Semir M. Osmanagic KOSMICKA MISIJA MAJA Spiritualna i materijalna nauka su bile potrebne da se dekodiraju poruke stare nekoliko hiljada godina iz dzungli Centralne Amerike koje su nam ostavile Maje – duhovno i astronomski superiorna civilizacija koja je misteriozno nestala u X stoljecu Kosmicka misija Maja S a d r z a j Uvod Izgubljeni svijet Maja (1) Maje – kosmicki urari (2) Jezik i simboli Maja (3) Tzolkin (4) Zvjezdani putnici (5) Copan (6) Tikal (7) Odlazak Maja (8) Cholula piramida - kopija vulkana (9) Velicanstveni Monte Alban (10) Mitla – duhovni portal (11) Carobni Palenque (12) Yaxchilan (13) Murali Bonampaka (14) Elegantni Uxmal (15) Labirint Oxkintok-a i pecina Calcehtok (16) Ruta Puuc: Kabah, Labna… (17) …Sayil, Xlapak, Loltun, Mayapan, Acanceh, Izamal… (18) Briljantna Chichen Itza (19) Ek Balam, Dzitnup, Coba, Tulum, Xcaret, Isla Mujeres (20) Kosmicka igra Maja (21) Akusticni inzinjering Maja (22) Kristalna lubanja iz Lubaantum-a (23) Maje izmedju Lemurije i 2012. godine (24) Uvod Ova knjiga je posvecena misterioznom svijetu Maja. Autor istrazuje cetrdesetak gradova davno nestale civilizacije u srcu Srednje Amerike. Pri tome, pronalazi iznenadjujuce kosmicke odgovore o zemaljskoj misiji Maja. Uzbudljiva putovanja po Guatemali, Hondurasu i Meksiku rezultirala su nedvojbenim zakljuckom da je lice Planete bilo svjedokom vrlo razvijene civilizacije iza koje su ostale samo kamene rusevine zarasle u hiljadugodisnju dzunglu te cetiri knjige u kojima Maje pokazuju impresivna galakticka znanja. Izgubljeni svijet Maja (1) Avgust 2003. Guatemala City Let avionom iznad Centralne Amerike. Ispod mene nepregledna djungla. Zasto su Maje podizale svoje monumentalne gradjevine u sredistu ove nepristupacne divljine? ******** Izgubljeni svijet Maja sam i ja pronasao, ali 1200 godina vise niko ne zivi ovdje Evropljani su prvi put pristali uz centralnoamericko tlo prilikom cetvrtog i zavrsnog Kolumbovog putovanja 1502. godine. Njegov brod se ukotvio u Gvanaji, jednom od honduraskih atlantskih otoka. Na veliku radost Kolumbovog sina, posada broda je otela jedan trgovacki kanu Maja ispunjen sa egzoticnim proizvodima poput kakao zrna, morskih skoljki, kvecal sljiva i fine keramike. Kolumbo je produzio dalje uz obalu i pronasao Veragva region gdje je nasao dovoljno zlata da ohrabri svoje zemljake za nove (pljackaske) ekspedicije. ******** Kapetan aviona pravi veliki luk oko Guatemala City-ja tako da nam daje dovoljno vremena da osmotrimo tri vulkana koja se uzdizu nad ovim dvomilionskim gradom. Brojna sirotinjska naselja se usidruju na zelenom tepihu guatemalanske visoravni. Skromna aerodromska zgrada kao da je ugostila sve rase i boje koze Centralne Amerike. Za razliku od Evropljana u Sjevernoj Americi, Spanjolci su u Centralnu Ameriku dosli kao vojnici, a ne doseljenici. Nisu doveli svoje familije, nego su imali djecu sa lokalnim Indijankama. Rezultat su brojni mestici koji su vremenom postali najbrojnija populacija. Manji dio peninsularesa, koji su doveli svoje familije iz Spanjolske, su imali rezervisane pozicije na vrhu hijerarhije. Prisustvo africkih crnih robova je izrazeno duz atlantske obale, kao i mulata. Tu su i koherentne grupe Kineza, Miskito i Darijen Indijanaca. I, na koncu, potomci Maja su zadrzali svoje rasno nasljedje u vecini zemalja regiona. Drevni svijet Maja (“El Mundo Maya”) se sirio od meksickog poluotoka Yukatan-a na sjeveru, sumovitog regiona Chiapas na zapadu, visoravni Belizea na istoku, te djungli Guatemale, Hondurasa i Salvadora na jugu. Tridesetak razlicitih jezika istog korijena i danas govori oko 6 miliona Indijanaca koji svoje porijeklo vezu za Maje. ******** Zivot nekoliko miliona Indijanskih zemljoradnika slici na zivot njihovih drevnih predaka: kulture su iste (kukuruz, grah, cile, paradajz, skvos), agrikulturne tehnike su iste. Cak je i seoska socijalna organizacija gotovo nedirnuta. Biljna medicina je dominirajuca. Uglavnom, farmeri se bore za prezivljavanje u vrlo skromnim uslovima. Ako se vratimo hiljadu i po godina unatrag, ili cak dvije i po hiljade godina u proslost, vidjecemo da su razbacana seoska naselja vodila isti zivot. Ali sa jednom bitnom iznimkom: u sredistu njihove organizacije su se nalazili monumentalni “ceremonijalni centri”, hramovi i piramide, artisticka i astronomska sredista. Dva svijeta, jedan do drugoga. Farmer Maja ******** Za objasnjenje pojma “Maja” mozemo ici diljem globusa. Maja je kljucni hindu filozofski termin sa znacenjem “stvaranje svijeta” i “svijet iluzije”. Na sanskritskom Maja se veze uz koncepte “veliki”, “mjera”, “um” i “majka”. Zato nas nece iznenaditi kad otkrijemo da je Maja ime Budine majke. U Vedama se moze procitati da je Maja ima kljucnog astronoma i arhitekte. U egipatskoj filozofiji termin Maja znaci “univerzalni svjetski red”. U grckoj mitologiji Maja je najsjajnija od sedam zvijezda konstelacije Plejade. Majab je i naziv za dom Maja u Srednjoj Americi: poluotok Yukatan. Naredni prilozi ce pokazati da se svi ovi pojmovi i znacenja s razlogom vezu za istinske Maje. ******** Ironicno je da mnostvo informacija koje znamo o Majama, a pogotovo da je vecina onoga sto ne znamo, vezano za jedan par ruku. Ruku koje pripadaju svesteniku iz reda Franjevaca: Diego de Landa-i. On je 1562. godine naredio masovno paljenje svih rukopisa Maja u gradicu Mani, spanjolskom sredistu na Yukatanu. Kao rezultat ovog barbarskog akta, najveca pojedinacna kolekcija literature i historije Maja je unistena. U vatri su ujedno stradala i vodeca spiritualna lica preostalih Maja. Nesto kasnije, taj isti Diego je uzeo olovku u ruke pisuci o Majama na Yukatanu. Do u detalje je biljezio njihove obicaje, religiozne rituale, jezik, sistem pisanja… ali je bio svjestan da njegovo pisanje ne ide ni priblizno duboko. “Vjerovatno je”, kaze Diego, “da ova zemlja cuva tajne koje nisu otkrivene, a koje cak ni domoroci ne znaju”. ******** Neprohodna guatemalska dzungla, pogled seze svega nekoliko metara u dubinu i tu zavrsava u mrezi stabala i lijana. Za potrebe gradova Maja, hiljade kvadratnih kilometara su bile ociscene. Kada su Spanjolci dosli u Centralnu Ameriku, vecina istinskih Maja je odavno bila otisla. Iza sebe su ostavili njihove velicanstvene napustene gradove i citav univerzum misterija koji je trebao da bude dekodiran. Obicni ljudi koji su zivjeli u zemlji Maja im nisu bili u stanju da objasne kosmicku filozofiju svojih predaka. Tehnoloski superiorni barbari su bili zbunjeni. Onda Spanjolci