci”, odgovara mi moj saputnik, Pueblo indijanac. “Ko su bili ti osvajaci?”, uporan sam. “Drugi indijanci. Spuštali su se u ove predjele i još južnije, u Meksiko”, gestikulira rukom i pokazuje u pravcu jugozapada. “Kako to da su oni osvajali duhovno naprednije narode?”, pitam se naglas. “Vec sam ti rekao da su pojedini gradovi, pod vodjstvom velikih vidovnjaka, napustili ovu dimenziju znatno ranije. I ovdje, i u Meksiku, i u svijetu Maja. Oni što su ostali, bili su pod vodjstvom onih koji su bili opsjednuti vidjenjem i koji nisu imali prakticne odgovore za interese svojih zajednica. Oni si bili fijasko.” “Da li je bilo spiritualnog kontinuiteta Indijanaca-osvajaca sa starosjediocima?”, interesuje me. “Vidiš, ovi osvajaci bi zavladali materijalnim svijetom. Ali, nisu nikad naucili da vide.” “Kako misliš da nisu naucili vidjeti? Pa mora medju današnjim indijancima biti onih koji prelaze izmedju dvije dimenzije”, nastavljam diskusiju. Moj novosteceni prijatelj se smiješi. Udahne duboko i nastavlja. “Nije da nisi u pravu. Novi spiritualni lideri su ucili procedure Anasazija, Tolteka, Maja… Medjutim, oni nisu ovladali unutrašnjim znanjima. Zato ih ja i ne zovem vidovnjacima vec vracevima. Oni zapravo nisu znali što im se dogadja prilikom spiritualnih izleta, niti su to znali objasniti, jer nisu vidovnjaci.” “Kako je dolazak Španjolaca utjecao na njihov rad?” pitam. “Kada su Španjolci došli, stari vidovnjaci su vec stoljecima bili odsutni. Nove generacije vraceva su pocele da osiguravaju svoje pozicije. Spiritualno inferiorni i barbarski nastrojeni Španjolci su zapravo pomogli novim liderima Indijanaca da ocvrsnu…” To mi se ucinilo malo nelogicno, ali vec smo izbili na proširenje puta… ******** … Hungo Pavi, “Cakoanska velika kuca”, kako stoji na tabli pored naselja, je na ulazu u Kanjon. Nije poznato originalno ime koje su mu dali njegovi graditelji. Jedan od mogucih prijevoda imena sa indijanskog bilo bi “travnato proljetno mjesto”. Fotografija 6: Ulazak u Hungo Pavi, naselje Anasazija u Cako kanjonu, Novi Meksiko, naseljen u periodu 1 000 – 1 250 godine “Naseljeno od 1000 – 1250-ih, sveto mjesto, udjite sa poštovanjem”, te rijeci sa table upucuju na respekt. Sa dosta sigurnosti se može ustvrditi da je Hungo Pavi gradjen od 943. godine do 1047. U temeljima zidova su nadjeni ostaci nosivih greda i putem citanja njihovih prstenova može se odrediti godina kada su posjeceni. ******** Moderna arheologija ima nekoliko metoda za odredjivanje starosti nalazišta. Geološku (prema starosti zemljanih slojeva), kulturno-komparativnu (poredjenje keramike, stilova gradnje, umjetnickih predmeta sa narodima koji su živjeli u blizini) te dvije metode iz XX stoljeca: metoda ugljika-C14 (vrijeme poluraspada radioaktivnog ugljika) i dendrokronologiju (utvrdjivanje starosti prema prstenovima stabla). Sa izvjesnim odstupanjima ugljikova metoda se može primjeniti na utvrdjivanje starosti organskih materijala do 55 000 godina u prošlost. Dendrokronologija je komparacijom kodova na drvecu uspjela otici skoro 10 000 godina u prošlost sa preciznošcu od +/- 5%. Astronom iz Arizone Andrew Douglas je 1929. analizirao nosive grede iz Cako kanjona (naselje Pueblo Bonito) i iz nešto sjevernijeg peubla Aztec i njihovim poredjenjem je utvrdio da najstariji primjerci sežu 800 godina prije Kolumbovog dolaska na americko tlo. Nastala je nova naucna disciplina, dendrokronologija, a Douglas je osnovao Laboratoriju pri Univerzitetu u Arizoni koja i danas ima najveci broj primjeraka prstenova stabla sekvoje, hrastova, borova i drugih. Njegov doprinos arheologiji i historiji je neprocjenjiv. Zahvaljujuci tim istraživanjima poznate su tacne godine kada su posjecena stabla za gradnju naselja u Cako kanjonu. Štoviše, i godišnje doba kada je stablo posjeceno i ostavljeno da se suši. ******** Susret sa pueblom Hungo Pavi mi donosi i prvu priliku da dotaknem rasušena debla koja su obradjena rukom Anasazija. Naselje ima orijentaciju prema istoku i direktno gleda na sveto brdo Fajada Butte. Nekoliko preživjelih zidova, koji još uvijek prkose vremenu te pregrade koje su dijelile prostorije, je sve što je ostalo vidljivo iznad površine zemlje. Pažljivim promatranjem (i uz dosta imaginacije) moglo se zakljuciti da je prizemni dio kompleksa imao 73 prostorije. Ostaci dvije kive su vidljivi u centralnom dijelu. Hungo Pavi je smješten tik uz litice kanjona. U pozadini se, uz napor, vide ostaci uklesanih drevnih stepenica koje su bile sastavni dio mreže puteva svijeta Anasazija. Ostaci dvospratnog zapadnog zida i širina nosivih zidova od preko jednog metra (!) upucuju da su na njima bili smješteni još, najvjerojatnije, dva sprata. Na taj nacin bi se broj prostorija popeo na oko 200. Fotografija 7: Debljina nosivih kamenih zidova je preko jedan metar, Hungo Pavi, Cako kanjon, Novi Meksiko Sve do ovog momenta prica ide nekako logicno. Imamo malo naselje odnosno apartmanski kompleks od 200 prostorija u kojeg bi mogli smjestiti stotinjak manjih porodica. Tu su i “ceremonijalne” kive za zajednicka okupljanja. Medjutim, u ruševinama prostorija nema tragova kamina, odnosno ogradjenih prostora za ognjišta. A živjeti šest surovih zimskih mjeseci bez grijanja ne zvuci logicno. Nadalje, na ovu velicinu puebla trebalo bi biti izgradjeno barem petnaestak manjih kiva, jer bi obicno svaki klan imao svoju kivu uz par velikih, zajednickih kiva. Zakljucak: Hungo Pavi je služio kao povremeno prebivalište, u ljetnim mjesecima, vrlo limitiranom broju Anasazija. Fotografija 8: Visoki trospratni zid je okruživao naselje sa oko 200 prostorija, Hungo Pavi, Cako kanjon, Novi Meksiko Cemu onda toliki napor za izgradnju tako solidnih i širokih kamenih zidova? Usto, nekada je na zidovima bio plaster sa ukrasnim crtežima. Gradjevinski poduhvat neproporcionalnih razmjera s obzirom na to koliko se koristio. Nova zagonetka. ******** Melvin me cekao u autu dok sam obilazio naselje. Motor i hladjenje radi. Poslužio se “ledenim” cajem sa zadnjeg sjedišta koji je odavno prestao biti leden. Našao je i neku radio stanicu na španjolskom. “Jesi li našao što interesantno?”, ovaj put on pocinje. “Neke odgovore i nova pitanja”, odgovaram. Pokušavam se onda sjetiti gdje smo stali sa razgovorom. “Reci mi, zašto si mi rekao da su Španjolci bili korisni vidovnjacima?”. “Njihovo prisustvo je pomoglo spiritualnim liderima Indijanaca da usavrše svoja znanja. Cudno je, ali ekstremni teror kojem su bili izloženi tada, a kasnije i pod bijelim covjekom, dao im je zamah da razviju nove spiritualne procedure i nove principe”, govori Melvin. “Koliki je broj tih vidovnjaka bio u godinama španjolskih i anglo osvajanja?” “U pocetku velik. Medjutim, kasnije je znatno reduciran. Uglavnom je vecina bila pobijena.” “A danas?”, nastavljam. “Nekolicina. I oni su razasuti na sve strane.” “Da li si s njima u kontaktu?” “Sa ponekim. Vidiš, zadnjih nekoliko stoljeca, preostali vidovnjaci su svjesno sebe izolirali. Posljedica je bilo stvaranje odvojenih zajednica. Primjera radi, ti znaš za postojanje devetnaest Pueblo plemena. Ako odemo daleko u prošlost, može se vidjeti da je devetnaest vidovnjaka zacelo proces osamostaljivanja jednih od drugih na razlicitim teritorijima. Današnja plemena imaju dosta razlika cak i u jeziku i nekim obicajima, a opet svi mi vodimo zajednickim korijenima.” ******** Krecemo dalje. Nekoliko kratkih kilometara do posebne, dugoocekivane arheološke poslastice. PUEBLO BONITO (4) Cako kanjon, Novi Meksiko juli 2004. Americka vojna ekspedicija je ušla u teritorij Navaho indijanaca. Posjeta Cako kanjonu je uslijedila 1849. Porucnik James Simpson i njegov meksicki vodic Karavahal (Carravahal) su najimpresivnije od trinaest ruševina kanjona nazvali Pueblo Bonito, “lijepi gradic”. Originalno ime koje su mu Anasazi dali nije poznato. Ali, zato su stotine godina kasnije svoja imena napuštenom gradu dali Hopi, Pueblo i Navaho indijanci. Fotografija 9: Pueblo Bonito, srce svijeta Anasazija, u punom sjaju oko 1 100. godine, Cako kanjon, Novi Meksiko Od ponovnog otkrica sredinom XIX stoljeca Pueblo Bonito je neprestano vandaliziran u narednih 70 godina. Od cetverospratnih zidova, osamsto apartmana, cetrdesetak “standardnih” i tri velike kive… ostalo je malo. I kao da to nije bilo dovoljno, 1941. je kolapsirala gigantska stijena iznad Pueblo Bonita. Trideset hiljada tona teška tzv. “Prijeteca stijena” se srucila na ruševine gradica ispod sebe uz potmulu buku. Od pedeset metara široke, trideset metara visoke i petnaest metara debele stijene ostala je, kao što sam se mogao uvjeriti, gomila manjeg kamenja. Dodatnih tridesetak prostorija Pueblo Bonita je zauvijek uništeno. U pripremi putovanja proucavao sam fotografije iz doba kada je “Prijeteca stijena” još uvijek bila dio litica. Nesumnjivo je da su Anasazi i prije gradnje bile svjesni opasnosti od rušenja. Zato su u podnožju stijene podigli kamene terase koje su usporavale eroziju i minimizirale opasnost od rušenja. Navaho indijanci su, impresionirani ovim gradjevinskim poduhvatom, Pueblo Bonito nazvali Tse biyahnii a ah, odnosno “stijena koja je pricvršcena odozdo”. Fotografija 10: Ostaci “Prijetece stijene”, teške 30 000 tona, koja je kolapsirala na Pueblo Bonito 1941. godine, Cako kanjon, Novi Meksiko Gradnja Pueblo Bonita je zapoceta 850. godine. Dogradjivan je u tri navrata da bi gradnja stala 1 150. Dokazi života se u njegovim prostorima nalaze do pocetka 1200-ih, a onda, neocekivano i bez prisile, grad se mirno i misteriozno napušta. Impresionirani gradjevinskim umijecem Anasazija, prvi arheolozi i historicari procjenjuju broj stanovnika Pueblo Bonita na nekoliko hiljada. Broj prostorija (800) su pomnožili sa potencijalnim clanovima porodica (4-5) i dobili su ove cifre. Na slican nacin su došli do populacije u Cako kanjonu: 13 gradica po par hiljada ljudi, dakle govorimo o dvadeset pet hiljada ljudi. I to je imalo smisla da bude centar svijeta Anasazija koji bi, po njima, brojao stotinjak hiljada ljudi u radijusu od hiljadu kilometara. Nažalost, racunicu im je pokvarila zdrava logika. Naime, u Pueblo Bonitu je samo pedesetak prostorija sa ognjištem za vatru. Najedamput, umjesto tri-cetiri hiljade ljudi procjena broja stanovnika se smanjuje na samo stotinjak žitelja. U polovini okolnih naselja uopce nema ognjišta za vatru u prostorijama što znaci da su ova naselja bila samo povremeno naseljena (tokom ljeta). I sad se postavlja pitanje odakle radna snaga za podizanje impresivnih kamenih zidina, cetverospratnica i kružnih kiva, mreže kamenih puteva koji su se prostirali stotinama kilometara daleko i povezivali oko 150 “velikih kuca” (naselja) Anasazija. I sve to u uvjetima surove klime, škrte zemlje i oskudne vode kada je glavnina vremena ipak trebala biti posvecena osiguranju hrane. ******** Nekoliko fotografija ostataka “Prijetece stijene” i ostao sam bez filma. Vracam se u auto po novi film. Melvin, po obicaju, sjedi uz klimu upaljenu na najjace, sluša svoju meksicku radio stanicu, zamišljenog pogleda. Ledenog caja više nema. “Melvine, hoceš mi se pridružiti u obilasku ruševina Pueblo Bonita?” pokušavam da pridobijem društvo. “Ti idi, a ja cu te pratiti pogledom. I biti uz tebe,” izvlaci se još jednom. “Na ovaj momenat sam cekao dugo”, govorim “da se nadjem pokraj velike kive i pokušam doci do spoznaja Anasazija kada su se okupljali u njima”. “Nadam se da ceš osjetiti kolosalno otkrice vidovnjaka Anasazija”, zagonetno mi se obraca. Vidim da cu ostati još par minuta u autu. Melvin me mami. “Kakvo kolosalno otkrice?”, pitam. “Vidiš, vidovnjaci Anasazija su, uz veliki rizik, uspijevali da vide neopisivu silu koja je bila izvorom svih živih bica. Zvali su je Orao.” “Zašto orao?”, sada vec ima moju punu pažnju. “Onih par odbljesaka koji su mogli izdržati, oni su vidjeli nešto što je podsjecalo na crno-bijelog orla beskrajne velicine.” “I šta su još naucili o toj sili?”, izvlacim iz Melvina. “Vidjeli su da Orao daje svijest i znanje. On kreira bica da bi oni živjeli i obogacivali datu im svijest i znanje.” “I onda?” “Oni su vidjeli kako ta obogacena svijest napušta bica nakon smrti… i kako se krece ravno ka Orlu … koji bi je progutao,” sporim glasom Melvin saopštava zastrašujucu istinu. “Hoceš da kažeš da je jedini razlog za naše postojanje da obogatimo svijest svojim životnim iskustvima… i da ta svijest služi kosmickoj sili kao hrana?”, razmišljam naglas. Pogledi nam se srecu. Njegove tamnosmedje oci i naborana koža mi