prave vaznu pogresku misleci da su ovi lokalni domoroci rasa Maja. Zahvaljujuci tome, i danas se imenom Maja nazivaju potomci siromasnih farmera iz doba istinskih Maja; oni koji su ostali na ovoj zemlji nakon iznenadnog odlaska njihovih vladara i zastitnika. Ma znaci “ne”, a Ja znaci “bol”. Istinsko znacenje rijeci “Maja” je stanje “bez boli”. Preciznije, “stanje svijesti bez boli”. Boravak duse u fizickom tijelu je sinonim za stanje boli. Nase tijelo nosi sa sobom fizicku bol, bolesti, starost, nemoc. Dusa van tijela je sinonim za stanje bez fizicke boli. Oni koji ovladaju tehnikom da napustaju fizicko tijelo po zelji, zive dusevni zivot bez boli. Maje nisu narod. Niti civilizacija. Maje nisu milioni siromasnih zemljoradnika u Meksiku ili Gvatemali. Maje nisu “ponosni” ratnici od prije dvije hiljade godina koji su se neumorno borili sa susjednim gradovima u djunglama Chiapasa i Hondurasa. Enciklopedijske crtice o potomcima Maja u Centralnoj Americi su pogresne. Vec petsto godina traje lazno predstavljanje “civilizacije Maja”. Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom. Maja je stanje svijesti. Maja je zivot duse koja zivi u harmoniji sa kosmickim procesima. Maja je razumijevanje da je prolazno fizicko tijelo samo vozilo koje pomaze u spiritualom razvoju. Svako od nas moze biti Maja. Zapravo, to bi i trebao biti nas cilj. Postici Maja stanje svijesti. ******** Maje su ostavili svoje poruke u njihovim gradjevinskim konstrukcijama… da ih procitaju generacije hiljadu godina iza njih. Spiritualnost i nauka trebaju ici ruku pod ruku da bi dekodirale ove poruke. Geometrija je jezik Univerzuma. Zato su Maje ostavljale svoje poruke putem sakralne geometrije na zidovima svojih hramova i piramida. Maje su bica svjetlosti. A kosmicka svjetlost se moze izraziti putem sakralnih kodova u geometriji, boji, muzickim notama i alfabetu. Kada budemo razumjeli poruke Maja napravicemo jos jedan korak blize da i mi postanemo bica svjetlosti. Rekonstrukcija scene iz zivota Maja. Koliko ova zamisao guatemalskog umjetnika i dojam neobaveznosti odgovara nekadasnjoj stvarnosti? Maje – Kosmicki urari (2) Avgust 2003. Chiquimula, istocna Guatemala Bilo bi logicno ocekivati da ce dvomilionski glavni grad imati pristojnu autobusnu stanicu. Medjutim, umjesto natkrivenih terminala, uska prasnjava ulica. Umjesto kolodvorskih panela sa imenima gradova gdje se putuje i vremenima polaska tu su sitni Guatemalanci koji pozivaju potencijalne putnike u svoje autobuse. I, na koncu, umjesto komfornih autobusa, docekuju te kokosji, polovni autobusi. Vrijeme polaska: kada se autobus napuni. Guatemala City je ogromno selo. Neugledne, trosne kucice sa krovovima od zardjalih limova. Svejedno, ljudi su me dojmili kao topli i predusretljivi. Isto kao i u ostalim latinoamerickim zemljama: Brazilu, Venecueli, Peruu ili Meksiku. Price o kriminalu, gradjanskim ratovima i otmicama turista polako pripadaju proslosti. Na svakih hiljadu turista troje (0.3%) ima neugodno iskustvo. A taj procenat ne odskace od onih u New York-u ili u Italiji. ******** Tradicionalno se kultura Maja dijeli na tri perioda: pretklasicni (nekoliko stotina godina prije nove ere do 300 godine nove ere), klasicni period (izmedju 300 – 900 godine n.e.) i post-klasicni, od devetog do sesnaestog stoljeca i dolaska spanjolskih osvajaca. Zadnje dvije decenije je moderna nauka pomjerala pocetak prvog perioda nekoliko puta dublje u proslost. Otkrice novih artifakata omogucilo je arheologiji da pocetke kulture Maja smjesti u 2000. godinu prije nove ere. (“The Magnificent Maya”, Joseph Gardner, 1986; “The Magnificent Realm of the Mayas”, Readeres Digest, 1978; “Central America”, Cadogan, 1993; “Maya Civilization”, dr William Fowler, 2003). Guatemala City je nezaustavljivo pod svoje temelje pokopala ostatke drevnog centra Maja – Kaminal Juyu. Nekada su stotine zgrada i piramida bile u srcu ovog grada koji je imao razvijene kulturne i trgovacke centre sa polumilionskim Teotihuacan-om (sjeverno od Mexico City-ja). Radiokarbonska metoda utvrdjivanja starosti je napokon prije tridesetak godina dokazala da ostaci piramidalnih struktura sa obliznjim grobovima nose datume prije nase ere. Kamena stela iz drevnog grada Kaminal Juyu, Guatemala Ja bih ovu tradicionalnu podjelu na tri perioda potpuno izbrisao. I pristupio Majama na sasvim drugaciji nacin. Prvo, istinske Maje su imale i imaju samo jednu misiju. Drugo, ta misija traje oko pet hiljada godina. Zemaljski casovnicari popravljaju nase satove i uskladjuju ih sa zemaljskim vremenom. Ja bih Maje nazvao kosmickim urarima cija je misija bila da usklade Zemaljsku frekvenciju sa vibracijama naseg Sunca. Tek posto Zemlja zavibrira zajedno sa Suncem onda ce informacije poteci u oba smjera, bez ogranicenja. I tek onda ce i nama postati jasno zasto su svi drevni narodi “obozavali” Sunce i posvecivali mu svoje rituale. Sunce je izvor sveg zivota na ovoj Planeti. I izvor svih informacija i znanja. A sa uskladjenom frekvencijom, Zemlja ce, preko Sunca, biti povezana i sa sredistem nase Galaksije. Ove cinjenice postaju izvanredno vazne kada se zna da se priblizava decembar 2012, datum kojeg su Maje markirale za dolazak Galaktickog energetskog snopa koji ce nas obasjati. Moderna astronomija je, napokon, prije dvadesetak godina potvrdila ovu tezu o Galaktickom snopu u kome se Zemlja i Suncev sistem nadju svakih 25.000 godina. Maje su tu prostu kosmicku istinu znale prije nekoliko hiljada godina. Njihovo racunanje vremena na Zemlji pocinje sa godinom 3113. prije nove ere. I zavrsava sa 2012. Popularna verzija kalendara Maja Trazimo li datum pojave kosmickih Maja na nasoj planeti to nece biti par stotina godina prije nove ere. Ili 2000 godina prije n.e. kako to sugeriraju nalazi moderne arheologije. Mora se otici jos dublje u proslost. U 3113. godinu. Tada su se prve Maje pojavile na Zemlji. A datum konacnog odlaska poslednjih Maja - “cuvara znanja”, koji su jos i danas prisutni u djunglama Centralne Amerike, je godina 2012. Za devet godina. To su teze o kojima cemo vise govoriti u slijedecim prilozima. I zbog njih se nasa historija mora ponovo pisati. ******** Za pet dolara se autobusom moze prokrstariti Guatemalom od sjevera do juga. I vidjeti svih 30 vulkana rasutih uzduz 400 km pacificke obale. Moj autobus je isao prema istoku zemlje, gradicu Chiquimula. Kasni popodnevni sati, na gradskom trgu kao da su izasli svi stanovnici. Djeca u skolskim uniformama setaju u grupicama, vlasnici radnji su ispred pozivajuci potencijalne musterije, a ponajvise mladog svijeta sjedi u parku i raspravlja o nogometnoj utakmici reprezentacije. Mali hotel sa nekoliko sobica; nakon kratkog pregovaranja uzimam sobu za sest dolara i obojici, vlasniku hotela i meni, se cini da smo dobro financijski prosli. Dva kreveta, ventilator i zasebno kupatilo. Vruce vode nema, ali nema ni hladne. Topli ljetni dan, zrak tezak. Krupne znojne kapi ne staju. Uski balkon sa pogledom na glavnu gradsku ulicu. Vracam se u sobu. Grbavi zidovi, ventilator nosi zrak po sobi. Pred ocima su mi slike iz novela Marquesa; sporog proticanja vremena i latinoamerickih sudbina glavnih junaka. Sa zalaskom sunca se zatvaraju sve prodavnice; ulice se odjedanput prazne. Do novog izlaska sunca. U sobi mi klepece ventilator citavu noc. Budim se nekoliko puta misleci da sam u avionu. Onda se sjetim da to nisu motori aviona prilikom uzlijetanja, vec ventilator. Gasim ga. I za nekoliko minuta ponovo palim. Ne moze se s njim, a jos gore je bez njega. Sat ne nosim vise od dvije decenije. Na svojim putovanjima se budim sa dolaskom zore. Mali ruksak je bio spakiran od sinoc. Na recepciji vidim da je sest sati. Vlasnik spava na poljskom krevetu. Lijeno mi otvara vrata da izadjem. Krecem prema “autobuskoj stanici”. Ukrcavam se u prvi autobus za granicu prema Hondurasu – El Florido. ******** Guatemala ima najtuzniju historiju od svih centralnoamerickih zemalja. Spanjolci su bezobzirno unistavali indijanska plemena u XVI i XVII stoljecu. Industrijsko ropstvo karakterise zadnjih 250 godina. Mala, konzervativna elita vlasnika zemlje, drzi pod svojom kontrolom vojsku i ekonomiju. Zadnjih 100 godina su strane “investicije” zagospodarile prodajom kafe (85% izvoza zemlje). Americka United Fruit Company je 1930-ih usla na velika vrata dobivajuci koncesije za promet bananama i vlasnistvo nad zemljom, lukama i zeljeznicom. Domaca oligarhija pocinje u potpunosti zavisiti od americkih korporacija. Guatemala i Honduras postaju originalnim “banana republikama”. A domaci diktatori (kao drzavni terorista, odnosno “predsjednik” Manuel Estrada Cabrera, 1898-1920) postaju glavni likovi romana o politickoj represiji (na primjer “El Senor Presidente” autora Miguel Asturias-a). Zemlja je ukradena od Indijanaca, a oni su, “zauzvrat”, morali svake godine raditi na plantazama kafe i banana. Po zakonu i bez fer naknade. Na prvim slobodnim izborima 1944. godine ucitelj i pisac Juan Jose Arevalo je izabran. On, i njegov nasljednik Jacobo Arbenz, zapocinju zemljisne reforme, legaliziraju visepartijski sistem (ukljucujuci komunisticku partiju). United Fruit Company je brzo potrazila pomoc svojih prijatelja u americkoj vladi. Na Guatemalu se prvo primjenjuju sankcije da bi CIA izvela puc dovodeci vojsku u predsjednicku palacu. Vojska odbija da brani predsjednika Arbenz-a koji, ponizen, napusta zemlju i time je demokratiji bio kraj. Stvari su vracene u kolotecinu: represija se nastavila u slijedece cetiri decenije. Pobune Indijanaca u unutrasnjosti su ugusivane krvavo: obicno bi vojska zatvorila sve zene i djecu iz sela u lokalnu crkvu i onda bi je zapalila; muskarci su morali da slusaju zapomaganja svojih najblizih, da bi i oni ubrzo bili strijeljani. Poneki prezivjeli bi svojim pricama o hororu armije Guatemale punili stranice dnevnika pripadnika Amnesty International-a u izbjeglickim kampovima Belizea i Meksika. ******** Obicno se medju naucnim dostignucima Maja govori o njihovom kalendaru. Poznato je, naime, da su Maje racunale vrijeme Zemaljske revolucije (kretanja oko Sunca) u hiljaditi dio decimala. Arheologija tvrdi da su Maje ovo cinile bez preciznih instrumenata. I ne samo to. Maje su imale kalendare mjesecevih mjena i eklipsi. I vrlo precizna trajanja vremenskih putanja Merkura, Venere, Marsa, Jupitera i Saturna. Prema tvrdnjama vodeceg eksperta za desifriranje jezika Maja, Linde Schelle (“Maya Kosmos”, New York, 1993) kamene stele u gradu Maja Quirigua, u istocnoj Guatemali, opisuju dogadjaje koji su se zbili prije 4,6 milijardi godina! Daju li nam Maje time do znanja da su dobro znali kada je nasa Planeta nastala?! Arheolozi, naravno, u kalendaru vide samo nacin da se biljezi vrijeme. Ali, zasto bi neko posvetio toliko vremena “biljezenju vremena” sa nevjerovatnom preciznoscu? Da li brojke imaju i dublje znacenje u kosmickim relacijama? Da li one, osim davanja koordinata o svemirskom prostoru i vremenu, nose i nesto vise? I da li je to dokucivo nasim fizickim culima? Sta ako ti brojevi imaju svoju frekvenciju? I sta ako oni nose svoje rezonantne karakteristike… i opisuju bica, planete i iskustva? Da li nevjerovatno precizne brojke Maja zapravo u sebi kriju kosmicki kod za svakog od nas? Da li je svaka brojka jedna informacija… koja biva odaslana u kosmos? Svaki broj jeste informacija, a svaka informacija jeste odredjena frekvencija. Komunikacija, odnosno razmjena informacija, se odvija izmedju bica, izmedju planeta, izmedju solarnih sistema. Mozemo li Maje ocjenjivati nasom naukom i tehnologijom? Mislimo li da zbog toga sto nema dokaza da su oni imali svemirske brodove, kompjutere i teleskope da su oni intelektualno inferiorniji? Pristupimo li Majama sa superiornijih pozicija nikada ih necemo shvatiti i desifrirati. A ako im pristupimo kao studenti koji zele da nesto nauce od Maja, onda ima nade za nas. Jer, njihova nauka, intelektualna dostignuca i mentalne sposobnosti su bile daleko ispred nasih. Oni su mogli postici toliko puno imajuci tako malo. Tehnologija im nije bila vazna niti su je koristili. Zaboravimo na teleskope i tocak. Postoji i drugi nacini da se kamen obradi i izgradi piramida ili da se planete vide iz razlicitih kosmickih uglova. ******** Hopi Indijanci, koji danas zive u Grand Canyon-u u Arizoni, imaju interesantnu legendu Palat-Kwapi. Rijec je o Misterioznom Crvenom gradu na jugu. Tamo je izgradjen grad-hram. Jedina svrha tog grada je da se na njemu predstavi sistem znanja i informacija. Radnici su imali zapovijed da napuste grad-hram kada zavrse sa gradnjom. Jer, taj grad je trebao da ima funkciju kolosalne knjige znanja za buduce generacije. Medjutim, nove generacije su zaboravile drevnu komandu; u tom su gradu zivjeli, borili se, osvajali iz njega i bivali osvajani. Sve dok jednom i ovaj grad-hram nije ostao napusten. Ova legenda Hopija savrseno pristaje ostavstini Maja. Oni su dizali velicanstvene gradove-hramove da bi ih indijanski seljaci i ratnici, zaboravljajuci im prvotnu