ne pružaju utocište. Kao da smo došli do zadnje kosmicke stanice i znamo da nemamo više kuda. A ishod nam ne ide u korist. “Vidovnjaci Anasazija su vidjeli da su živa bica tu da obogate svijest koja bi postajala Orlovom hranom. Od drevnih vremena do danas. I zauvijek.” završava Melvin. “Toliko o otkricima vidovnjaka Anasazija”, mislim se u sebi. Izlazim iz auta pod dojmom našeg razgovora. ******** Stojim ispred gradica i posmatram njegove konture. Pueblo Bonito je bio izgradjen u obliku slova “D”. Kružni dio kompleksa gleda na jug primajuci i zadržavajuci suncevu toplotu za vrijeme hladnih zimskih dana. Najveca kiva je perfektno orijentirana u pravcu sjever-jug (“bez upotrebe kompasa”, naravno). Svaki kamen je ugradjen u zidove sa posebnom pažnjom. Zid koji dijeli kompleks na dvije polovine nema odstupanja od perfektne orijentacije prema sjeveru (tacnije, odstupanje je manje od jedne cetvrtine jednog stepena!). Velika kiva na istocnoj polovini naselja je smještena na crti od tocno 45 stepeni prema istinskom sjeveru. Ocigledno, gradnja je bila dio astronomske orijentacije Anasazija. Prvi dio naselja na koji me dovodi uski put su istocne zidine. Ostaci dva visoka zida i u njima neobican otvor – prozor. Kasnije cu otkriti tragove šest slicnih ugaonih prozora. Pažljivim promatranjem ustanovljena je njihova astronomska funkcija. Naime, tokom godine se sa ovih prozora može promatrati kretanje sunca sve do konca oktobra. I kada se cini da sunce nestaje sa horizonta, jer ga više nije lako pratiti iz ove pozicije, dešava se nešto neocekivano. Uski tracak svjetlosti prolazi kroz prozor i može se pratiti na zidu susjedne sobe. Sa dolaskom novih dana i sedmica na tom zidu se prati kretanje sunceve svjetlosti. I, napokon, na dan zimskog solsticija, 22. decembra, suncevi zraci oblikuju kvadratic koji pociva na samom uglu dva susjedna zida! Fotografija 11: Dokazana je astronomska funkcija uganih prozora Pueblo Bonita koji su pratili suncevu putanju, Cako kanjon, Novi Meksiko Ako vec nisu imali kalendar na zidu, barem su mogli preko putanje sunceve svjetlosti znati kada se približava prvi dan zime. Ono što danas ne vidimo na zidovima je plaster koji je prekrivao ove kamene zidove i vjerojatni markeri na zidu koji bi oznacavali važne tacke sunceve putanje. ******** Za izgradnju trinaest naselja u kanjonu trebalo je posjeci i ugraditi 225 000 stabala. A najbliže šume su se nalazile šezdesetak kilometara daleko. Temelji zidova Pueblo Bonita su, slicno kao i kod ostalih naselja, široki preko jedan metar. Zidovi koji se nastavljaju na njih se sužavaju i to nam govori barem dvije stvari. Prvo, da su originalni graditelji znali da ce im gradjevine imati više spratova te su podizali masivne donje zidove; a drugo, sa užim zidovima na višim spratovima su imali manji pritisak na donje zidove. Svaki kamen je posebno poravnan i obradjen. Fotografija 12: U zidove Pueblo Bonita pažljivo je ugradjeno preko 50 miliona obradjenih kamenih plocica, Cako kanjon, Novi Meksiko Imajuci u vidu da je Pueblo Bonito imao stotinjak stalnih stanovnika, a ostala naselja još i manje, realno je postaviti pitanje kako je bilo moguce u tako kratkom periodu izgraditi impresivne i masivne gradjevine. Ovaj kompleks je imao samo jedan uski ulaz u naselje. Sem otvorenog, širokog gradskog trga koji je povezivao kive, ulaz u pojedine apartmane je bio moguc samo uz upotrebu drvenih ljestvi. Visoki, cetverospratni zidovi su stvarali barijeru za nepozvane goste. Usto, ispred naselja su se nalazile dvije velike zidane platforme sa dodatnim zidovima koji su bili vanjski zaštitni omotac. Glavni i jedini ulaz je, vremenom, sa dva metra sužen na manje od metra. A onda, kada su sredinom XIII stoljeca Anasazi otišli iz svog Pueblo Bonita, i taj prolaz je zazidan. ******** Cako kanjon je bio centar svijeta Anasazija. Pueblo Bonito je najvece naselje smješteno u samom centru kanjona. A središnja prostorija 150 metara širokog Pueblo Bonita je velika kiva sa radijusom od dvadesetak metara. Fotografija 13: Ostaci Velike kive, perfektne sjever-jug orijentacije, spiritualnog središta Pueblo Bonita, Cako kanjon, Novi Meksiko Mala klupica ispred ostataka podzemne kive me poziva da sjednem. U srcu sam nestale civilizacije. Ispod mene su izranjale sve njihove tajne, nadanja i planovi. Uz svjetlost vatrenog ognja, dim i miris trava u lulama, kreirala se sadašnjost i buducnost zajednice Anasazija koja se prostirala stotinama kilometara unaokolo. Sve do momenta kada ce pasti odluka da se ulazna vrata, mirno i dostojanstveno, zauvijek zatvore. Fotografija 14: Za izgradnju trinaest vecih naselja u kanjonu posjeceno je 225 000 stabala; najbliže šume su bile udaljene preko 60 km. S obzirom da Anasazi nisu imali metalnih alata, zaprežnih životinja niti tocka, ostaje misterijom kako su ova naselja izgradjena u kratkom periodu sa minimalnim brojem radnika CHETRO KETL (5) Cako kanjon, Novi Meksiko juli 2004. Petsto metara jugoistocno od Pueblo Bonita smješten je Cetro Ketl (Chetro Ketl). Izgradjen je u obliku slova “D”. Stražnje zidine dužine 170 metara su podupirale pet spratova visoko naselje sa oko 500 prostorija i 16 kiva. Ruševine se dižu iznad polupustinjskog krajolika. Napuštene. Šikara unaokolo. Osamsto godina vjetra i kiša skrili su sistem tunela, prostorija i kiva koji je povezivao dva najveca naselja Cako kanjona. Arheolozi su, naime, 1920-ih godina otkrili temelje i ostatke zidova izmedju Pueblo Bonita i Cetro Ketla. Skorašnja ispitivanja sa laserskim podzemnim imidjima su otkrila i dodatne prostorije. Fotografija 15: Umjetnicka rekonstrukcija elegantnog naselja Anasazija Cetro (Chetro) Ketl, godina 1 200., Cako kanjon, Novi Meksiko Kodovi prstena drveca pronadjeni u potpornim zidovima ovog puebla su potvrdili da je 945. podignut prvi sprat. U narednih 170 godina ukupno 26 000 stabala ce se posjeci u šumama šezdesetak kilometara udaljenim da bi naselje dobilo konacan oblik. Radijus najdebljeg potpornog stabla (španjolski “viga”) iznosi 65 cm. Prevoz tih stabala ce ostati misterijom. Pedeset miliona kamenih plocica je obradjeno i ugradjeno u zidove ove “velike kuce”. Koliko ruku je bilo potrebno za takav poduhvat? Samo nekoliko desetina žitelja Cetro Ketla je živjelo u ovom elegantnom kompleksu. Donji spratovi su uglavnom služili kao spremišta; dvostruki zid je okruživao naselje. Prostorije na višim spratovima imale su izlaz na balkone. Tih balkona danas više nema. Ali su, prema historijskim kronikama iz 1901., dijelovi balkona još uvijek bili netaknuti. Naredne dvije decenije oni ce nestati. Avanturisti i snabdjevaci muzeja ce, prilikom svojih posjeta kanjonu, potporno drvo balkona koristili za loženje u hladnim nocima. I tako je od balkonskih terasa ostao sam pepeo. ******** Moj razgovor sa Melvinom se, uz povremene prekide, nastavlja. Kroz prednje staklo gledamo prema obrisima ruševina Cetro Ketla. “Svijet nije ono što mi mislimo da jeste”, govori Melvin. “Mi mislimo da se on sastoji od objekata, ali to jednostavno nije istina.” “Slažem se s tim. Sve se može svesti na nivo energetskih polja”, odgovaram. “Da, ali ti kao prosjecan covjek, ne možes vidjeti ta energetska polja. Tek ako bi mogao da ih vidiš, ti bi bio vidovnjak. U tom slucaju bi mogao da dokažes tu istinu.” Ono što me je iskustvo naucilo je da, u društvu onog od koga se može nešto novo cuti, imam pogled ucenika. I upravo jedan takav pogled sam uputio prema Melvinu. On je to shvatio i nastavio: “Svijet nije tako cvrst i stvaran kako nas naša cula pokušavaju obmanuti. Ali, svijet nije niti samo puki odsjaj. Puno puta cuješ da je svijet samo iluzija, ali to nije tacno. U jednu ruku on je realan, u drugu nije.” “Pa kako razluciti granicu?”, pitam. “Slušaj pažljivo, evropski Teksašaninu. Kroz naša cula dobijamo informacije o vanjskom svijetu. To je cinjenica. Ali ono što vidimo, to nije cinjenica. Jer, mi ucimo kako da koristimo cula. I tu nastaje problem.” “Cekaj, da vidim da li sam shvatio. Mi imamo cula koja detektiraju predmete i pojave oko nas. I tu nema sumnje. Ali, problem nastaje kako koristimo ta cula. Je li tako?”, pitam. “Vrlo dobro. Postoji nešto što utice na naša cula. I zbog toga je ono što nam naša cula daju na uvid iskrivljeno”, objašnjava Melvin dalje. “Dobro, Melvine. Mi, na primjer, sada gledamo u ruševine ovog naselja. Iznad nas su litice kanjona. Je li to realno ili ne? Da li nas cula lažu? Što je iskrivljeno u toj slici?”, pojednostavljujem razgovor. “Naša cula nam govore da je ispred nas kamena ruševina i planina. Oni imaju svoju velicinu, boju, oblik. Mi cak imamo veliki broj kategorija za razlicite ruševine ili planine. I to je u redu. Ali, razmisli o ovome. Naša cula vide i primaju odredjene informacije zato što su prisiljena na to.” Opet sam se zamislio. “Šta je to što naša cula prisiljava da rade na odredjeni nacin?”, ponovo idem sa pitanjima koja traže precizan odgovor. “Vidiš, naša svijest nam govori da smo okruženi svijetom objekata. Ali, naša svijest i naša cula su totalno pod utjecajem Orlovih zracenja.” “O.K. Dakle zracenja dolaze iz kosmickog izvora. I kako ona izgledaju?” pokušavam u glavi da stvorim sliku. “Ona su fluidna, uvijek u pokretu, a opet, nepromjenljiva i vjecna”, završava Melvin. ******** Fotograf, istraživac i umjetnik William Henry Jackson, posjetio je Cako kanjon 1877. Jackson je tokom svog devedesetdevetogodišnjeg života obišao citav svijet i, za potrebe ovog našeg priloga, pominjemo ga kao jedinog autora koji je preveo ime Cetro Ketl. Po njemu, ovo ime znaci “kišni pueblo”. Nije identificirao izvor, a najvjerovatnije je rijec o imenu Pueblo indijanaca. Zašto “kišno naselje”? Polovica kišnih dana u kanjonu dešava se tokom ljetnih mjeseci. Obicno je rijec o iznenadnim pljuskovima. Ove ljetne kiše stvaraju prave male potocice koji se slijevaju niz litice kanjona. Ovakvi tokovi vode su osobito bili prisutni u sjevernom dijelu kanjona. Stanovnici naselja su napravili sistem irigacionih kamenih kanala da bi sacuvali ovu vodu. Primjeri tri takva kamena kanala se nalaze u i oko Cetro Ketla. Navaho indijanci su imali dva imena za ovo naselje. I, u oba slucaja, Navajo nisu govorili o karakteristikama samog naselja vec o okolini u kojoj je podignut. Prvo ime tsebida’t’ini’ani znaci “pokrivena rupa” i odnosi se na zatvorene kamene usjeke u obližnjem kanjonu; drugo ime nastl’a kin, odnosno “kuca u uglu” govori o lokaciji ovog naselja u blizini poluzatvorenih litica kanjona. Prvi arheolozi su gradjevinsko cudo svijeta Anasazija pokušavali objasniti blizinom meksickih civilizacija i njihovim utjecajem na gradjevinsko i astronomsko umijece stanovnika kanjona. Kada su pronašli ostatke kamenih stubova Cetro Ketla to im je bio krunski dokaz u njihovim tvrdnjama. Zbilja, jedan red kvadratnih kamenih stubova je svojevremeno bio okrenut glavnom trgu. Vremenom je prostor izmedju stubova ispunjen gradjevinskim materijalom i nastao je novi zid. Time je samo potvrdjeno starije porijeklo samih stubova. Slicni stubovi su podizani u centralnoj meksickoj dolini (gradovi Azteka i Tolteka). Medjutim, dodatna istraživanja su ipak dovela do zakljucka da ovi stubovi nisu nastali u originalnoj fazi izgradnje (945. godine) nego tek naknadno (1075.). Time je utjecaj srednjoamerickih kultura pao u vodu. Fotografija 16: Ostaci Velike kive ciji je krov bio težak 90 tona; ispod nje je otkrivena još starija kiva, Cetro Ketl, Cako kanjon, Novi Meksiko Na glavnom trgu se isticu ostaci velike kive. Na kružne zidove se naslanja ulazna soba sa prolazom; u podnožju kive kružna kamena klupa; na sredini kive ogradjeno ognjište sa kamenim zidicem-deflektorom za vatru. Cetiri velika potporna stuba su nosila krov kive težak devedeset tona (!); ispod tih stubova dublje pod zemljom su pronadjene kružne kamene ploce teške po pola tone. Opet, ispod njih su se smjenjivali nivoi lignita i cigli da bi još dublje bile pronadjene kožne torbe sa tirkiznim dragim kamenom u prahu (?). Amerikanci su predvodili prva organizirana iskopavanja 1920. Novomeksicki muzej sa E.L. Hewitom je u tri navrata rašcišcavao ostatke gradica. Kive su, na primjer, bile toliko pune zemlje, kamenja i otpada da su koristili eksploziv za rašcišcavanje. Ono što su u trecoj fazi (1933.) otkrili je da se glavna kiva u stvari sastoji od dvije kive jedne na drugoj. Ona starija je bila 5 metara pod zemljom širine 18 metara. Formalni ulaz nije pronadjen vec se morao srušiti jedan od zidova gornje kive. Zahvaljujuci