svrhu, pretvarali u centre svojih prebivalista i religijskih rituala. Maje, svemirski putnici i kosmicki casovnicari, bi povremeno dolazili na Planetu i uskladjivali nase vrijeme sa kosmickim informacijama, pripremajuci nas za veliki energetski skok 2012. godine. Prilikom svakog dolaska iza sebe bi ostavljali riznice znanja. Razlicito doba dolaska na Zemlju je rezultiralo gradovima podignutim u razlicitim vremenima: Teotihuacan (Meksiko), Monte Alban (Meksiko), Tikal (Guatemala), Copan (Honduras), Kaminal Juyu (Guatemala), Palenque (Meksiko), Uxmal i Chichen Itza (Meksiko). Predah na stepenicama hrama Maja, Tikal, Guatemala Pomenuo sam i Maje, “cuvare znanja”, koji su i danas ostali na Planeti. U knjizi “Tha Mayan Factor” (dr Jose Arguelles, 1987.) citam: “Pocetkom 1985. kontaktirao me je Maja, pod imenom Humbatz Men. Tokom nasih razgovora sam naucio da on koristi 17 “kalendara” Maja. Arheolozi znaju za postojanje samo sest. Humbatza sam napokon sreo u Boulderu, Colorado gdje je imao predavanje pod nazivom “Astrologija Maja”. Kljuc njegove prezentacije i njegovog znanja je otkriven u zavrsnoj rijeci. Humbatz je izjavio da je nas Suncev sistem sedmi takav sistem ciju su svemirsku mapu Maje dosada obradile!” ******** Put vijuga kroz zelenilo Guatemale. Zatvaram oci i cujem korake Maja koje se krecu kroz siblje uskim putem izmedju dva grada. (Sada otvaram oci.) Stigli smo u pogranicno selo El Florido. Umjesto rampe, konopac. Umjesto mjenjacnica, sverceri. Umjesto granicnih zgrada dvije trosne kucice. Umjesto kompjutera, papirici i pecati. Pocinjem pregovarati cijenu za slijedecu voznju kombijem. Jezik i simboli Maja (3) Avgust 2003. El Dorado, granica Guatemala-Honduras Granica se otvara u osam i zatvara u sest popodne. Neobavezna atmosfera. Udaraju se pecati u drvenim kucicama. Pokoji kamion (pun banana, naravno). Dva puta je nestajalo struje, ali to nimalo nije omelo carinike. Nemaju kompjutera vec par mehanickih masina za kucanje. Pitam se da li se ovdje ista promijenilo u zadnjih 50 godina. Turisticka tabla na honduraskom pogranicnom prijelazu ******** U vremenskom rasponu duzem od tri hiljade godina Maje su biljezile astronomska znanja, zemaljske i kosmicke legende, vlastitu historiju i umjetnost. Omiljeni medij su im bile slikovne knjige, koje bi visestruko presavijali. Zvali su ih kodeksi. Danas se zna za postojanje samo tri takve knjige koje nose nazive po muzejima gdje se nalaze: Drezdenski, Madridski i Pariski. Pismo Maja je vrlo slozeno i pored intenzivnog istrazivanja epigrafa ostaje vecim dijelom nerazjasnjeno. Rijec je o kombinaciji sistema znakova (glifa) koji predstavljaju citave rijeci, procese ili manje zvukovne kombinacije (slogovi). Dosada je identificirano oko 800 glifa od kojih se za cetvrtinu pretpostavlja da im se zna znacenje. Ova vrsta slikovnih znakova se naziva logografi i najcesce se javlja u obliku slike. Na primjer, rijec “jaguar” je predstavljen crtezom glave jaguara. Neke rijeci koje nije lako predstaviti slikom, Maje su predstavljali glifom koji se izgovarao kao zeljena rijec. Na primjer, glagol “brojati” (“shok” na jeziku Maja) se predstavljao glavom mitske ribe koja se takodje zvala shok. Kombinacija rijeci i slogova najcesce je nalikovala rebusu. Svaki znak je imao vise znacenja; svaka slika se mogla tumaciti takodje na vise nacina (bukvalnim prijevodom onog sto predstavlja ili izgovorom koji onda oznacava nesto drugo). Da li je “shok” znacio “brojanje” ili “ribu”? Glif sa stiliziranim osmjehom (“crtica osmijeha)” i dva mala kvadratica (“dva prednja zuba”) ima, barem, slijedeca znacenja: duh, dah, vjetar, kosmicka energija, inspiracija, zivotni princip, sistem disanja, sjever (strana svijeta)! Zamislimo moguce kombinacije 800 ovakvih slikovnih znakova. Koje spiritualno znanje je potrebno za njihovo desifrovanje ili pisanje. Ali, ne samo da svaka rijec ima vise znacenja, nego se i jedna rijec moze napisati na razne nacine. Vec pominjani jaguar, recimo, se moze prikazati stiliziranom glavom jaguara. Ali, jaguar (“balam”) se moze pokazati i putem slogova ba-la-ma koje nalikuju trima rebusnim slicicama. Maje su svojim hijeroglifskim znakovima mogli perfektno prikazati svoj govorni jezik: zvuk, gramatiku i sintaksu. U poredjenju sa njihovim pisanim jezikom nas je alfabet pojednostavljen, povrsan i nepotpun. Prije cetristo pedeset godina spanjolski biskup Landa je pokusavao da koncept pisanog jezika Maja prebaci na zapadni alfabet. U razgovorima sa lokalnim svestenikom Maja on je dobijao pojedina znacenja koja konceptualno nije mogao shvatiti (na primjer, slike su ponekad predstavljale slova; pojedine rijeci su se izgovarale isto, recimo “nebo”, “cetiri”, “zmija” i “zarobljenik”, ali je kontekst odredjivao njihovo znacenje). Vidjevsi da spanjolski crkveni visokodostojanstvenik ne moze da izadje iz svoje limitirane mozdane kutije, Maja je jednostavno, jedno jutro, napisao u Landovu knjigu: ” Ne mogu vise”. I, otisao. ******** Na fotografiji koju sam snimio u honduraskom sredistu Maja – Copanu, nalazi se nekoliko glifa uklesanih u kamen. Slikovni znaci dolaze u serijama po cetiri. Tako se i citaju, u smjeru kazaljke na satu. Prva slika se dodaje drugoj, druga trecoj… i, na taj nacin, se kompletira znacenje. Nas jezik je mnogo prostiji (sto, u ovom slucaju, nije prednost). Rijeci su nam sastavljene od slova i njihovo se znacenje ne mijenja, bez obzira sta bilo na kraju recenice. Kod Maja su slikovni znaci komunicirali jedni sa drugima, prozimali se, nadogradjivali. Da bi stvar bila komplikovanija, postoje glifi koji kao da su vanzemaljskog porijekla. Na prilozenoj fotografiji upada u oci glava koja podsjeca na one iz naucno-fantasticnih filmova. Dvije ispupcene mozdane polovine, sa ocima reptila, i cudnim, valovitim crtama ispod brade. Nemam sumnje da ovaj glif spada u grupu onih 600 jos ne-desifriranih. Piktoglifi Maja, kombinacija “kosmickog” i zemaljskog” pisma? ******** Peti juni, prva utakmica kvalifikacija za svjetsko prvenstvo u nogometu. Honduras docekuje Salvador i tijesno pobjedjuje sa 1-0. U uzvratnoj utakmici Salvador se naostrio do krajnjih granica. Hotel, u kome su odsjeli igraci Hondurasa, biva zapaljen. Usred noci nalaze novi smjestaj pod pratnjom policije. Tamo ih docekuju domaci “navijaci” i pjevaju im serenade citavu noc. U sutrasnjoj utakmici igraci Hondurasa izgledaju kao zombiji i lako gube sa 3-0. Vracaju se natrag; u obje zemlje su poceli neredi, istjeruju se stanovnici Salvadora u Hondurasu i obrnuto. Priprema se treca odlucujuca utakmica na neutralnom terenu u Meksiku. Taj, dvadeset osmi juni 1969., prikovao je kompletnu Centralnu Ameriku za televizore i tranzistore. Salvador pobjedjuje u produzecima sa 3-2. Izmjenjuju se uvrede na nivou vlada i pocinje stosatni rat izmedju dvije zemlje. Armija Salvadora pobjedjuje, ali ih Organizacija Americkog Jedinstva, pod prijetnjom blokade, vraca natrag. Bilans nogometnog rata je 2.000 mrtvih i preko 100.000 istjeranih Salvadorana iz Hondurasa. Naime, Honduras je pet puta veci od Salvadora, a ima milion manje ljudi (ukupno 4 miliona). Tesko je reci ko je siromasniji, jer 80% stanovnistva u obje zemlje ne zaradjuje dovoljno za minimum hrane. Spanjolci su polovinu populacije Indijanaca (od ukupno 450.000) pobili tijekom rane faze okupacije XVI i XVII stoljeca. Daljnjih 150.000 su poslali kao roblje od Perua do Guatemale. Danas je u zivotu oko 80.000 obespravljenih Indijanaca, vecinom iz plemena Lenkas. Tokom XIX stoljeca jedina vazna kultura je bila proizvodnja banana. Siromasni Honduras je imao tako slabu vladu da je za pedesetak godina (1821-1876) promijenio 85 predsjednika. Zemlja nije imala svoju centralnu banku niti svoju valutu do 1953. godine. Profitabilni izvoz banana je predan u ruke americkim korporacijama od kojih se ocekivalo da ce izgraditi pratecu infrastrukturu (puteve, zeljeznice, luke, aerodrome) i investirati kapital u ekonomiju. Umjesto toga, United Fruit Company i Cuyamel su imali politicku kontrolu nad drzavom cuvajuci profit za sebe. Honduras se prodao i postao sinonim za izraz “banana republika”. Danas je taj izraz promijenjen u “Pentagonska republika” zahvaljujuci vojnom prisustvu Amerikanaca. ******** Jahanje dolinom Copan-a u Hondurasu Nekoliko sati jahanja mi je pruzilo priliku da upoznam pitomu Copan-sku dolinu. Ovaj dio Hondurasa je jedini koji je bio naseljen Majama, nalazeci se na krajnjem juznom obodu njihovog teritorija. Nakon strmog uspona (nisam bio siguran da li ce konj izdrzati) dosao sam do sume sa arheoloskim nalazistem poznatim kao “Los Sapos” – mjesto rodjenja. Niski kameni kompleks i nakon hiljade godina erozije jos uvijek ima prepoznatljive obrise zaba. Pretpostavlja se da je ovo bilo mjesto gdje su zene Maja poradjale djecu. Zabe su simbol fertiliteta kod Maja. Izlizana kamena povrsina je neocekivano udobna, gotovo komforna. Noge se drze sa obje strane glave zabe, a bebe su, navodno, dolazile na svijet na poravnanoj glavi zabe. Los Sapos – mjesto rodjenja Maja Lezim na kamenu i pokusavam uspostaviti vezu sa prosloscu. Da li su se trudnice zbilja uspinjale na ovu visoravan da bi se porodile? Ako jesu, prvi pogled novorodjencadi bio bi prema prekrasnoj dolini Copan-a. ******** Zapadna civilizacija se susrela sa konceptom nule u matematici tek u XII stoljecu putem tzv. “arapskih brojeva”. To je danas opsteprihvaceni nacin brojanja (od 0 do 9 i kombinacija tih deset brojeva) zasnovan na vrijednosti 10. Arapski numericki sistem vuce porijeklo iz starijeg, indijskog. Postoje indikacije da su Indijci upotrebljavali nulu jos u sestom stoljecu prije nove ere. Prva civilizacija postatlantske ere, Sumer, je prije sest hiljada godina imao numericki sistem koji nije sadrzavao nulu, a bio je zasnovan na vrijednosti 60 (sekunde, minuti, sati; 360 stepeni i 60 minuta kruga). Brojke su izrazavane stilizovanim peharima. Na primjer, broj 421 je izrazen sa cetiri pehara, razmak, dva pehara, razmak i onda jedan pehar. Onda je Babilon nakon njih taj razmak uzeo za nulu sto je bio znacajan pomak u aritmetici. Egipcani su brojeve izrazavali na dva nacina. Prvo, putem hijeroglifa, a, drugo, u dnevnoj upotrebi, putem jednostavnih slikovnih znakova (uspravna crta za jedan, naopako “U” za deset, smotani konopac za sto, lotusov cvijet za hiljadu itd.). Hebrejski, grcki i rimski sistem je slican: brojevi su predstavljani putem znakova alfabeta (A je 1, B je 2, itd.), nula ne postoji, koncept negativnih brojeva ne postoji. Kinezi se prije nase ere sluze jednostavnim sistemom uspravnih i vodoravnih crta, a nula je predstavljena kvadratom. I, na koncu, Inke imaju fascinantan numericki sistem, zasnovan na vrijednosti 20. Putem samo tri simbola (tacka, crta, skoljka kao nula) Maje su mogli da napisu bilo koji broj. Jedna tacka je bila broj jedan. Tri tacke broj tri. Jedna crta je pet, a tri crte 15. Tri crte i tri tacke na vrhu su broj 18. Za brojeve iznad 20 uvodi se novi red iznad prvog. Tako se broj 234 predstavlja sa dva reda: u prvom je znak za jedanaest – dvije crte i tacka (dakle 11 setova od dvadeset ili 220); u drugom redu je znak za 14, dakle dvije crte i cetiri tacke. Dva reda zajedno daju broj 234. Slicno, za vece brojeve, se uvodi treci red. Taj treci red je proizvod mnozenja 20x20, dakle od 400 pa nadalje. Cetvrti red bi startao sa vrijednostima od 8.000 (20x20x20). Nula je predstavljana stiliziranom skoljkom (ili malom izduzenom elipsom). Na taj nacin Maje su kompletirale napredni matematicki nacin razmisljanja sa vrijednoscu “nistice”. Pogledom na spomenike Maja cini se da su oni svoj numericki sistem upotrebljavali oduvijek. Dakle, vracamo se pet hiljada godina unatrag. Sistem je jednostavan, vrlo je fleksibilan, lako je racunati cak i transakcije sa velikim vrijednostima. Nas opsteprihvaceni numericki sistem ima deset znakova (od nule do deset). Maje su imale samo tri simbola. Putem nasih brojki mozemo izraziti bilo koji broj prostim dodavanjem; mozemo otici beskrajno daleko u proslost i buducnost. To arheolozi ili biolozi, na primjer, i cine: odlaze deset hiljada godina unatrag, sto hiljada ili pak, milione godina u historiju opisujuci zivot na zemlji. To su isto cinile i Maje. Na jednoj od stela (kamenih ploca) nalazi se datum (brojka) od jednu milijardu i osamsto miliona dana (1.814.639.800 dana). To je period od pet miliona i sto hiljada godina! Jos nije desifrirano sta su tacno opisivale Maje iz tog perioda, ali je desifriranje ovog datuma samo novi dokaz o stvarnom porijeklu Maja. Broj osam (crta i tri tacke) uklesan u kameni blok, Copan, Honduras Tzolkin (4) Avgust 2003. Copan Ruinas, Honduras Nas dvojica smo, on sa Floride, a ja iz Texas-a, platili po dolar i po vozacu kombija. Usput smo ukrcavali Ladinose (mjesavina Lenkas indijanaca i mestika). Dvanaest je kilometara od granice do Copana, umjetnickog sredista Maja. Ulazak u arheoloski park, Copan, Honduras Dva su nacina doci do ovog arheoloskog dragulja u Hondurasu. Prvi je preko glavnog grada Guatemale