nepristupacnosti starije kive pronadjen je originalni materijal u centralnim stubovima, misteriozni podzemni otvori, uske stepenice, zidna udubljenja sa dragim kamenjem… Trodimenzionalne projekcije velike kive se mogu vidjeti na interesatnom web sajtu: http://sipapu.gsu.edu/html/kiva.html . ******** Ulazim u rashladjeni auto. Klima radi na najjace. “Melvine, na prvi pogled ove ruševine ne izgledaju neobicno. Cak ni impresivno. Ali, što više razmišljam o njima to više uvidjam koliko je napor bio potreban da se tisuce stabala prevuku na tako velike daljine i da se obrade milioni komada kamenja. A pri tome su imali šacicu stanovnika ovdje. Ostataka drugih naselja nema desetinama kilometara. Znaš li koje su transportne metode koristili? Metalni alati, tockovi, zaprežne životinje… ništa od toga nije bilo prisutno prije hiljadu godina. Znam da su od domacih životinja imali samo curke. Ali mi se ne cini da su curke vukle stabla po 60 kilometara?”, postavljam pitanje mom saputniku. Saslušao me. “Krenimo dalje”, gestikulira rukom pokazujuci naprijed. Poslušam ga. Vozimo se nekoliko stotina metara. U jednom momentu mi pokaza prema liticama kanjona. “Anasazi kriju mnoge tajne. Oni su bili u stanju prekoraciti vremenske granice. Prelaziti iz spiritualne u materijalnu dimenziju. U ovim liticama postoje prolazi koje bijeli covjek još nije pronašao. Neki od odgovora su skriveni duboko u kanjonu,” zagonetno ce Melvin. Na tren sam zaustavio auto. Sa desne stane puta, ograda sa žicom. Mali drveni znak ”Oblast zatvorena iza ove tocke.” Nisam imao u planu ovdje izlaziti. Možda neki drugi put. Budem li imao vremena na povratku … ******** Parkiram. Na pocetku prašnjave staze tabla koja upozorava da se krecem ka grobu legendarnog istraživaca, arheologa-amatera i trgovca Richard Wetherhilla. Rijec je o kontroverznom ranceru iz Kolorada koji je koncem XIX stoljeca otkrio niz Anasazi naselja u Koloradu i Juti. Kada je 1896. došao u Cako kanjon, Amerika je kroz njegovo pisanje i iskopavanja postala svjesna Cako fenomena. Wetherhill je time cementirao svoju slavu kao autor najpoznatijih americkih arheoloških otkrica. Dobio je angažman u ekspediciji Americkog muzeja prirodne historije. I mada je bio priucen arheolog, njegove metode iskopavanja, fotografiranja i sortiranja su nadmašile školovane arheologe. I, kako to vec obicno biva, oficijelna nauka je tražila od politicara da mu se zabrani dalje istraživanje, jer nije imao formalnog obrazovanja. Donosi se prvi americki zakon o zaštiti historijskih spomenika, šalju se nove univerzitetske ekspedicije u istraživanja, a Wetherhill prestaje biti arheologom i postaje trgovcem. Fotografija 17: Richard Wetherhill, krajnji desno, priuceni arheolog, sa ekipom iz Hydeove ekspedicije 1896. godine, Cako kanjon, Novi Meksiko Na arhivskoj fotografiji koju sam uspio pronaci, vitki Wetherhill se uslikao sa ekipom iz Hydeove ekspedicije u kanjonu 1896. Proturjecni su zapisi iz poznije faze njegovog života. Dio Navaho indijanaca koji su radili za njega su se pohvalno izjašnjavali o svom poslodavcu. Medjutim, kružile su price i o njegovoj osornoj naravi. To ga je, napokon, koštalo života. Cetiri su razlicite verzije kako je Wetherhillov život okoncan. No, sigurno je samo to da je ubijen nakon žestoke svadje izmedju njegovih radnika i Navaho indijanaca. Time je pridodan još jedan upecatljiv lik galeriji ovog kanjona. PUEBLO DEL ARROYO (6) Cako kanjon, Novi Meksiko juli 2004. Nastavljam sa obilaskom kanjona. Anasazi su ovdje zablistali, iznenada, i nakon tristo godina dostojanstveno i misteriozno zatvorili sve “velike kuce” iza sebe. Period od 850. do 1 150. godine je doba njihovih elegantnih gradjevina i spiritualnih uzleta. Arheolozi govore o primitivnim nomadima od prije dvije hiljade godina do 700. godine u ovim krajevima. Slijedi skoro dvijesto godina praznine do pojave Anasazija. Nakon njihovog odlaska je ponovo 200 godina tišine. Kada su se napokon pojavili Pueblo i Hopi indijanci njihova arhitektura i duhovni izleti su bili samo blijeda kopija Anasazija. Kako napuštene ruine mogu mnogo da kažu onome koji želi da sluša. Ruke koje su podizale ove skladne gradjevinske komplekse u neobicnom obliku slova “D”, da bi ih dostojanstveno zakljucali nakon svog odlaska, su nam ostavili poruke koje možemo pokušati procitati. Pueblo Bonito je srce civilizacije Anasazija. To je najstariji kompleks s kojim je sve krenulo oko 850. godine i koji je neprekinuto bio naseljen do iza 1 150. godine. Naselja Una Vita i Penasco Blanco bilježe 250 godina života. Za njima idu tri naselja koja su se koristila po stotinu godina: Hungo Pavi, Chetro Ketl i Pueblo Alto. I, na koncu, Anasazi su u poznijem periodu napravili još sedam kompleksa u kome su ostali samo jednu do dvije generacije (?!): Casa Rinconada, Casa Chiquita, New Alto, Kin Kleso, Wijiji, Tsin Kletzin i Pueblo del Arroyo. Broj žitelja jednog puebla se može odrediti prema broju manjih (porodicih) kiva, broju ognjišta i kolicini pronadjenih posuda u prostorijama. Nepunih cetrdesetak obitelji u Pueblo Bonitu bilo je središtem ogromnog teritorija od preko hiljadu kilometara radijusa! Slijedeca enigma je da preko polovine naselja u Cako kanjonu nije imalo ognjišta, dakle nisu bila stalno nastanjena. Kako protumaciti cinjenicu da je šacica ljudi iz središta ovog nepristupacnog kanjona izgradila impresivne gradjevine za koje bi bile potrebne hiljade ljudi i neprekinuti dugogodišnji rad? Kako su komunicirali i širili svoj utjecaj na ogromnom podrucju kojeg zapremaju cetiri današnje americke države (New Mexico, Colorado, Utah i Arizona)? Sve prostorije u naseljima Cako kanjona su iste velicine. Ova prosta cinjenica nam govori nekoliko stvari. Anasazi nisu bili hijerarhijsko društvo kao što je naše. Nije bilo bogatih i sromašnih. Nije bilo plemstva, sveštenstva, plave krvi i klase potlacenih. Društvo socijalne pravde? Jednakosti? Postojanje nekoliko vecih i više manjih kiva mi govori da je protok informacija od “vijeca mudrih” (grupe vidovnjaka) išao nesmetano i dvosmjerno prema svakoj porodici. Spiritualni izleti, kontrolirane astralne projekcije vidovnjaka, omogucavale su redovan kontakt izmedju udaljenih naselja svijeta Anasazija. Astronomska znanja vidovnjaka nastajala su kao kombinacija informacija iz dva svijeta, uz upotrebu materijalnih i duhovnih cula. Putanje Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda su pracene i bilježene piktoglifima na liticama ili u orijentaciji zidova i prozora. Nisu ostavili pismo, pisane tragove o sebi. Kao da su osjecali da ce im vijek na Planeti biti kratak i odlazak dobrovoljan… tako da nece imati potrebe govoriti o sebi onima koji dolaze iza njih. Ipak, nastavimo otkrivati njihove tajne. ******** “Melvine, ideja o Orlu me je jako zaintrigirala”, koristim priliku za razgovor izmedju obilaska dva naselja. “To nije samo ideja”, odgovara. “To je cinjenica. I to zastrašujuca.” “Ali, kakva je kosmicka sila taj Orao?”, pitam. “Za vidovnjake je Orao realan kao što je vrijeme ili sila gravitacija stvarno za tebe. Istovremeno je isto tako apstraktan i neshvatljiv.” “Dobro, Melvine, gravitacija je možda abstraktan koncept, ali njome se bave naucne discipline i postojanje te sile se može dokazati”, nastavljam. “Postojanje Orla i njegovih zracenja se isto tako može dokazati”, Melvin ce strpljivo. “Objasni mi Orlova zracenja”, izvlacim iz njega. “Orlova zracenja su svuda oko nas; prožimaju sve što postoji, znano i neznano. Nema rijeci da opišu šta su zapravo Orlova zracenja. Vidovnjak ih mora vidjeti i osjetiti.” “Jesi li ih ti vidio?” “Naravno da jesam. A opet ti ne mogu do kraja reci što su ona. Oni su prisutnost, sadašnjost, pritisak koji kao da ima svoju težinu. Vidovnjak može uhvatiti samo odbljesak tih zracenja. Slicno kao što možemo samo nazrijeti postojanje Orla.” “Misliš li Melvine da je Orao izvor tih zracenja?” “To se podrazumijeva.” “Mislio sam, da li si vizualno mogao da vidiš nastanak zracenja?” “Cuj, nema ništa vizualno u vezi Orla. Citavo tijelo vidovnjaka osjeca Orla. Objašnjenje za to je vrlo jednostavno. Mi, ljudska bica, kao i sva druga tijela, smo samo proizvod Orlovih zracenja. To znaci da se trebamo vratiti svojim sastavnim komponentama… i onda cemo osjetiti zracenja Orla. Medjutim, ljudi imaju jedan problem. Svijest. Nju hrane cula. A svijest interpretira dobijene informacije od cula i tu se stvar komplicira. Ni vidovnjaci ne mogu pobjeci od ovog nedostatka. Zato i govore u pojednostavljenim terminima kao što su Orao ili zracenja. U stvarnosti nema Orla niti njegovih zracenja. Ono što postoji je nešto nedokucivo živim bicima”, završava Melvin ovu rundu razgovora. ******** Pueblo del Arroyo je planiran i podignut izmedju 1 065. i 1 100. godine. Ime mu je dao porucnik James Simpson i njegov meksicki vodic Carravahal tokom ekspedicije 1849. godine (“naselje uz potok”). Identican je prijevodu starijeg Navaho imena Tabaah kini. Pravo ime je ostalo nepoznato. Ovo naselje ime nekoliko razlika koje odmah uocavam. Za razliku od ostalih “velikih kuca Anasazija”, koje su odreda smještene uz litice kanjona, Pueblo del Arroyo je lociran na sredini kanjona. Ostali kompleksi imaju kružni oblik “D” okrenut prema jugu; u ovom pueblu taj kružni zid je okrenut istoku. Pueblo del Arroyo ima dobro ocuvane manje kive, ali nema velike kive. Prvi temelji ruševina na koje nailazim uskim putem su takodje vrlo neobicni. Predstavljaju tri zatvorena kružna zida. Svakih nekoliko metara su imali pregradne zidove. Drugim rijecima, originalni graditelji su podigli tri velike kružne prostorije jednu u drugoj, a pregradni zidovi su formirali svojevrsni labirint. Ovo je jedini takav labirint u kanjonu. Svrha mu nije odgonetnuta. Ja pretpostavljam da je ovaj labirint imao eksprimentalnu ulogu za Anasazije. Cinjenica da nisu imali veliku zajednicku kivu, ali su imali ove kružne prostorije govori mi da su vidovnjaci u njoj imali specijalne spiritualne sesije sa svojevrsnim izazovima za mladje clanove. Fotografija 18: Labirint sa tri koncentricna i nizom predgradnih zidova – mjesto specijalnih spiritualnih izazova za inicirane (?), Pueblo del Arroyo, Cako kanjon, Novi Meksiko Nakon labirinta izbijam na južni obod naselja. Ponovo nešto sasvim novo: prostorija od preko trideset pet metara dužine. Vidljivo je da je vanjska strana zida pocela da se naginje i to je bio razlog što su u kasnijem periodu pridodati bocni zidovi da sprijece njegovo obrušavanje. Ti bocni zidovi su kasnije poslužili kao osnova za nove prostorije. Puzajuci se uvlacim u jednu od manjih prostorija. Dodirujem drveni okvir vratiju na kome je upisan broj 6195. U literaturi nalazim na podatak da je ovo drvo testirano i precizno mu je odredjeno vrijeme kada je posjeceno: 1 104. godine. U dugackoj prostoriji ispred mene su pronadjeni ostaci kostiju tri odrasle crvene are. Cijenjene zbog svog raznobojnog perja, ove are su bile dijelom trgovine izmedju Anasazija i južnih meksickih kultura. Ovaj zakljucak se namece zbog cinjenice da nisu pronadjeni kosturi mladih ara ili beba. Trideset pet stepeni celzijusa; skidam šešir i brišem znoj sa cela. Pogled prema kanjonu. U daljini su Pueblo Bonito i Cetro Ketl na desnoj strani; na lijevoj je Kin Kletso. Sunce je još visoko i zrake miluju zarasle trgove naselja. Vracam pogled i pokušavam da obujmim citav Pueblo del Arroyo. Samo jedna trecina temelja je otkopana. I onda se stalo. Zatvaram oci i zamišljam originalni izgled u obliku slova “D”: tvrdjava ili svemirski brod? Ukupno 285 prostorija, cetiri sprata i 24 manje kive. Fotografija 19: Izgled naselja Pueblo del Arroyo oko 1120. godine; ovo je jedina “Velika kuca” Anasazija locirana u sredini kanjona. Kružni labirint je prikazan u donjem desnom uglu i jedini je u Cako kanjonu Novih iskopavanja nema. Navaho, Pueblo i Hopi indijanci se protive tome. A arheologija kaže da je najbolji nacin ocuvanja ruševina ostaviti ih zatrpane pod zemljom. ******** “Zašto nisu nastavili sa iskopavanjem?” pitam Melvina kada sam se vratio u auto. “Ova naselja se trebaju vratiti majci Zemlji, a ne da se uznemiravaju”, vec sam pretpostavljao Melvinov odgovor. ******** Dobrodošao predah. Ispijam nekoliko gutljaja vode. Udahnem duboko nekoliko puta i ponovo zapocinjem razgovor sa Melvinom. “U glavi mi se ispreplicu slike ovih ruševina sa Anasazijima u kivama i njihovim spiritualnim izletima, predstave Orla i onda mi se cini da su vidovnjaci složno zakljucili da ovaj zemaljski život i nema puno izazova… i da je njihov odlazak rezultat kolektivne odluke… da se ne nastavlja sa novim generacijama na Zemlji”, upitno se okrecem Melvinu. “Vidiš to je samo jedan dio istine o Anasazijima”, objašnjava Melvin. “Cini mi se da si poceo pravilno da shvataš važnost spiritualnih izleta vidovnjaka.” “Mada moram priznati da je opis Orla koji guta našu svijest ostavio dubok dojam na mene”, otvaram se. “Stvarni dojam bi mogao izmjeriti tek kada bi ga ti vidio. Kada ti osjetiš ovu kosmicku silu onda bi znao kako da je definiraš. Umjesto Orla možda bi ti vidio magnet koji jednostavno privlaci svijest nakon smrti tijela”, nastavlja Melvin. “A šta je sa nestankom Anasazija? Da li je rijec o kooridniranom, zajednickom odlasku? Da li su vidovnjaci digli ruke od ovog života? I nisu vidjeli smisao u obogacivanju svijesti koju ce na kraju Orao ionako progutati, kako ti kažeš?” insistiram na odgovorima. “To je malo složenije nego što misliš”, odgovara Melvin. “Anasazi nisu živjeli samo izmedju dvije dimenzije, kanjona i Orla. Budeš li uporan naci ceš neke iznenadjujuce odgovore”, zagonetan je moj prijatelj. KIN KLETSO (7) Cako kanjon, Novi Meksiko juli 2004. U planu mi je da posjetim još jedno naselje Anasazija u kanjonu: Kin Kletso. Navaho indijanci su ga nazvali “žutom kucom”. Po žutoj okolnoj travi ili suncevom odbljesku? Nisam siguran, jer su ruševine tamno sive boje. “Melvine”, obracam se mom saputniku Pueblo indijancu, “ovdje je još jedna velika kuca Anasazija. Da li su vidovnjaci vidjeli ove gradjevine istim ocima kao i mi?” “Vidiš, vidovnjaci su u ona vremena pokušali da utvrde šta im je dostupno, a šta ne. I tako je nastala podjela na poznato i nepoznato. Ono što su u svojim izletima mogli vidjeti postajalo bi poznatim terenom i to bi mogli dalje ispitivati. Ubrzo su shvatili da je ova oblast ubjedljivo najmanja; puno veci prostor je pripadao nepoznatom. A najmudriji medju njima su definirali jos jednu dimenziju: neshvatljivo. Ta dimenzija je bila beskrajno velika.” Melvin je koristio moje pitanje da bi mi dao puno kompleksniji odgovor nego što sam ocekivao. Osjecao sam kako želi da potcrta limitiranost naših cula i spoznaja. “Kive Anasazija”, nastavlja Melvin, “bile su svjedokom pokušaja vidovnjaka da iscrtaju mape dohvatljivog njihovim spiritualnim culima. Bez obzira na njihov status u svakodnevnom životu Anasazi zajednica, ovi vidovnjaci bi se ponašali kao radoznali djecaci pred ogromnim zidom nepoznatog. Zajednickim naporom su formirali prve definicije i procedure. Pocesto ti spiritualni izleti nisu bili tako naivni, jer su sretali svakojake duhovne monstrume. Možda je njihovo najvece dostignuce u tome da su jasno prepoznali da svi ovi tereni poznatog, nepoznatog i neshvatljivog pripadaju sveprožimajucim Orlovim zracenjima.” “Cekaj Melvine, ako je sve dio tih kosmickih odnosno Orlovih zracenja, zašto bi nam neka od njih bila dostupna, a neka ne?”, pitam “Vidovnjaci Anasazija su shvatili da su sva živa bica prožeta zracenjima. Takodje, bilo im je jasno da su živi organizmi kreirani tako da mogu da shvate do odredjene mjere ta zracenja. Svaka živa vrsta ima svoj limit u shvatanju”, pojašnjava Melvin. “Cini mi se da sada slijedi odgovor na moje pitanje”, smiješim se. “Tako je. Ove ruševine naselja ispred nas i citav vidljivi svijet nastaje kao rezultat utjecaja Orlovih zracenja na naš organizam i naše shvatanje onog što vidimo”, uzvraca Melvin sa smješkom. “Melvine, da vidim da li sam shvatio. Mi smo dio Orlovih emanacija, odnosno zracenja koja tvore sve oko nas. A mi, uz pomoc svojih cula, koja mogu da shvate samo mali dio tih zracenja, vidimo samo djelic prave slike svijeta oko nas?”, pokušavam da rezimiram. “Upravo tako. Ono što covjek doznaje preko svojih cula je jako mali dio Orlovih zracenja, gotovo beznacajan. A opet ni tu sliku ne možemo potpuno zanemariti. Jer, to je ono što ljudi nazivaju svojom realnošcu”, zakljucuje Melvin ovu rundu razgovora. ******** Kin Kletso je posve neobicna gradjevina za Cako kanjon. Za razliku od svih ostalih nema oblik slova “D”, vec je pravougaon. Nema uobicajenog gradskog trga. Nema velikih kiva. Ali zato je, kao što je i obicaj, smješten uz same litice. Pedeset pet prizemnih prostorija i još toliko na prvom spratu. Cetiri manje kive i jedna velika kiva u obliku tornja. Fotografija 21: Ulazna tabla u moderno i kompaktno naselje Anasazija Kin Kletso koje je originalno imalo 100 soba i pet kiva, Cako kanjon, Novi Meksiko Cini mi se da su sve ove “velike kuce” imale unikatnu razliku u gradnji po kojoj bi kršili pravilo uobicajenog dizajna. Na taj nacin bi postajali jedinstveni u Cako svijetu na osoban, kreativan nacin. Istovremeno, sve one imaju arhitektonske slicnosti. Kao da se ruka arhitekte poigravala sa svakom novom kreacijom dodajuci nešto novo, komunicirajuci sa prirodnom okolinom. Kin Kletso ima cudnu, gotovo “modernu” jednostavnost u gradnji. Kompaktan je. Podsjeca me na veliki dalmatinski trajekt zauvijek usidren u podnožju kamenih litica. Ovo naselje je dio pola tuceta novijih naselja kanjona podignutih izmedju 1125 i 1130. godine. Dokazi života u njemu, kao i u ostalim malim naseljima, traju samo jednu generaciju: 25 godina. Zašto onda zapocinjati takav gradjevinski poduhvat samo za jednokratnu upotrebu? Fotografija 21: Dvospratna kružna kiva (“toranj”) prati putanju sunca za vrijeme zimskog solsticija, Kin Kletso, Cako kanjon, Novi Meksiko Dvije table ispred naselja. Prva upozorava na svetost mjesta: “udjite sa poštovanjem”. Druga upozorava na noviji stil gradnje u odnosu na Pueblo Bonito. Nagadja se da je Kin Kletso podignut pod utjecajem Anasazija iz sjevernih predjela: iz dolina Mesa Verde i Montezuma. Djelomicno ocuvani zidovi dvospratne kružne kive su ispred mene. Cini mi se da je gradnja citavog naselja zapocela sa ovom kivom. Od nje se pogled pruža prema procjepu litica na jugoistoku. Izlazak sunca dvije sedmice prije zimskog solsticija u decembru bi se mogao pratiti preko tog procijepa u brdu ispred. Na dan zimskog solsticija sunce bi izašlo i bilo bi vidljivo na desnom uglu procijepa. Vec slijedece jutro, dan nakon solsticija, bi nestalo iz tog procijepa. ******** Za koji minut mi slijedi uspon uz litice. Prije polaska uzimam novi film i baterije. Pozivam Melvina da mi se pridruži. “Pusticu te da sam uživaš u pogledu sa vrha kanjona”, dobijam ocekivani odgovor. “Ja cu malo ovdje protegnuti noge.” “Melvine, šta je onda covjek?”, gotovo nezainteresiranim glasom mu se obracam nastavljajuci naš malopredjašnji razgovor. “Odgovor je vrlo jednostavan”, odgovara kao da nismo ni pravili pauzu. “Za nas, vidovnjake, ljudi su svjetlosna bica. Naše svijetlo se sastoji od onih Orlovih zracenja koja su zatvorena u jajoliku cahuru koju mi nazivamo tijelom. I upravo ta zracenja nas cine covjekom.” “Možeš li ti vidjeti ta zracenja u našoj cahuri?”, pitam. “Da, vidovnjaci mogu vidjeti zracenja u svakom živom bicu.” “Jesu li ta zracenja kao svjetlosne zrake?”, nastavljam. “To bi bilo isuviše pojednostavljeno. Teško ih je opisati. Ja ih vidim više kao svjetlosne spirale. I ono što je obicnom covjeku neshvatljivo je da su te spirale svjesne, žive i vibrirajuce.” “Koliko ih ima?”, ponovo pitam. “Ima ih toliko da broj nema nikakvog znacenja. I pri tome je svaka od njih vjecnost za sebe.” Pitam se da li je Melvin proucavao kvantnu fiziku, superstring teoriju i jedinstvenu teoriju polja. Što ga više slušam cini mi se da on govori o rješenju svih pitanja naše moderne nauke: kako doci do jedinstvenog objašnjenja za sve pojave u prirodi? Kako definirati teoriju koja ce objasniti elektro, nuklearnu i magnetnu energiju, vrijeme, prostor, sve vidljive i nevidljive dimenzije? Gdje je taj zajednicki nazivnik? U desetoj dimenziji? Da li ona obuhvaca sve pojave u kosmosu? Da li su Melvinove svjetlosne spirale, odnosno Orlova zracenja, odgovor na pitanja koja naši elitni umovi postavljaju? Da li su vidovnjaci Anasazija iz svojih skromnih gradjevina, bez struje i vode, kompjutera i teleskopa, vidjeli i citavim svojim bicem, materijalnim i spiritualnim organima osjetili kreativnu silu kosmosa koju su nazvali Orlovim zracenjima? Da li ovaj pedeset pet godina stari Pueblo indijanac predstavlja sponu izmedju kosmickog Kreatora, ili Orla kako ga zove, s jedne strane i naše dimenzije i limitiranih Zemljana, s druge strane? Gledajuci orlove u indijanskoj mitologiji, plesovima, slikama ili perima na njihovim nošnjama, ucini se da oni govore samo o ptici orlu. Da li je tako? Možda je simbolika izblijedila, ali to ne znaci da je potpuno nestala. Kako je kratak put od indijanskog plesa za turiste u današnjim rezervatima do univerzalnih istina o kojima govore njihovi vracevi prisjecajuci se puno jasnijih prica svojih predaka, vidovnjaka! Imamo li prava da se podsmjehujemo “primitivnim vjerovanjima urodjenika”? Ili da ucinimo napor da ih promatramo kao ucenici koji mogu naci odgovore na naša najkompliciranija pitanja? PUTEVI ANASAZIJA (8) Cako kanjon, Novi Meksiko juli 2004. Strmi uspon, nekoliko uskih prolaza i nalazim se na stazi koja me vodi ka “mesi” – zaravnjenom vrhu kanjona. Sa vrha litica dobija se sasvim druga perspektiva na kanjon, geometriju naselja i njihovu medjusobnu komunikaciju. Širina i otvorenost Cako svijeta postaje mi jasnija dok se krecem drevnim stazama Anasazija. Užurbanim korakom se uspinjem ka poslednjoj destinaciji moje posjete Cako kanjonu: litici iznad Pueblo Bonita. Šest godina sam cekao taj trenutak: od onog dana kada sam satima stajao zamišljen pred umjetnickom vizijom ovog drevnog grada. Njegova skladnost i gotovo vanzemaljska arhitektura su mi nadohvat ruke. Kasno je popodne, ali je sunce još uvijek visoko. Imacu dovoljno vremena da sjednem i upijam dojmove iz doline ispod mene. Fotografija 22: Pogled na ruševine Pueblo Bonita sa vrha mese, Cako kanjon, Novi Meksiko Nakon dvadesetak minuta izbijaju prvi obrisi Pueblo Bonita. Sa svakim novim korakom ruševine postaju bolje vidljive. U glavi mi se smjenjuju slike originalnog izgleda i ovog što je ostalo preda mnom. Ostaci visokog južnog zida imaju drvenu potporu da se ne bi urušili; nagovještavaju pravilni kružni oblik naselja. Sve su kive otkrivene; utrobe im zjape ispunjene prašinom i niskim rastinjem. Fotografija 23: Pogled na kive, spiritualna i astronomska središta Puebla Bonita sa vrha mese, Cako kanjon, Novi Meksiko Odmaram se na litici tocno iznad Pueblo Bonita. Ispod mene je bila pocetna tacka impresivne mreže puteva. Od svih materijalnih cuda Anasazija ovo je valjda bilo najvece. Osamsto godina neupotrebe i neodržavanja ovih puteva ucinilo je svoje. Deset metara široki i laserskom preciznošcu ravni putevi prestali su biti vidljivi golom oku sa zemlje. Cak i sa ove litice ne mogu da vidim njihove obrise. Tek u avionu, sa visine od oko 3 000 metara, vidljivi su usjeci u zemlji kojima su nekada krocile noge Anasazija. Avio-arheologija zaslužna je za otkrice mreže puteva dugacke preko 800 kilometara. Oni se radijalno šire od Pueblo Bonita i u pravilnim putanjama idu u pravcima Kolorada, Arizone i diljem Novog Meksika. Zašto im dajem atribut “cuda”? 1. Ovi putevi nisu nastajali kao staze kojima su išli bosonogi urodjenici. Oni su rezultat planskog i inžinjerskog zahvata. Izgradjivati, a zatim održavati mrežu od nekoliko stotina kilometara, može se samo sa stotinama “stalno zaposlenih radnika”. Problem nastaje u cinjenici da tih “stotina radnika” jednostavno nije bilo. Ovaj kanjon je imao par stotina obitelji koje su se morale brinuti o osiguranju dovoljno vode i hrane u surovim uvjetima. A zatim i o izgradnji impresivnih naselja od kojih pola nije niti bilo stalno nastanjeno. Kolicina materijala, a osobito transport drveta iz šezdeset ili stotinu kilometara udaljenih šuma je cudo za sebe. I otkud slobodne ljudske ruke za izgradnju deset metara širokih puteva? 2. Putevi su napravljeni bez metalnih alata. I bez tockova i kola. I bez zaprežnih životinja. 3. Putevi ne prate konfiguraciju terena. Oni ne vijugaju. Kada se pred njima nadju litice, putevi se uspinju, dolaze do zaravnanih vrhova (“mesa”) i zatim se spuštaju prema dolini. Ostaci udubljenja-oslonaca za ruke i noge i danas se mogu vidjeti uklesani u litice. Fotografija satelita svemirske agencije NASA dokazuje perfektni pravac drevnih puteva Anasazija 4. Stotinu kilometara uokolo nije bilo nijednog naselja Anasazija. Prva su tek na sjeverozapadu današnjeg Novog Meksika. Cemu onda deset metara široki putevi. (I ponovo pitanje ko je održavao ovu mrežu puteva u ovoj pustari?) 