i onda autobusima (nekoliko presjedanja) do granice i dalje do Copana. To je bio mj izbor. Drugi je avionom do San Pedro Sule na sjeveru Hondurasa (direktan let iz Houston-a), a onda tri sata autobusom do Copana. Ovo je turisticka tura. Zadnjih par godina je dosta sigurna. Pobunjenici iz sjevernih honduraskih djungli se nisu oglasavali duze vremena. Igrom slucaja, dan nakon mog dolaska doslo je do otmice onog “sigurnog” autobusa iz San Pedra. Bilans otmice je bio tragican: 18 ubijenih putnika. Ono sto sam razumio na lokalnoj televiziji bilo je da su pobunjenici ovim zeljeli da pokazu da su jos prisutni i da mogu ometati turisticku industriju ako hoce. Ovog puta me je ocito savjetovala nevidljiva ruka u odluci kojim marsutama se prebacivati Centralnom Amerikom. ******** Doktor Don Diego Garcia de Palacios, clan Kraljevske Audijencije Guatemale, pise pismo spanjolskom suverenu Filipu Drugom osmog marta 1576. U pismu opisuje pronadjene rusevine i to se smatra prvim zapadnim dokumentom o Copan-u. Vecina arheoloskih nalazista Maja nosi proizvoljna imena koja su im davali Evropljani kako su ih otkrivali. To nije slucaj sa Copan-om. Don Diego tvrdi da je ime Copan bilo u upotrebi u XVI stoljecu. Oko znacenja imena jos uvijek postoje sporenja: jedni tvrde da je rijec o “mostu”, drugi, pak, da je pravo znacenje bilo “glavni grad Co”. Cini mi se da obje pretpostavke imaju smisla. Copan je, po meni, svojevrsni most, svemirska kapija, ali i srediste Maja kapitalnog, svjetskog znacaja. ******** Oficijelna historiografija pise o “opsjednutosti Maja sa racunanjem vremena”. Nabrajaju njihove kalendare: (1) “Dugi”, koji traje od nultog dana i godine 3114 p.n.e. do nase 2012 godine; (2) “Religiozni” kalendar od 260 dana koji se sastojao od 20 mjeseci po 13 dana; i (3) “Solarni” kalendar od 365 dana (18 mjeseci po 20 dana, plus dodatnih pet dana). Ne osporavaju im se vrlo precizno izracunate solarne godine za planete u Suncevom sistemu. Drezdenski kodeks, na primjer, daje tabelu elipticnog kretanja Venere i njenih eklipsa. Ponegdje se isitice da fascinacija Maja sa vremenom nije naucna u nasem smislu; njima je vrijeme bilo cirkularno i ciklusi bi se ponavljali (“vladari bi trebali ponavljati rituale i akcije svojih prethodnika”). I tu objasnjenja zastaju i ne idu dalje. Pokusajmo mi otici dalje i sloziti neke od slicica mozaika. Imamo nerazjasnjene piktoglife Maja, ali sa kompleksnim kosmickim i zemaljskim znacenjima. Tu je i fleksibilan sistem brojanja koji na pojedinim dokumentima ide milione godine unatrag. Prema vlastitim tvrdnjama Maje su na “kosmickim misijama”. Tri ili sest kalendara koje je moderna nauka dosada otkrila su dio sedamnaest “kalendara” koje koriste danasnje Maje “cuvari znanja”. Ocigledno je da racunanje nije samo sebi svrha. Maje nam govore mnogo vise. ******** Prorok Maja, Chilam Balam, pada u trans, i jedine rijeci koje izgovara su brojevi: 1, 13, 7, 9 i 4. Da li su brojevi samo brojevi ili nesto vise? Da li su brojevi zivi? Etericki entiteti? Da li oni mogu okupirati spiritualnu dimenziju naseg uma… dimenziju izvan kontrole naseg materijalistickog shvatanja svijeta? Da li se kompletna prica o Majama, svjetskoj i kosmickoj historiji, moze izraziti brojevima? Preciznije, sa 13 brojeva i dvadeset simbola? Dakle, matricom 13x20. Arheolozi upotrebljavaju izraz Tzolkin za “kalendar” Maja od 20 mjeseci i 13 dana. Originalno ime ovog “tajnog kalendara” nije poznato, ali je poznato da je on mnogo vise od prostog racunanja zemaljskih dana. Tzolkin je kod. I nasa abeceda je kod. Ali, onaj ko zna tridesetak slova ima ogromnu moc, jer se kroz pisanje moze izraziti znanje i mudrost kosmosa. Na isti nacin, kodirani jezik Tzolkin-a, nosi svojevrsnu kosmicku moc. Nas mozak je programiran da razmislja o brojevima kao o simbolima kolicina. Recimo 7 mina, ili 13 banana. Ali, kvantifikacija je samo jedna funkcija brojeva. Korisno je poredjenje sa muzickim tonovima: brojevi se mogu predstaviti i kao muzicka skala. Do, re, mi, fa, so, la, ti… 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7… Slijede razlicite oktave, tonske sekvence, sinhronizacija dva ili vise tonova… Mogucnosti su beskrajne. A sve pocinje sa malim setom od sedam tonova. Ono sto mi zovemo vrijeme, Maje su zvale harmonicnom rezonansom. Dani nisu dvadesetcetvero-satni periodi nego tonovi (“kin”) koji se predstavljaju brojevima. Grupe dana kreiraju harmonicne cikluse… a ti ciklusi su dijelovi jednog viseg organskog reda u svemiru. Nasa planeta Zemlja je dio tog harmonicnog sistema putem svoje relacije sa Suncem, i jos dalje, sa galaksijom. Kamena stela kao vremenski marker, Copan, Honduras Podesavanjem muzickih nota (brojeva) moze se otici u visu oktavu. Sta bi bila “visa oktava” u spiritualnom svijetu? Druga dimenzija! Dakle, putem brojeva, podesavanjem frekvencije mozemo se kretati kroz razlicite dimenzije. I sta nam govori objasnjenje arheologa da su Maje bile “opsjednute recunanjem vremena”? Samo to da su potpuno promasili sustinu ostavstine Maja. Sistem brojeva i hijeroglifskih simbola Maja, tako brizno uklesanih u monumentalne gradjevine, je sistem kosmickih frekvencija… koje se uklapaju u galakticku harmoniju. Zemaljski i solarni ciklusi vremena, planetarne godine Venere, Marsa, Jupitera… su za Maje bile izazov… sa ciljem da podese Zemaljske frekvencije… i usklade ih sa galaktickim. (Ovi pasusi su mi inspirisani iz Arguelles-ove knjige “The Mayan Factor”,1987) Zar brojevi mogu imati takva znacenja i takvu moc? Za Maje, brojevi nemaju odnos kakvog ga mi znamo; deset je, po nama, veci broj od devet, na primjer. Njima je svaki broj imao svoje kvalitete. Mogli bi ga predstaviti kao zasebni kosmicki entitet koji od sebe radijalno siri energetske zrake u svim pravcima istovremeno. A galaksija se moze predstaviti kao nepregledna energetska struja… u kojoj setovi brojeva radijalno pulsiraju. Negdje, naravno mora biti i izvor. To je Galakticko srediste, koje su Maje zvale Hunab Ku. Od ovog Izvora nezamislive briljantne energetske snage sve je kretalo i u njega se sve vracalo. Maje su energetska strujanja prestavljala u oba smjera setom brojeva od 1 do 13, te od 13 do 1 (kontrasmjer). Od prostih do slozenih energetskih pulasacija. I natrag. Tako brojevi postaju magicni i zasebni entiteti, sa razlicitim nivoom rezonancije… Dobijaju status bica putem kojih se mogu mijenjati dimenzije i putovati kosmosom. Svaki broj se krece u cetiri strane svijeta, to se ponavlja pet puta. Tu je simbolika 13 brojeva i dvadeset razlictih pravaca. Tzolkin! 13x20! Kosmicka matrica. Za Maje je Tzolkin univerzalna tabela kosmickih frekvencija. Brojevi idu naprijed i nazad, komuniciraju jedan sa drugim. To je ono sto mi, Zemaljskim rijecnikom, nazivamo vrijeme. Nas je problem sto se nase “vrijeme” krece samo u jednom smjeru: od proslosti ka sadasnjosti i buducnosti. A to je samo pola slike. Maje su, ocito, poznavale, kompletnu kosmicku vremensku sliku. Svrha matematike Maja nije u prostom racunanju vremena i odredjivanju kisnih i susnih perioda i kada bi trebalo startati sa sjetvom. To omiljeno arheolosko objasnjenje je imalo trecerazredno znacenje. Maju su kroz magiju brojeva otkrili galakticku konstantu – Tzolkin. Brojevi na kamenim monumentima Copana i drugdje pokazuju relaciju izmedju galakticke harmonije i godisnjih ciklusa Zemje, Mjeseca, Sunca, Venere i drugih nebeskih tijela. Maje su podizale “stele”, umjetnicki bogate kamene blokove. Ali, stele nisu prvenstveno umjetnicko dostignuce Maja. Stele su “vremenski markeri” kojima bi Maje obiljezavale prolaz pet, deset i dvadeset godina. Medjutim, godine nisu bile u centru paznje, vec harmonicni brojevi i njihova kalibracija. Ciklusi od pet, deset i dvadeset godina odgovaraju frekvenciji galaktickog energetskog snopa. Precnik galaktickog snopa je 5125 godina. Galakticka konstanta im je “kalendar” od 260 jedinica. (Arheolozi su jos uvijek zbunjeni sta ovih 260 “dana” u stvari predstavlja.) Sta je bila misija Maja? Da donesu, u potpunosti, informacije iz galakticke matrice na nasu Planetu. A informacije ce poteci kada se nasa planeta uskladi sa Suncevom frekvencijom i sredistem Galaksije. ******** Patina vremena je ucinila svoje. Teski kameni blokovi su se obrusili sa vrhova piramida i hramova; suma je prekrila pocrnjeli, ispucali kamen. Stabla ukoso rastu sa stepenica. Za turisticke svrhe Copan je ociscen. Uspinjem se na vrh jednog od hramova. Misli lete kroz glavu. Takozvano “obozavanje Sunca”, koje arheolozi i historicari vole pripisati Majama je potpuno promasena definicija. Spiritualne Maje su znali i cijenili vise znanje i mudrost koja bi se emitirala sa Sunca. Te kosmicke emisije su dolazile kroz cikluse koje nasa astronomija zove “suncevim pjegama”. Vise kosmicko znanje se krece hijerarhijom: od galaktickog sredista (Hunab Ku), preko zvijezda (nase Sunce, odnosno Kin), do planeta. Sunce Kin ima ciklus od skoro 23 godine (dva puta po 11,3 godine). Udisaj i izdisaj. Sunce prima informacije iz sredista galaksije, a onda ih odasilje planetama pod svojom zastitom. Teleskop u mojoj sobi je neke vrst voki-tokija. Kroz sistem staklenih leca i prelamanja svjetlosti dobijamo informacije iz svemira. Tako na jednom kraju imamo galakticko srediste, a na drugom ljudsko bice. Izmedju nas su pojedine lece koje uvecavaju i prenose informacije. Covjek ima tri lece: jedna odgovara mozgu reptila, druga mozgu sisara, treca visem umu. Ljudska dimenzija se onda veze za planetarno tijelo (cetvrtu lecu). Odavde, planetarna svijest vibrira sa svijescu Sunca (peta leca). Maje tvrde da se od Sunca do galaktickog sredista nalaze jos dvije kosmicke lece (jedna sluzi za komunikaciju medju zvijezdama, druga za informacije iz samog galaktickog sredista). Zanemarimo nasu sliku svijeta atoma, prostora i vremena, distanci i izolovanosti. Pogledajmo, umjesto toga, kroz ovaj galakticki teleskop. Sistem leca oscilira jedinstveno i harmonicno. Protok informacija je trenutan. Govorimo o kosmickoj harmoniji. Matrica Tzolkin-a je upravo to. Harmonicni jezik kosmosa. Stabla na stepenicama piramida, Copan, Honduras Zvjezdani putnici (5) Avgust 2003. Copan, Honduras Nakon napornog dana vracam se u gradic. Kombinacija asfalta, kaldrme i zemljanih, prasnjavih ulicica. Na glavnom (i jedinom) trgu ulazim u malu prodavnicu suvenira. Vlasnik i lokalni policajac igraju saha. Pozdravili su me i nastavili sa partijom. Prilazim i gledam situaciju na sahovskoj tabli. Obojica su u cetrdesetim godinama, zaobljenih stomaka. Prave greske u sahu, ja im pokazujem poteze. Oni se smiju i onda zadirkuju jedan drugog. Nakon partije, policajac mi nudi da ja nastavim igrati sa Joseom, vlasnikom prodavnice. Dvije partije, on gubi, ali se ne ljuti. Naprotiv, drago mu je drustvo. Ovi ljudi su vrlo srdacni. Mala radiona u pozadini; nekoliko alatki. Jose obradjuje razlicite materijale (gips, kamen) kreirajuci umjetnicke kopije Maja. Nekoliko kupaca ulazi i izlazi. Jose je zaokupljen partijom. Partija saha sa autorom Rosalile, Copan, Honduras Slikamo se. Zajednicko drzimo garnituru saha, u pozadini su njegove maske, kopije stela, vaze i kipici koje je napravio. Kupujem lijepo obradjen motiv u kome nekoliko vladara Maja simoblicki predaju vlast svojim nasljednicima, s generacije na generaciju. Prije odlaska komentiramo isjecak iz novina. Joseova slika pored replike hrama u prirodnoj velicini, koji je centralna gradjevina u Copan-skom muzeju. Prica mi, s ponosom, da su mu trebale pune tri godine da je napravi. Napustam taj topli kutak malog gradica u Hondurasu. ******** Uzak vijugavi tunel. Izlazim. I ostajem bez daha. Crveni hram “Rosalila” u prirodnoj velicini. Originalni hram je otkriven 1989. godine unutar piramide. Impozantno. “Struktura broj 16”, oficijelni naziv za piramidu koja skriva hram Rosalilu, Copan, Honduras Tekst uz Rosalilu kaze: “Centralni dio Muzeja je replika hrama u prirodnoj velicini kojem arheolozi daju nadimak Rosalila. Moderni umjetnici su napravili vrlo vjernu kopiju ukrasnih reljefa i fasada. Hram je pronadjen u perfektnom stanju ispod piramide. Ova gradjevina je bila posvecena desetom vladaru Copan-a iz 571. godine. Hram je bio simbolom planine, mjesta kreacije, izvora zivota. Bog Sunce je kljucni igrac u mitu o kreaciji. On se velicanstveno uzdize iznad ulaznih vrata i siri se citavom zgradom… Hram Rosalila u perfektnom stanju ispod piramide, Copan, Honduras … Hramovi su obicno bili unistavani da bi slijedeci vladari podizali nove hramove na njihovim rusevinama. Rosalila je bila toliko sveta da je ostala nedirnuta. Ispod Rosalile su arheolozi pronasli jos starije strukture…” Nasa dosadasnja znanja o Majama i prilozene fotografije nam daju mogucnost da kriticki osmotrimo ovaj oficijelni tekst. Prvo, nemam sta dodati Joseovom majstorstvu u izgradnji ove replike. S druge strane, koliko god da je Sunce kljuc za nasu Planetu, ipak iznad Sunca ima mnogo kompleksniji Kosmicki Izvor (kao sto to pokazuje prilozena fotografija). Nadalje, Sunce