5. Kamo vode ovi putevi? Do drugih naselja Anasazija? Pogrešno! Velika vecina završava pedeset ili stotinu kilometara daleko od Pueblo Bonita i ne spajaju ga sa drugim naseljima. Cemu onda ovakav gradjevinski zahvat kad nema vidljive ekonomske funkcije? 6. Da bi putevi bili ravni i nivelirani prilikom njihove izgradnje kopalo se duboko od 10-50 cm. Nekada u zemlji, nekada u stijeni. Sa strana su podizani zidici od kamena ili zemlje. 7. I kao da ovo sve nije bilo dovoljno, Anasazi su odlucili da uz pojedine dionice podižu paralelne puteve. Uz takozvani “Sjeverni put”, ali i “Južni put”, postoje cetiri puta jedan do drugoga. Razdvojeni su manje do 40 metara i perfektno paralelni. 8. Vrijeme podizanja puteva je precizno smješteno u period 1 050 - 1 100 godine. Analizom keramike i artifakata utvrdjeno je da su svi putevi podignuti u vrlo kratkom periodu. Nakon 1 150. godine ovi putevi se više nisu koristili. Fotografija 24: Pogled na Cako kanjon odakle su radijalno polazili misteriozni putevi diljem svijeta Anasazija Prve arheoloske pretpostavke su govorile o putevima kao trgovackim rutama. Medjutim, kada se saznalo da velika vecina puteva ne spaja naselja te da se putevi nelogicno penju na litice samo da bi održali svoj pravac ozbiljni arheolozi su nevoljko morali odbaciti ovu tezu. Zatim se nagadjalo da putevi vode do izvora vode kao najznacajnijeg prirodnog resursa. Ni ta teza nije mogla naci svoju potvrdu u realnosti. Jedino što je bilo zajednicko ovim putevima je da su se na njihovim krajevima nalazile male kamene kucice/hramovi ili kružni kameni blokovi. To je nagnalo arheologe da ovim putevima daju “religiozno-ceremonijalnu” dimenziju. Kada se historicari i arheolozi nadju pred neobjašnjivim onda upotrebljavaju svoj omiljeni izraz “ceremonijalno”. Kada objašnjavaju kive i spiritualne procese Anasazija u njima onda govore o “ceremonijalnoj ulozi kiva”. Ili, kažu da su one imale ulogu modernih “crkvi”. Kada ne mogu objasniti ulogu puteva onda govore o njihovom “ceremonijalnom znacenju” (?) Zbilja, što im to znaci? ******** Julsko popodne, tridesetak stepeni, niska vlažnost, na vrhu mese lagani vjetar. Ugodno. U ruci držim dva trokutasta komada potamnjele keramike Anasazija. Pogled mi kruži kanjonom. I onda, slike pocinju da se uredno slažu jedna za drugom. Zrak mi je razbistrio misli. Španjolac de Miera je prije 230 godina ovaj kanjon nazvao “Caka”. Time je preveo navaho rijec Tzak aih, odnosno “trake bijelih stijena”. Trake, odnosno string, kao iz superstring teorije koja pretenduje da objasni sve pojave u prirodi. Nadalje, “Caka” je u korijenu rijeci cako i cakra. Cako kanjon je bio srce svijeta Anasazija. Njegova energetska cakra od koje su se radijalno širili energetski tokovi. (Prisjecam se jednog napisa sa avio-fotografijom koja je prikazivala “aureolu” oko kanjona.) Ispod površine Zemlje idu energetski tokovi. Na mjestima gdje se oni ukrštaju su energetski potentne tocke. Kao one u Meksiku (Teotihuacan), Peruu (Machu Pichu), Egiptu (Giza), Engleskoj (Stonehenge), Tibetu… Mrežu podzemnih energetskih tokova su markirali potomci Atlantidjana u jugozapadnoj Engleskoj podižuci mrežu puteva na površini koja se poklapala sa onom ispod površine. Iz ove dimenzije nije bilo prihvatljivog objašnjenja za stotine kilometara Nazca linija u Peruu. Perfektno ravni putevi su vec hiljadama godina ucrtani na njenoj kamenoj pustinji. Tek nedavno je dokazana energetska potentnost Nazca linija. Deset metara široki kameni putevi, perfektno ravni (bez obzira na topografiju terena) se protežu svijetom Maja u Centralnoj Americi. Hodajuci ovim putevima koji na svojim krajevima nekad imaju gradice, a nekad samo hramove, Maje su hodale po energetskim linijama Planete pokazujuci na taj nacin svoje znanje i poštovanje prema Planeti. I sada, napokon, medju kamenim zaravnima svijeta Anasazija. Ponovo deset metara širine, stotine kilometara ravnih puteva formiraju svojevrsnu spiritualnu i informaticku mrežu nalazeci se na površini energetskih zemljinih linija. Da li je postojala komunikacija izmedju vidovnjaka Anasazija, spritualnih Maja i potomaka Atlantidjana? Komunikacija koje je premostila vremenske i prostorne barijere? Odgovor se, ocigledno, krije u samom pitanju. ******** Zadovoljan sam. Dodirujem kamen kojim su hodali moji daleki prethodnici. Djeca Anasazija koja su se igrala na mesi i odrasli koji su ispracali zalazak sunca u zenitu svojih života. Vrijeme je da se vracam. S osmjehom kružim pogledom oko sebe. I napuštam ovo sveto mjesto. ******** Dok sunce zalazi, sumiram rezultate moga susreta sa Cako fenomenom. Odgovori na pitanja o graditeljskom umijecu Anasazija i svrsi njihovih puteva, kiva i naselja se ne nalaze u ovoj dimenziji. Pitanja koja pocinju sa “kako” (kako su prenosili stotine hiljada stabala sa stotinjak kilometara udaljenosti, kako su stigli obradjivati milione kamenih ploca za svoja naselja, kako su izgradili impresivnu mrežu puteva, itd.) – svoje odgovore ce naci u komunikaciji vidovnjaka Anasazija sa onim iz vremena civilizacija iz Meksika, Perua ili Engleske. Pitanja koja pocinju sa “zašto” (zašto graditi gradove koji ce se koristiti par decenija, zašto graditi mrežu puteva u beskrajnoj pustari, zašto su otišli…) – ponovo je odgovor u razmjeni iskustava sa spiritualnim vodicima iz ranijih civilizacija. Onda zastanem. I, pitam se, zašto bi se oni ogranicavali samo na komunikaciju sa civilizacijama prošlosti? U tom momentu se prisjecam razgovora sa Melvinom. Dva puta mi se zagonetno obratio; prvi put u vezi nekakvih kamenih prolaza u kanjonu i, drugi put, u vezi izleta vidovnjaka u prošlost i buducnost. Naucio sam da se misli ne javljaju slucajno. Vec kao putokaz. Fotografija 25: Vece nad mesom u Cako kanjonu AZTEC (9) Aztec, Novi Meksiko juli 2004. Iza mene ostaje Cako kanjon. Ponovo na prašnjavom putu. Destinacija je sjeverozapad Novog Meksika. Ja idem u Aztec, Melvin u Farmington. Imamo dva sata vožnje pred sobom. Dovoljno, mislim se, da još nešto naucim. Ali, isto tako, tko zna šta ce ostati nedoreceno. Jer, Melvin mi nalici vrelu znanja. “Melvine, tvoja objašnjenja o prirodi jako slice idejama vrhunskih teoreticara moderne fizike. Oni govore o teoriji energetskih supervlakana kojom objašnjavaju sve procese u kosmosu, ukljucujuci i stukturu svih živih bica. Vi, vidovnjaci i fizicari dolazite do istih zakljucaka; vi astralnim projekcijama i kretanjem kroz razlicite dimenzije, a oni svojim proracunavanjima, instrumentima i laboratorijskim rezultatima. Polazite sa razlicitih stanica, koristite razlicite metode, a kreirate iste zakljucke.” “Zakljucci i objašnjenja o kojima govoriš su rezultat uskladjivanja… izmedju Orlovih zracenja odnosno energetskih vlakana …. unutar i izvan covjekove cahure”, zagonetno zapocinje Melvin. “Melvine, u trenutku pomislim da znam o cemu govoriš. A onda me naredni momenat iznenadiš sa novom idejom. Hoceš mi objasniti šta ti znaci uskladjivanje vlakana sa dvije strane covjekove cahure?” “Vidovnjaci vide covjeka onakvog kakav on u stvari jeste. Kao bice bjelicaste svjetlosti. Kao cahuru ispunjenu bezbrojnim Orlovim zracenjima. Kao balon ispunjen mikroskopskim energetskim vlaknima. E sada, vidovnjaci vide i Orlova zracenja van covjekove cahure koja su svjetlija od onih unutar. Vlakna unutar cahura bivaju osvjetljena vlaknima izvan cahure. Ona ih privlace.” “To znaci da su energetska vlakna unutar naše cahure na neki nacin inferiorna, tamnija od onih izvan cahure?”, razmišljam naglas. “Poslušaj dalje. Mi, vidovnjaci, možemo da vidimo kako se unutrašnja vlakna fiksiraju na vanjska. I to njihovo fokusiranje predstavlja svijest bica.” “Melvine, moram priznati da mi to djeluje kao apstraktno objašnjenje svijesti”, govorim. “Vidiš, vanjska vlakna imaju odredjeni pritisak na vlakna unutar cahure. Ovaj pritisak odredjuje stepen svijesti koje svako živo bice ima”, objašnjava Melvin. Sada povezujem one njegove recenice da sva živa bica imaju limitirani pristup znanju. U glavi mi se formira slika konture ljudskog lika, iznutra ispunjenog energetskim vlaknima, nalik na ribice. I te ribice stoje u polutami željno gledajuci prema vani. A svuda oko njih blještavo svijetla Orlova zracenja, nepregledna, savršena, kroz koja kola svo znanje kosmosa. Ne mogu se oteti utisku da mi, ljudi, sve moramo predstaviti vizuelno da bi lakše shvatili ono što nam se govori. A limit slike koju si predstavljamo je istovremeno i limit naše svijesti. Melvinova razmišljanja me vode u smjeru da zakljucim da dijelovi kosmicke svijesti koja on naziva Orlovim zracenjima ili energetskim vlaknima, bivaju zatoceni u ljudsku cahuru. Odsjeceni od matice, gube pristup kolanju znanja i postaju inferiorniji. Postaju… ljudi. A zatim, mentalnim i spiritualnim naporom, pokušavaju ponovo da spoznaju savršenstvo. Naravno, možemo se upitati u cemu je onda svrha cjelokupnog procesa. Nemam sumnje da su Anasazi postavljali sebi ista pitanja. Uvidjevši limitiranost naše cahure nisu smatrali da je neophodno produžavati vrstu i tu je njihova civilizacija završila svoju zemaljsku misiju. “Melvine, reci mi još jednu stvar. Pominjao si uskladjivanje energetskih vlakana. Kako dolazi do toga procesa?” pitam. “Možda najvece dostignuce vidovnjaka je bila njihova sposobnost da manipuliraju covjekovom cahurom. Svijest je usko povezana sa cahurom; zapravo vidovnjaci su vidjeli da je svijest istaknuta u ljudskoj cahuri. Mjesto gdje se nalazi svijest je svijetlija oblast naše cahure. Vidovnjaci su otkrili da je svijest uski, vertikalni svjetlosni pojas koji je smješten na krajnjoj desnoj strani naše cahure. Taj pojas se neprekidno pruža citavom dužinom cahure…”, objašnjava Melvin. “Od glave do pete?”, zamišljam sliku. “Tako je. A majstorstvo vidovnjaka Anasazija je bilo u tome da su uspjeli da pomjeraju taj svijetlosni pojas, odnosno našu svijest, iz njenog originalnog položaja na površini cahure… dublje u cahuru … i da joj promijene pravac pružanja od vertikalnog u horizontalni!”, zakljucuje Melvin. Ovo je bilo nešto sasvim novo za mene. Anasazi su manipulirali našim energetskim sklopom! Prisjecam se svog iskustva sa Majama. Za njih su tijela i procesi u prirodi imali razlicite frekvencije. Manipulacijom tih frekvencija mogli su putovati sa kraja na kraj galaksija ili se kretati kroz vremenske dimenzije. Na taj nacin, razmišljam, definiramo što u stvari znaci spiritualna dimenzija covjeka. Cesto cujemo fraze, u politici ili obrazovnom sistemu, o duhovnom razvoju ili napretku. Hiljade ljudi upotrebljavaju tu rijec najcešce podrazumijevajuci prazne religijske rituale. A covjekova duhovnost je poniranje u korijen njegove kosmicke prirode i manipulacija tim znanjem. ******** Sunce je zašlo nad Novim Meksikom. Od Bloomfielda raskrsnica vodi ka svjetlima Farmingtona. Još petnaestak minuta vožnje i dolazimo do Melvinovog odredišta. Melvin vadi fotografiju Pueblo indijanca i objašnjava. “Naša tradicija prizivanja kiše i plodnosti zemlje stara je stoljecima. Korijeni su joj u iskustvu naših predaka, Anasazija.” Onda je prigušenim glasom otpjevao nekoliko stihova. “Neka se nebesa prekriju oblacima… Nek’ se gromovi zacuju iznad zemlje…” Posmatram fotografiju. “Što ova crvena kruna predstavlja?” pitam. “To su pera papige. Školjke na pojasu dolaze iz Pacifika. Dok plešemo, u ritmu udaramo o tle tako da probudimo duhove. Zimzelene grane bacamo u rijeku nakon ceremonije da udobrovoljimo Šivane, ljude sa oblaka.” I to je bilo poslednje što sam cuo od Melvina. Zašto je završio naš susret pominjuci mitske ljude sa oblaka koji nose kišu? Da istakne kako je sve što nas okružuje negdje izmedju stvarnosti i iluzije? ******** Subotnje jutro 1881. godine. Ucitelj se sa nekoliko ucenika zaputio ka realizaciji školskog projekta: istraživanje obližnjih ruševina zaraslih u gusto šiblje i travu. Grupica je uspjela da napravi rupu u debelom sjeverozapadnom zidu i puzajuci udje u prostoriju. Ispocetka, svijeca nije htjela goriti. Stotine godina su prošle otkad ovdje nije bilo protoka zraka. Napokon, svježi kisik je ušao u prostoriju i razgorio vatru svijeca. U polusvijetlu, grupa je pocela da razaznaje predmete na podu prostorije: keramicke vaze, sandale, pamucnu robu, školjke, kamena orudja. Na jednom zidu je bio naslonjen kostur. Osušeni ligamenti su pridržavali kosti. Cinilo se da ih je kostur gledao. Nekoliko ucenika je preplašeno odlucilo da se vrati. Ali, ucitelj ih je ubijedio da ostanu. Neko je onda uzviknuo da je našao još jedan kostur sklupcan na podu. Fotografija 26: Pueblo indijanac u plesu prizivanja kiše i plodnosti zemlje – korijeni tradicije su u iskustvima Anasazija Kada se školska “istraživacka ekspedicija” vratila kuci, citavo mjesto je brujalo. Otada je svaki vikend prolazio u novim otkricima; drevni kameni zidovi su padali pred naletima sakupljaca predmeta iz starine. Pet godina prije toga, 1876. su prvi angloamericki doseljenici došli u dolinu El Rio de Las Animas Perdidas (“rijeka izgubljenih duša”). Brzo su joj ime skratili u Animas. Tih dana je najpopularnije štivo bila knjiga William H. Prescotta “The Conquest of Mexico” (“Osvajanje Meksika”) u kome se opisivalo Kortesevo osvajanje civilizacije Azteka u Meksiku. Duh avanturizma su ovi doseljenici izrazili u davanju imena ovim ruševinama “Aztec” misleci da je samo razvijena kultura Azteka mogla izgraditi ovako impresivan gradic. Fotografija 27: Maketa naselja Aztec, kojemu su ime dali angloamericki doseljenici misleci da su grad podigli Azteci Naravno, vrijeme ce pokazati da su bili u krivu. Azteci nisu gradili svoja naselja ovdje, vec Anasazi. I to stotinama godina prije pojave Azteka u dolinama Meksika. Medjutim, ime ruševinama je ostalo. Po njima je onda nazvano i obližnje naselje. Evropska neinformiranost evo ostaje i danas simbolizirana imenom nacionalnog parka “Aztec Ruins National Monument”. Geolog John Newberry je 1859. naišao na dobro ocuvane ruševine sa trospratnim zidovima visokim po osam metara i nedirnutim prostorijama. Sa prvim bijelim doseljenicima kamen nestaje iz zidina naselja Anasazija, a vandali odnose sve vrijedno iz prostorija. Pedeset godina kasnije lokalni arheolog Earl Morris zapocinje arheoloski rad koji ce kulminirati 1934. sa rekonstrukcijom velike kive. Rijec je o jedinoj rekonstruiranoj kivi u svijetu Anasazija. ******** Gradic Aztec ne donosi mnogo uzbudjenja svojim 7 000 stanovnika. Medjutim, meni je interesantan zbog dvije stvari. Prvo, koncem marta 1948, prema izjavama ocevidaca, dvadesetak kilometara od centra gradica, vanzemaljska letjelica je udarila u liticu iznad rijeke Animas. Oštecenih motora letjelica je kasnije završila u Hart kanjonu. Alarmirana je americka avijacija; specijalne jedinice su zatvorile oblast, pronašle letjelicu sa 14 tijela i prevezle je u zracnu bazu Wright Field (današnji Wright Patterson AFB). Americka vlada je otkupila teren na kome se desio udes, a zaštitna ograda i danas sprijecava znatiželjnike da istražuju teren. Lokalni bibliotekar Leanne Hathcock brižno cuva sve podatke (šire: http://www.aztecufo.com/crash.htm ), a ujedno je i aktivist u UFO klubu. Vozim se glavnom ulicom tog subotnjeg jutra. Sa desne strane mi je UFO klub. Preko puta je skromni Muzej koji govori o Anasazijima. Preciznije, ovdje upotrebljavaju Hopi naziv za Anasazije – “Hisatsinom” kultura. Pitam se da li je koincidencija da ova dva natpisa gledaju jedan u drugoga. Kako bi bilo dobro da je Melvin ovdje i da mi odgovori postoji li veza izmedju misterioznih Anasazija i superiornih kosmickih posjetilaca. Fotografija 28: Zapadne ruševine Azteca – nekadašnje elegantne trospratnice sa 450 prostorija i 24 kive, Novi Meksiko Dolazim na parking ispred arheološkog parka. Petnaestak parking-mjesta mi je indikator da nisu turisticki ambiciozni, mada je rijec o Svjetskom spomeniku kulture od 1988. Tri su “velike kuce” smještene jedna do druge. Samo je jedna od njih, poznata kao “Zapadna ruševina” iskopana i zašticena. Rijec je o trospratnici sa oko 450 prostorija, 24 kive i jednoj velikoj, cilindricnoj kivi u središtu trga. Oblik naselja je izmedju slova “D” i slova “E”. Druge dvije ruine (“Istocna ruševina” i “Earl Morris ruševina”) su slicnih dimenzija sa još vecim kivama. Na njima nema nikakvih iskopavanja zbog nedostatka novca za realizaciju tako ambicioznog projekta niti za kasnije održavanje. Stoga su ostavljene pod zemljom. Fotografija 29: Krovna konstrukcija unutar Zapadnih ruševina, Aztec, Novi Meksiko Prepoznajem stil gradnje. Identican je onom iz druge faze u Cako kanjonu. Izravnane kamene ploce i manji blokovi. Metar od zemlje se nalazi ugradjen red zelenih kamenih plocica. Iz daljine izgledaju kao lako prepoznatljivi zeleni pojas oko zidina. Odlazim do sjeverozapadnog kutka naselja gdje je svojevremeno zapocela “školska ekspedicija”. Originalna prostorija je bila potpuno srušena; danas je ponovno sagradjena, ali više nema onaj originalni kompaktni stil gradnje. Ipak, slikam se. E sada da vidimo što ovaj gradic cini posebnim? Fotografija 30: Autor ispred sjeverozapadnog ugla ruševina Anasazija u Aztecu, Novi Meksiko VELIKA KIVA (10) Aztec, Novi Meksiko juli 2004. Grupa Anasazija je zastala u dolini. Zakljucili su da ima dovoljno suncevog svijetla, vode, zelenila. Nazvali su je “Mjesto pokraj tekuce vode”. Odsada ce to biti njihovo mjesto. Uskoro su dolini došli u posjetu stariji. Lideri klanova su donijeli po jedan kamen koji je simbolizirao njihove familije i formirali su gomilu na cistini na kojoj ce biti podignut centar njihovog novog naselja. Kamenu gomilu su posuli kukuruznim zrnima, zajednicki uputili molitvu za život i svojim dahom simbolicno poželjeli sretno rodjenje nove zajednice. Godina je 1106. Prvih nekoliko stabala je osušeno i zatim prevezeno u “Mjesto pokraj tekuce vode”. Proci ce još tri godine prije nego zapocne izgradnja Velike kuce. Do 1111. godine su kompletirani impresivni trospratni zidovi na Velikoj kuci sa preko 400 prostorija, dva tuceta kiva, jednom velikom kivom i jednim kružnim labirintom sa kivom u središtu. Lideri su sa sobom donijeli nekoliko korpi zemlje iz starih zajednica… pomiješali je s vodom i blatnjavu masu ugradili u zidove novog naselja... kao zalog kontinuiteta. Rodjeno je novo središte svijeta Anasazija. Fotografija 31: Pogled iz zraka na ruševine 400 prostorija, 24 kive i jednu Veliku kivu, Aztec, Novi Meksiko ******** Ispucalo drvo staro 900 godina je ugradjeno u potporne vanjske zidove. Prelazim rukom preko hrapave površine. Do njega red zelenkastih kamenih ploca kojima je boja izblijedila. Fotografija 32: Potporni drveni stub iz 1111. godine u zidovima Zapadnih ruševina, Aztec, Novi Meksiko Aztek je, prema pretpostavkama arheologa, bio periferna kolonija Cako kanjona. Podignut je pocetkom XII stoljeca u doba kada naselja Cako kanjona bilježe svoj vrhunac. Nakon kratkih 75 godina, vrata Velikih kuca u Azteku se zatvaraju, Anasazi odlaze netragom. Istovremeno kada i sva naselja Cako kanjona 100 km južnije. Pitanje koje protivrjeci oficijelnim tvrdnjama je zašto bi Anasazi podizali tako impresivno naselje daleko od matice? Novi “glavni grad” u koji ce se vremenom preseliti? S obzirom da je grad napušten kada i Pueblo Bonito i ostali gradovi Cako kanjona, ocito da ideja o novom centru pada u vodu. Ovo pitanje mi zasada ostaje bez odgovora. Možda je problem u pitanjima koje postavljamo? Ona možda imaju smisla iz naše perspektive, ali zašto bi Anasazi razmišljali na isti nacin kao i mi? ******** Nije trebalo dugo da me nešto asocira na Melvina. On je sada u Farmingtonu, tridesetak kilometara odavde. Iz tog gradica je i tinejdjerka Ann Seiferle-Valencia koja je cetiri godine radila na školskom projektu o Anasazijima. Analizirala je kukuruzne vrste nadjene u Azteckim ruševinama i zakljucila da su Anasazi ovdje stvarali nove hibridne vrste kukuruza. Takve, unaprijedjene vrste su zatim zasadjivali u Cako kanjonu, u središtu njihove civilizacije. ******** Prizemni zidovi su široki oko jedan metar. Tipicna gradnja Anasazija. U produžetku zapadnog zida izdvojena stoji djelomicno zatrpana gomila na kojoj prepoznajem tri reda kružnih zidova. Prisjecam se identicne gradjevine iz Cako kanjona u gradicu Peublo del Arroyo. Tri koncentricna kružna zida. Ovdje su zidovi bolje sacuvani tako da se potvrdjuje da je labirint, kako sam ga prozvao u Cako kanjonu, adekvatno ime. Naime, pregradni zidovi formiraju niz prostorija unutar krugova: u unutrašnjem prstenu je osam prostorija, a u vanjskom cetrnaest. Izmedju vanjskih prostorija su postojali prolazi; unutrašnje sobe su gledale na centralnu, kružnu sobu. Kivu. Mjesto okupljanja i spirutalnih izleta. U svijetu Anasazija su pronadjena samo cetiri ovakva labirinta sa kivom u središtu. Od toga su cak tri ovdje. Koja je simbolika ovog naselja za duhovni krajolik Anasazija? Iskopani labirint je ponovno prekriven zemljom, jer je njegovo održavanje navodno bilo preskupo. Druga dva labirinta, jos veca po dimenzijama, nisu ni otkopani. Kako to da najbogatija zemlja na svijetu nema interesa da njeguje svoju povijesnu baštinu? ******** Mladi arheolog Earl Morris, koji je rodjen i odrastao u ovom kraju, provodi pet godina na intenzivnom otkopavanju Azteckih ruševina od 1916-1921. Od 1934. zapocinje dvogodišnji spori projekat restauracije velike kive. Kada je završio, to je bila (i još uvijek jeste) jedina rekonstruirana kiva u svijetu Anasazija. Gledajuci ovaj gradjevinski poduhvat postaje jasno koliko su organizacije, rada i materijala Anasazi ulagali u svoje zgrade. U kivu se ulazi kroz predsoblje kojim dominira masivna kamena ploca, nalik prijestolju. Da li su se odavde nadzirali procesi i ceremonije? Fotografija 33: Autor unutar jedine rekonstruirane kive (1934.) u svijetu Anasazija, Aztec, Novi Meksiko Tri metra pod zemljom je tlo kive. Radijus joj je 16 metara. Kamena klupa kruži pravilnom prostorijom. Petnaest prostorija, u visini zemlje, gleda na centralnu sobu. Svaka od njih ima izlaz na glavni trg. Svrha ovih prostorija nije poznata. Prva misao koja mi se javila kada sam ušao u jednu od njih je da je rijec o prostorijama koje pripadaju razlicitim klanovima, odnosno vecim familijama. Glave porodica bi bile unutar glavne sobe, a njihovi clanovi bi, sa distance, iz manjih uzdignutih prostorija, prisustvovali ritualima. Unutar kive su cetiri masivna stuba koja su pridržavala krov koji je bio težak 95 tona(?!). Stubovi su pocivali na po cetiri granitna diska koja su prenesena sa razdaljine od oko 70 km. Originalni zidovi su bili obojeni crvenom i bijelom bojom. Zavirujem u svaki kutak. Dodirujem zidove. Osmatram otvore. Prolazim kroz sve prostorije. Slike iz Cako kanjona i svih naselja koja imaju kive postaju kompletnije. Osjecam da sam korak bliže atmosferi Anasazija. ******** Anasaziji su slavili misterij života. Pjevali drevne pjesme koje su pratile ritam njihovih bubnjeva… i njihovih srdaca. Plesali su u cast životinja i biljki s kojima su dijelili život u ovom “Mjestu pokraj tekuce vode”. Kroz ritual su vibrirali istom frekvencijom kao i majka Zemlja. Vjerovali su da njihovi životi i medjusobni odnosi trebaju odslikavati kosmicku harmoniju. Pratili su putanje Sunca, Mjeseca, planeta i zvjezdanih konstelacija, jer su ova nebeska tijela bila dijelom njihovih legendi i razumijevanja vlastitog porijekla. Poniranje u dubinu vlastite duše je stimuliralo Anasazije da “pamte da pamte”. Da ne zaboravljaju ko su, odakle su došli, relacije izmedju njih, predaka i majke Zemlje. Fotografija 34: Velika kiva ima radijus od 16 metara, a nosivi stubovi pocivaju na cetiri podzemna grantina diska, Aztec, Novi Meksiko ******** Svi su izašli i formirali krug na centru trga. Bubnjari izlaze iz Velike kive u momentu kada se sunce pojavljuje na horizontu. Sa krovova ceremonijalni najvaljivaci pocinju da uzvikuju: “Oni dolaze, Oblaci i Duga, Jelen i Bufalo, Kukuruz, svi dolaze!” Jedan po jedan plesaci izlaze iz kive. Redaju se na trgu koji gleda prema istoku. Pozdravljaju sunce i prestrojavaju se za ples, muškarci i žene – dvije životne linije. Polako, bubnjari pocinju da daju ritam i pjevaju pjesmu životu. Muškarci, u pamucnim odorama, šarenim perjem, pojasima ukrašenim školjkama, podižu noge u ritmu bubnjeva, i udaraju u tle u ritmu srcanih udaraca. Žene, u svojim ceremonijalnim mantijama, nježno podižu noge u ženskom životnom ritmu koji kreira, hrani, daje život… I onda, muškarci i žene plesaci zajedno, pozivaju sve prisutne da pamte da pamte ko su i odakle su i svoje veze sa predacima… Nakon toga se vodje klanova povlace u Veliku kivu, koja je simbol prve Kuce koju se napravili Anasazi nakon što su došli iz dubine Zemaljske utrobe. U kivi ce lideri ponovo oživjeti sjecanje na Prvu pricu. Kiva je centar kosmosa gdje šest svetih strana ima svoje središte, gdje se Anasazi ponovno spiritualno spajaju sa svojim predacima… Fotografija 35: Krov Velike kive bio je težak 95 tona i predstavljao inžinjerijski poduhvat Anasazija, Aztec, Novi Meksiko ******** Kiva ostavlja duboki dojam na mene. Polako napuštam Veliku kucu Anasazija. Još jedan pogled na naselje. Na stazi znak da nije dozvoljen prolaz prema Istocnoj ruševini i Ruševini Earl Morrisa. Nisu otvorene za javnost, niti su vršena znacajnija iskopavanja na njima. Istocna ruševina je vecih dimenzija nego Zapadna sa koje upravo dolazim. Isto tako, pripadajuca velika kiva je veca od ove rekonstruirane koju sam obišao. Fotografija 36: Petnaest manjih prostorija gleda na centralnu prostoriju Velike kive i vjerovatno su u njima bili predstavnici razlicitih klanova, Aztec, Novi Meksiko Ove Velike kuce su podignute nakon 1225. godine. Rijec je o drugoj fazi u razvoju “Mjesta kraj tekuce vode”. Naime, napuštanjem svih naselja u Cako kanjonu oko 1185. tajanstveno su zatvorena i sva ostala naselja Anasazija, ukljucujuci i ovo u Azteku. Nakon pauze od cetrdesetak godina Anasazi ponovo dolaze u Aztek, renoviraju Zapadnu ruševinu i grade jos dvije Velike kuce. Ovaj put, glavni utjecaj Anasazija dolazi sa sjevera. Iz naselja kanjona Mesa Verde u Koloradu. Život i rituali u Azteku ponovo bujaju. I ponovo to traje samo 75 godina. Oko 1300. godine Anasazi “Mjesta kraj tekuce vode” zauvijek napuštaju svoje Velike kuce istovremeno kad i Anasazi sa sjevera. Nakon toga ce nastati muk od 200 godina. Sve dok Navaho indijanci ne dodju iz sjevernih kanadskih ravnica i pronadju davno napuštene višespratnice. Cini mi se da mene ceka put prema sjeveru. I potraga za novim odgovorima u kanjonima Kolorada. MESA VERDE (11) Mesa Verde, Kolorado juli 2004. Iz Novog Meksika ka nacionalnom parku Mesa Verde u americkoj državi Kolorado put vodi kroz rezervat Jute indijanaca. Jute su tipicni Indijanci sa sjevernoamerickog tla. Prije dvije hiljade godina nalazili su se u podrucju Velikih jezera na današnjoj granici SAD i Kanade. Postupno su se spuštali ka jugu da bi se oko 1 500. godine smjestili u cetverouglu Arizone, Novog Meksika, Kolorada i Jute. Ime im u prevodu znaci “Zemlja Sunca”. Po njima je država Juta dobila svoje ime. Svojevremeno je teritorij te države u potpunosti pripadao indijanskim nomadima. Medjutim, stvari se mijenjaju dolaskom bijelih doseljenika, u ovom slucaju mormona. Indijanci se prisiljavaju da napuste svoj nacin nomadskog života. Jute se tome opiru, jer njihovo je vjerovanje da ostati na jednom mjestu znaci sigurnu glad. Mormoni uzimaju sve više zemlje, a sjeverni ogranak Juta se ogranicava na uski rezervat 1869. Južni ogranak Juta u Koloradu stupa u saradnju sa americkom armijom u borbi protiv Navaho indijanaca 1859. misleci da ce izboriti bolje pozicije. Ironicno, i Navaho i Jute bivaju smješteni u rezervate iste godine, 1868. Ipak, rezervat Juta je imao još uvijek zavidnih 56 miliona akri, što je bila trecina Kolorada. Medjutim širenje željeznica, eksploatacija nafte i stocarstvo su bili izgovori bijelom covjeku da oduzima dio po dio rezervata tako da im je do 1934. godine ostalo samo deset posto najlošijeg dijela od prvobitnog teritorija. Zašto je prica o Juta indijancima tipicna? Prije dolaska Evropljana na sjevernoamericko kopno, ukupan broj starosjedilaca (“Indijanaca”) je bio, prema razlicitim procjenama, izmedju 5 i 40 miliona. Danas ih je manje od jednog miliona! Španjolski genocid u Juznoj i Srednjoj Americi pracen je anglo genocidom u Sjevernoj Americi. Broj Juta je od nekoliko desetina hiljada sveden na cetiri hiljade. Prolazim kroz “Rezervat Južnih Juta Indijanaca” na samom jugu Kolorada. To je uski pojas neplodne kamene pustinje širok dvadeset i dugacak 150 km. U njemu živi samo 350 ljudi. Zvanicna statistika ce reci da “Jute žive u zajednicama sa permanentnim kucama u koje je struja došla 1964. i da im djeca idu autobusima u školu; zaposlenje su našli u zemljoradnji i kasinu u Towaocu.” Jute su naselili ove krajeve dvije stotine godina nakon odlaska Anasazija. Njihova napuštena naselja nisu dirali, slicno kao ni Navaho indijanci. Smatrali su da duhovi Anasazija još uvijek obitavaju u ruševinama i zato su im dali status svetih, nedodirljivih mjesta. Napuštam rezervat; ispred mene zelenilo Nacionalnih šuma San Juan. Još sat i po vožnje i ulazim u Mesa Verde Nacionalni park. I mada je vec 100 godina pod zaštitom zakona (od 1906.) naselja u kanjonu su vandalizirana ranije, tokom XIX stoljeca. ******** Juli je, 1891. U Durangu (Kolorado) se pakuje kolekcija od preko 600 originalnih predmeta iz Mesa Verde kanjona. Destinacija: Švedska. Mladi baron Gustav Nordenskiöld se zadovoljan vraca u Evropu nakon arheoloških istraživanja. Da je mogao vidjeti u buducnost Gustav bi saznao neveselu vijest da ce, ubrzo po povratku, oboliti od tuberkuloze i umrijeti u 26. godini. Slijedice velike promjene i u Skandinaviji: cetvrt stoljeca kasnije Finska ce proglasiti nezavisnost od Rusije i Švedske i vrijedna kolekcija ce završiti u Nacionalnom muzeju u Helsinkiju. A njegov brat, takodje arheolog-istraživac, Erland Nordenskiöld ce doživjeti svoje pozne sedamdesete godine i ostace upamcen po posjetama Boliviji i istraživanju gradova Inka. Izlazak ove kolekcije sa americkog tla ce rezultirati lokalnim protestima te donošenjem zakona o proglašenju Mesa Verde kanjona Nacionalnim parkom petnaest godina kasnije. Trebalo je proci više od stoljeca da Gustavova knjiga o njegovoj posjeti kanjonu (“The Cliff Dwellers of the Mesa Verde”) sa vlastorucnim bilješkama i fotografijama (procijenjene vrijednosti od $ 3,500) dospije u biblioteku lokalnog Anasazi muzeja u Cortezu. Gustav Nordenskiöld je dijelove kanjona istraživao sa John Wetherhillom, jednim od trojice brace-istraživaca. Starija braca, Al i Richard Wetherhill, ranceri i samouki arheolozi, su prvi put posjetili Mesa Verde još 1882. Pocetak nije obecavao, jer su svi puteljci bili zapušteni i zarasli u gusto šiblje. Medjutim, braca su uskoro poceli pronalaziti jedno za drugim naseljem u stijenama. Neka od njih su bila potpuno netaknuta i uzbudjenje koje ih je obuzimalo bilo je jednako onom kada se otvaraju vrata netaknutih grobnica egipatskih faraona. Mesa Verde (španjolski “zeleni stol”, prema travnatim zaravnjenim vrhovima kanjona) obuhvata 5000 ruševina Anasazija. Od njih je dvadeset istraženo, stabilizirano i otvoreno za javnost. Vecina je manjih razmjera, a neka od njih su još netaknuta i cuvaju se za buduce generacije arheologa. ******** Na ulazu u Nacionalni park površine 200 kvadratnih kilometara visoravan sa ogoljelim izduženim kamenim vrhom. Karaketeristicno za svijet Anasazija. Na liticama su obicno petroglifi koji su pratili putanje nebeskih tijela. Fotografija 37: Ulazak u Nacionalni park Mesa Verde u Koloradu u kome se nalazi 5000 ruševina Anasazija Do Centra za posjetioce ima tridesetak kilometara vožnje serpentinama. Stajem na vidikovcu Park Point sa kojeg se pruža neometan pogled stotinama kilometara uokrug prema cetiri americke države. To je najviši vrh u okolini sa 2800 metara visine. Tu je i kružna kucica sa radarom i antenama koja služi kao osmatracnica za preventivu širenja požara. Taj dan je na straži bila mlada rendžerka. Ulaz u kucicu, kao i razgovor s njom, na moju žalost, nije bio dozvoljen. Nekoliko uzastopnih požara katastrofalnih razmjera na smjeni XX u XXI stoljece ogolilo je planinske litice Nacionalnog parka, ali i otkrilo nekoliko dotada nedostupnih ruševina Anasazija. Ono po cemu je Mesa Verde cuven su njegova naselja izgradjenja u usjecima kamenih litica. Visina litica je po nekoliko stotina metara, a usjeci su vrlo nepristupacni. I pored toga, stotine manjih i vecih naselja su pedantno ugradjeni u kratkom vremenskom periodu. Citam iz zvanicnog prospekta: “Naselja u stijenama su podizana od kasnih 1190-ih do 1270-ih. Rang im je od kucice sa jednom sobom do naselja sa preko 200 prostorija. Graditelji su uklapali strukture u raspoloživi prostor u stijenama. Anasazi su u ovim naseljima živjeli manje od 100 godina. Oko 1300. godine Mesa Verde je bio napušten.” Datumi mi nagovještavaju neke odgovore. Prvo, gradnja u liticama pocinje u trenutku kada Anasazi zauvijek napuštaju Cako kanjon smješten 160 km južnije. Da li su se Anasaziji sklonili pred nekom velikom opasnošcu u nepristupacne klance Kolorada? Drugo, uložiti ogroman graditeljski napor u izgradnju naselja u kojima ce se živjeti nepunih 100 godina ponovo biva nelogican. I trece, sva naselja se u kanjonu Mesa Verde napuštaju istovremeno. U miru. Kao da su ljudi odvedeni. U prostorijama su prvi istraživaci pronašli sve kucne predmete spremne za upotrebu. Ljudi se nisu preselili. Mislili su da ce se vratiti. Ove dileme mi se vrzmaju po glavi dok kupujem karte za obilazak nekoliko ruševina. Naime, sva naselja se u ovom Parku mogu obilaziti samo uz prisustvo rendžera. Zabranjeno je vrzmati se okolo bez pratnje, odnositi kamencice, cak i brati cvijece ili grmlje. Nekoliko kilometara od Centra za posjetioce starta posjeta prvom naselju. Rijec je o “Velikoj Kuci sa balkonom”. Dok cekam dolazak rendžera nastavljam citati prospekte. Hiljadugodišnje prisustvo covjeka se u ovim krajevima pokušava uklopiti u teoriju evolucije. Prvo nomadi, pa farmeri. Primitivna gradnja po kompleksnija. Od slamnatih korpi do keramike. A polugoli indijanci marširaju kamenim putevima na zvanicnim prospektima. Medjutim. Svi oni problemi za današnju znanost koje je postavio Cako kanjon su prisutni i u slucaju Mesa Verde kanjona. Prvo, ovdje je prisustvo ljudi bilo sporadicno sve do konca XII stoljeca. Onda najedamput imamo populacijski bum. Dakle, rijec je o došljacima. Vjerovatno nekoliko stotina porodica. Drugo, kolicina materijala upotrebljena za sva ova naselja u tako kratkom periodu nadmašuje raspoloživu radnu snagu. Izuzev, ako oni nisu raspolagali mentalnim ili drugim zaboravljenim, a superiornijim gradjevinskim tehnikama. Koliko god da su putevi Anasazija koji su radijalno kretali iz Cako kanjona cudo za sebe, tako je i misteriozno pitanje kako su Anasazi Mesa Verde kanjona prenosili tone materijala u usjeke na liticama. Koju vrst “kranova” su koristili? I na koncu odakle su iznajmljivali “gradjevinske skele” sa kojih su farbali ove gradjevine na nekoliko stotina metara visine? ******** Sa parkinga na vrhu Soda kanjona krece uski kameni putic prema sredini kanjona. Spuštajuci se niz litice dolazi se do širokih drvenih ljestvi. Rendžer upozorava na opreznost dok se uspinjemo uz ljestve petnaestak metara visoke. Fotografija 38: Naselje Anasazija “Kuca sa balkonom” podignuta je u usjeku strmih litica kanjona Mesa Verde, Kolorado “Kuca sa balkonom” je naselje sa 45 soba i dvije kive. Ime je dobila po, još uvijek netaknutoj, originalnoj terasi sa zidicem koja se nalazi ispred cetiri prostorije u dubini usjeka u litici. I to je bilo prvo ravno kameno tlo na koje sam stao nakon uspinjanja uz ljestve. Pogled na dno kanjona ispod i klanac preko puta je … sasvim novo iskustvo. Prva misao koja me obuzima je osjecaj sigurnosti. Malo nelogicno, mislim se, naci se na ovoj visini, u kamenom procijepu, a opet se osjecati sigurnim. Fotografija 39: Autor na terasi naselja Anasazija “Kuca sa balkonom”, Mesa Verde kanjon, Kolorado Da li je rijec o sastavu kamena i njegovom djelovanju na naš organizam? S jedne strane logican je zakljucak da je osnovni razlog za izgradnju ovih naselja na ovako nedostupnim mjestima bila zaštita. Od vremena, životinja, neprijatelja? I da i ne. Nesrazmjeran mi je takav graditeljski napor da se zaštiti od sunca ili predatora. Osjecam da je opasnost bila veca. Puno veca. Koja je to sila bila potrebna da natjera Anasazije, astronome i superiorne vidovnjake, da napuste Cako kanjon? I opet, sa cime su se Mesa Verde Anasazi suocavali da su morali graditi ne jedno vec hiljade gradjevinskih objekata u središtu ovih nepristupacnih litica, da bi tu proveli kratak period? Da bi, zatim, nenadano i neznano kuda, otišli? Fotografija 40: Za izgradnju naselja bio je potreban izniman gradjevinski napor; Anasazi su ga ubrzo misteriozno napustili Fotografija 41: Prilaz naselju “Kuca sa balkonom” vodi kroz uske i nepristupacne prolaze i strme litice MESA VERDE ASTRONOMI (12) Mesa Verde, Kolorado juli 2004. Mesa Verde je, po prostranstvu, najveci arheološki park u SAD. I, prema mnogim ocjenama, najznacajnije nacionalno historijsko nalazište. UNESCO ga je proglasio svjetskom baštinom 1978. Razlog za to je nekoliko stotina naselja podignutih u usjecima litica u periodu kracem od stotinu godina. Tragovi humanog života na vrhu kanjona se mogu pratiti unatrag hiljade godina. Zbog cega se, najedamput, napuštaju te gradjevine i pocinje gradnja na visokim i opasnim liticama? I to sa neocekivanim intenzitetom? Arheolozi ce kao prvo objašnjenje postaviti teoriju o vanjskoj prijetnji. Zbilja, nepristupacne litice su lako branjive. Medjutim, nikada dokazi o takvim prijetnjama nisu pronadjeni. Ili, kako kaže Gilbert Wenger, glavni arheolog u Mesa Verde regionu punih 14 godina: “Ako je postojala prijetnja, ko su bili neprijatelji? Nema dokaza o bilo kojim drugim ljudima osim Anasazija u ovim oblastima.” Fotografija 42: Litice kanjona u cijem je usjeku podignuto najspektakularnije naselje Anasazija “Palaca u stijeni”, Mesa Verde, Kolorado ******** Propuzao sam kroz tunel u stijeni dugacak sedam metara. Iznenadio me uski otvor od samo 60-ak cm. Ocigledno da su Anasazi održavali vitku liniju. Jer, da su imali deblje ljude oni ne bi mogli napuštati “Veliku kucu sa balkonom”. Strmi uspon i našao sam se na parkingu. Desetominutna vožnja do slijedece destinacije. Cekam rendžera da krenemo u obilazak najspektakularnije strukture u kanjonu: “Palace u stijeni” (Cliff Palace). Naravno da Anasazi nisu imale palace, ni plemstvo. Medjutim, Richard Wetherhilla je 1888. ovo otkrice kamenog grada podsjetilo na anticke palace i zato mu je dao to ime. Nekoliko minuta trajao je silazak improviziranom stazom. I onda se, nakon zaobilaženja široke stijene, pred ocima ukaže “Palaca u stijeni”. Ovaj apartmantski kompleks je ugradjen u otvor u litici širok 110 metara i dubok oko 30 m. Skladne gradjevine ne narušavaju izgled okoline; naprotiv, sve skupa se doima kao da je mocni kanjon iznjedrio ovaj gradic. Fotografija 43: Apartmanski kompleks Anasazija “Palaca u stijeni” je ugradjen u usjek širok 110 metara i dubok oko 30 metara, Mesa Verde, Kolorado Cetverospratne kule spajaju dno i plafon usjeka. Kružne kive podsjecaju na spiritualnost njihovih autora. Nacickane prostorije jedna do druge ne ostavljaju slobodnog prostora. Manje kive su brojnije i pravilno rasporedjene duž naselja – ocito da su ih koristili pojedinacni klanovi. Vece kive su na isturenim mjestima. U “potkrovlju” gradica, uz sami plafon usjeka, izgradjene su niske, duboke i duguljaste prostorije. Ocigledno - skladišta hrane. Ukupno 220 prostorija i 23 kive. Fotografija 44: Mesa Verde kanjon, naselje Anasazija “Palaca u stijeni”; kružne kive podsjecaju na spiritualnost autora Javlja mi se isti osjecaj kao kod Kuce sa balkonom: ovo naselje je skriveno, zašticeno, ali sa odlicnim pregledom kanjona. Gdje li su astronomski markeri, mislim se u sebi? Znam da su u svim naseljima Anasazija pracene putanje sunca i mjeseca. Obicno su imali posebnu lokaciju, najcešce prirodne isturene litice, odakle su pratili izlazak i zalazak sunca, osobito u danima pred i za vrijeme zimskog solsticija. Na primjer, u Cako kanjonu su imali dvije stijene izmedju kojih je Sunce izlazilo dvadesetak dana prije solsticija. Ili, raspored prozora u Pueblo Bonitu sa kojih su mogli pratiti kretanje sunca tri sedmice uoci 22. decembra. “Palaca u stijeni” je okrenuta ka jugozapadnom horizontu. Zalazak sunca se može lako pratiti, ali je sve ravno te nema prirodnih objekata kao orijentira. Ali, zato je tacno preko puta Palace u stijeni, na drugoj strani kanjona udaljenoj 290 metara, podignut enigmatski objekat u obliku slova “D”. Nazvan je “Suncev hram”. Naravno, oblik slova “D” je karakteristican za arhitekturu Cako kanjona. Medjutim, ono što intrigira je pozicija hrama. Naime, ne nalazi se u usjeku litica vec na vrhu kanjona. Gledano sa ove strane kanjona, Suncev hram formira orijentir na horizontu. Znaci, sada treba naci mjesto u naselju odakle su vršena posmatranja sunca pred zimski solsticij. Na krajnjoj južnoj tocki naselja nalazi se mala kamena platforma sa kružnim udubljenjem. Ako se odatle gleda prema centru Suncevog hrama, koji sacinjavaju dvije kružne prostorije, onda se tu formira umjetni kosmicki marker. Sunce se na horizontu u prosincu krece izmedju dvije kružne prostorije. I, ponovo, zbog toga Anasazijima nije trebao kalendar. Fotografija 45: Život je bujao izmedju 1180-1279 da bi onda Anasazi, u miru, zauvijek napustili “Palacu u stijeni” i sva ostala naselja Mesa Verdea Dva pitanja mi se radjaju. Prvo, zašto graditi citav gradjevinski objekat sa kružnim i kvadratnim prostorijama i zidovima da bi se dobio marker na horizontu? Nije li bilo lakše podici dvije stijene preko puta kanjona? I drugo, u cemu je tolika važnost zimskog solsticija? Legende Hopija i Pueblo indijanaca, a zatim izvedeni zakljucci bijelog covjeka govore o “strahu” indijanaca da ce sunce prestati izlaziti te da su zbog izvodjeni obredi i rituali da se to ne desi. Naravno, to me objašnjenje ne zadovoljava. Mora da je postojala veza izmedju položaja naše planete i energetskog nivoa koju je dobijala od sunca za vrijeme zimskog solsticija. A vidovnjaci Anasazija su pomno pratili sve što utjece na energetski potencijal naše planete. ******** Mlada djevojka-rendžer vec dvadesetak minuta objašnjava kako je nastao kanjon prije nekoliko desetina milouna godina povlacenjem mora i kako je prolazio kroz proces erozije. Pominje prve tragove ljudskih nastambi, izgradnju naselja u liticama kao oblik zaštite od klimatskih nepogoda i potencijalnih neprijatelja. Tvrdi da su Anasazi otišli odavde zbog suše i nedostatka hrane. Grupa zastaje pred velikom kivom. “Ovo je bila ceremonijalna prostorija, kao naše crkve”, nastavlja. Fotografija 46: Velika kiva “Palace u stijeni” iz koje su vidovnjaci pratili utjecaj Sunca na energetski nivo Planete, Mesa Verde kanjon, Kolorado Nema pominjanja astronomskih markera, Suncevog hrama, spiritualnih izleta u druge dimenzije. ******** Ime Suncevom hramu potice od jednog kamenog bloka sa udubljenjem koji sa strane ima male kanale. Lici na suncokret, ili na djecji crtež sunca sa mnogobrojnim zrakama. Ovaj kameni blok nije rezultat ljudskog klesanja, vec procesa erozije. Ali je zato ocigledno da je prenesen na ovo mjesto i ugradjen izmedju tri kamena zida formirajuci neku vrst oltara. Identican simbol se srece na mnogobrojnim piktoglifima i primjercima umjetnosti u stijenama u svijetu Anasazija. Na svakom koraku naše planete srecem posvecenost suncu. Civilizacija za civilizacijom kao da upozorava da nam odatle dolazi život, znanje i energetski tokovi. ******** “Ispred nas je cetverospratna kamena kula. U njoj je ostao sacuvan primjer originalne umjetnosti i boja Anasazija. Nemojte upotrebljavati kamere ni bliceve”, daje upute ljepuškasti rendžer. Kula je prazna iznutra. Od podova i plafona je ostalo samo nekoliko pregradnih greda. Ulaz nije dozvoljen osim pogleda kroz prozor. Meni je, medjutim, i to bilo dovoljno da probacim fotografski aparat i da uslikam mracnu prostoriju (ovaj moj blic vec notorno krši propise svih muzeja i arheoloških parkova, priznajem). Vecina posjetilaca razocarano odmahuje glavom kada na zidu ugleda nekoliko neatraktivnih geometrijskih oblika nacrtanih crvenom bojom. Simbolika nije jasna. Rendžeri ne daju nikakva objašnjenja sem da je to primjer “indijanske umjetnosti”. Da li su u pravu? Ukupno su tri piktografa (odnosno crteža u stijeni). Fotografija 47: Astronomski piktografi Anasazija koji prate mjesecni, godišnji i 18,6-o godišnji Metonski ciklus Mjeseca, Mesa Verde, Kolorado Prvi crtež predstavlja cetiri vertikalne linije od kojih svaka sadrži izmedju 17 i 20 crtica. Podsjeca me na sliku zatvorske samice u kojoj osudjenik ucrtava dane u zidu da se može orijentirati. Ukupan broj crtica je 74. Pretpostavimo da je rijec o godinama. Dakle, 74 godine. Podijeljeno na cetiri perioda (“cetiri vertikalne linije”) dobija se prosjecan broj od 18,5. Samo je jedna astronomska pojava od 18,5 koju su Anasazi bilježili. Rijec je o periodu od osamnaest i po godina kada se javlja “mirovanje mjeseca”. Naime, mjesec izlazi na istocnom horizontu sa razlicitih pozicija: tokom perioda “mirovanja”, odnosno zimskog solsticija svakih 18,5 godina ima ekstremno sjeverni položaj. Ako su stvarno Anasazi bilježili ovu pojavu na nebu, javljaju mi se dva pitanja. Zašto su samo cetiri ciklusa prikazana na zidu? I drugo, kakav je utjecaj mjesecevog položaja “mirovanja” na energetski nivo Zemlje? Na ovo prvo pitanje odgovor vjerovatno leži u dužini ostanka Anasazija u ovom kanjonu. Naime, ispitivanja godova na drvetu su potvrdila da su naselja ovdje podizana izmedju 1180-1279. U tom periodu su bila cetiri mirovanja mjeseca: prvi period je startao 1187., a cetvrti završavao 1280. Odgovor na drugo pitanje bi trebao biti logican, takodje. Razlicit položaj sunca i mjeseca utjece na energetski nivo planete. Prelazim na drugi piktograf koji je u istoj visini sa prethodnim. Na bijeloj podlozi je nacrtan pravougaonik. Podijeljen je po sredini sa linijom na kojoj je po dvanaest crtica sa svake strane. U lijevoj i desnoj polovini pravougaonika se nalaze cik-cak linije. Po dvanaest sa svake strane. Dvanaest kao dvanaest mjeseci u godini? Jednom mjesecno mjesec se krece od južnog do sjevernog, onda opet do južnog ekstremnog položaja na nebu. Otud cik-cak linija. Dvanaest cik-cak linija bi moglo predstavljati jednogodišnji mjesecev ciklus na nebu. Ako bi astronom trebao na tabli graficki prikazati kretanje mjeseca vjerovatno bi nacrtao slicnu stvar. I na koncu, treci piktograf, ispod pravougaonika, prikazuje dva seta po tri trokuta, a u sredini 12 kružica. Broj kružica može biti simbol za godišnje smjene izlazaka sunca i mjeseca. A trokuti? Možda planinski vrhovi obližnje La Plate na sjeveroistocnom horizontu? Da li je ove piktoglife crtao umjetnik ili astronom? Prosjecna keramicka posuda Anasazija djeluje umjetnicki puno impresivnije nego ovi piktoglifi. Tako da odbacujem prvu pretpostavku o umjetnickom djelu. Ali, ako je astronom ovim putem opisivao putanje mjeseca, onda nas to može zbilja zaintrigirati. Lokacija crteža je na trecem spratu kule. Zidovi prva dva sprata su prazni. Zašto baš treci sprat? Nadalje, pri vrhu kule su vrata u obliku slova “T”. Rijec je o dizajnu vrata koji se redovno srece u svim naseljima Anasazija. Arheolozi nemaju definitivnog odgovora o svrsi ovog dizajna. Ono što sam ja uocio je da ta vrata po pravilu gledaju na trg naselja i velike kive. Njihov broj varira; najcešce je rijec o 5-10 takvih vratiju. Da li ce mi položaj ovih vrata na ovoj cetverospratnoj kuli napokon riješiti tu zagonetku? U pomoc opet prizovimo Suncev hram. Položaj mjeseca u odnosu na Suncev hram se ne može pratiti sa donja dva sprata. Ali, može sa treceg i cetvrtog. Zapravo, tacno po sredini kule ide zamišljena linija pracenja mjeseca kada se nalazi u fazi “mirovanja’ svakih 18,5 godina. Mjesec je vidljiv izmedju dvije kružne prostorije Suncevog hrama. Cini mi se da ovime dolazimo do nekoliko odgovora. Kule nisu imale vojnu svrhu kako nam pokušavaju oficijelno predstaviti, vec astronomsku. Vrata u obliku slova “T” su oznacavala astronomske osmatracnice. Drugim rijecima, pogled na naselje Anasazija i lokacija ovako dizajniranih vrata su bili dovoljni da posjetiocu daju do znanja gdje astronomi, odnosno vidovnjaci stanuju. Fotografija 48: Cetverospratna kamena kula – observatorija Anasazija, Mesa Verde, Kolorado Zatvaram oci i vracam se u pocetak XIII stoljeca. Tamno nocno nebo. Konac decembra. Period “mirovanja” mjeseca je zapoceo. Na istocnom horizontu, tacno izmedju dvije kule Suncevog Hrama, pojavljuje se puni mjesec i obasjava naselje. U narednih šest mjeseci, mjesec ce rasti u svojoj velicini iz noci u noc i redovno se pojavljivati izmedju dvije kule. Kada napokon, nakon šest mjeseci, dodje ljetni solsticij poklopice se dnevna putanja sunca sa nocnom mjesecevom. SKOK KA TOTALNOJ SLOBODI ANASAZIJA (13) Mesa Verde/Kortez (Cortez), Kolorado juli 2004. Mesa Verde je jedinstven – toliko razlicit od svega vidjenog na planeti. Arhitektura je u potpunosti prilagodjena usjecima i pecinama litica kanjona. Tornjevi/observatorije su povezani podzemnim tunelima sa velikim kivama. Sa kamenih terasa se pruža nezaboravan pogled na horizont i kilometre vijugavog kanjona. Visoka naselja u stijenama dijele ove visine sa orlovima koji povremeno kruže u potrazi za plijenom. Svako naselje ima uklesane brojeve u jedan od vanjskih zidova. “Kuca sa balkonom” ima broj 11, “Duga kuca” (Long House) nosi broj 15… Brojeve je uklesao švedski arheolog