sa obje strane, na svojim “krilima” ili “zracima” drzi dva vozila u cijim su kabinama ljudski likovi. I to je ono sto me je najvise fasciniralo na ovom mjestu, a o cemu nisam mogao nista naci u dostupnoj literaturi. Ulaz u Hram iznad kojeg su dva svemirska (?) vozila, simbol Sunca i srca Galaksije Ovaj hram je, srecom, ostao sacuvan do 1989. tako da ga masonske klike nisu mogle sakriti od svijeta. Ocito je da je ovdje rijec o svemirskim vozilima izmedju naseg Suncevog sistema i ostalih dijelova Galaksije (glava Maja je u vozilima te izmedju Sunca i sredista Galaksije). Sigurno da nece proci dugo, prije nego se i Daniken pozabavi ovim reljefnim prikazima medjuzvjezdanih putovanja. On je lani bio u Peruu i istrazivao Naska linije o kojima pise u svojoj novoj knjizi. Lani sam i ja bio tamo i pisao o istoj temi u svojoj knjizi. Dakle, bilo bi logicno ocekivati da dogodine citamo i o njegovim putesestvijama po Hondurasu. Posto nema dokaza da su Maje spartale ovim “automobilima” po djunglama Srednje Amerike, trebamo pronaci odgovor kuda ih je put vodio. Maja u kabini svemirskog vozila (?), Copan, Honduras ******** Sta je to putovanje? Prelazak distance od tacke A do tacke B? Let od Houston-a do Amsterdam-a, na primjer? Za nas je putovanje avionska kabina, miris goriva na pisti, poostrene kontrole na aerodromima i skidanje cipela, dva filma i dva obroka prije slijetanja. Razmislimo o mogucnosti putovanja bez koristenja tehnologije i aviona. I prebacivanju tijela s jednog mjesta na drugo. Sta je nase tijelo? Energetska lopta (oboje, i fizicko tijelo i dusevna supstanca). Cestice koje se mogu izraziti odredjenom frekvencijom. A razlicite frekvencije su samo razlicite informacije. Mi smo, drugim rijecima, informacija. Nas Suncev sistem je, takodje, informacija. Citav kosmos je kompleks informacija. Sta je, onda, putovanje svemirom? Sposobnost da se prenese jedna informacija (nas energetski individualitet), putem odgovarajuce frekvencije, na drugi kraj kosmosa. Ako znamo kako zavibrirati i zajahati na tacnoj frekvenciji, onda cemo se naci u zeljenoj tacki u svemiru. Zvjezdani putnici su informacije koje vibriraju svemirom. Maje su bile svjesni tog znanja. Je li hereza tvrditi da su Maje bile pametnije od nas? I da su svoju filozofiju bazirale na mnogo naprednijoj osnovi? Nije. Nasa moderna civilizacija je zasnovana na gomilanju materijalnih dobara i odbrani teritorije od “neprijatelja”. Maje su bazirale svoj zivot na principu kosmicke harmonije. Sta je svrha takve civilizacije? Dovesti vibraciju manje razvijenih planeta u harmoniju sa visim kosmickim organizmima i samim svemirskim Izvorom. Sta onda reci o nama samima? Da li nasi civilizacijski ciljevi imaju bilo kakve veze sa maticnom planetom Zemljom? A pogotovo sa Suncem i, dalje, Galaksijom. Nazalost, ne. Zasto? Zato sto smo galakticki neinformirani. I zato sto nam planeta nema dvosmjernog protoka informacija, sa Galaktickim Izvorom. ******** Onaj tunel sto ide ispod piramide i dovodi do hrama za arheologe predstavlja put u podzemni svijet. I ovdje, i u Egiptu, i u Peruu… Stalno se govori o podzemnom, zagrobnom, paklenom svijetu od tri ili devet nivoa. To mi se cini kao jedan od posebnih promasaja arheologije i antropologije. Ako se krecete ispred suncane piramide (dakle nas svijet, ova dimenzija), ulazite u tunel na cijem je kraju hram sa Suncem, svemirskim vozilima i sredistem Galaksije (svemirska dimenzija), to je onda simbolika kojom se prikazuju zvjezdani skauti. A ne nesretne duse koje se krecu prema Cistilistu. Hopi Indijanci u svojoj legendi o Sipapu govore o tunelu (“prolazu”) koji vodi u razlicite svijetove. Sipapu je ona zivotna nit (informacija) koja spaja galakticko jezgro, zvjezdane sisteme, razlicite planete, ali i razlicite svjetove. Maje imaju Kuxan Suum koji je galakticki toki-voki putem kojeg se transmituju informacije diljem kosmosa. Medju tim “informacijama” su i visokofrekventni skauti, odnosno Maje. ******** Sta li je Jose mislio dok je oblikovao fasadu hrama sa onim vozilima? Da bi kopirao ovaj objekat morao je prouciti svaki detalj na originalu. Nakon tri godine rada sigurno je dosao do interesantnih zakljucaka. Slijedeci put cu imati malo duzi razgovor s njim. ******** Popodne me je uhvatila kisa i podsjetila me da sam usred tropske kisne sezone. Stajao sam ispod nastresnice sa lokalnim vodicem, Indijancem koji tvrdi da je potomak Maja. Razgovor je poceo sa pominjanjem boga kise, Chack-om. Udari kisnih kapi u kamen su, zbilja, zvukom podsjecali na chuck, chuck, chuck… Pricu sam vodio u nekoliko smjerova, ali ne bas plodnih. Pitao sam ga kako danasnji Indijanci tvrdi da su direktni potomci Maja ako ne znaju citati njihovo pismo (piktoglife)? Zatim sam ga pokusao navesti na dokaze o pojavljivanju Maja mnogo ranije u historiji nego sto on, sa drugim vodicima, predstavlja turistickim grupama. I, na koncu, treca tema, o vanzemaljskom utjecaju na civilizaciju Maja takodje nije bila plodonosna. ******** Maje su imale slikovni glif Ek Chuan koji je preveden kao Zvjezdani putnik. Oblik posude sa nekoliko diskova unutar i tri “noge” (motora?). Imali su svoj glif za Zemlju (dvije poluelipse i dva polukruga) i znak za Galakticko srediste Hunab Ku. A spajao ih je Kuaxan Suum, koji u punom prijevodu znaci: put ka nebu koji vodi ka pupcanoj vrpci Univerzuma! I kada su bili na Zemlji, pogled Maja je bio uperen prema zvijezdama. A kada su bili u svom maticnom svijetu, pogled im je isao kosmosom ka njihovoj slijedecoj misiji. Copan (6) Avgust 2003. Copan, Honduras/ Guatemala City, Guatemala I da ne bi ostali uskraceni za turisticki opis Copan-a, napravicemo jedan tipican turisticki prilog bez magije kosmickog zivota Maja. Uglavnom, mogli bi poceti ovako: “Copan je promovisan u zasticeno nasljedje svjetskog znacaja od strane UNESCO-a 1980. godine. On se ujedno smatra za najbolje prostudiran grad Maja u posljednjih 150 godina. Ovaj velicanstveni arheoloski park je bio glavni izvor informacija za drevnu civilizaciju Maja.” (www.copanruins.com) Americki advokat John Lloyd Stephens i engleski umjetnik Frederick Catherwood su u svojoj knjizi “Incidents of Travel in Central America, Chiapas and Yucatan” opisivali svoju posjetu ovom regionu 1839-1840: “Nemoguce je opisati interes s kojim smo pristupili istrazivanju ovih rusevina. Zemlja je bila potpuno nova; bez vodica i turistickih knjiga; sve je tako nevino. Nismo mogli vidjeti deset jardi ispred sebe, niti smo znali sta nas ocekuje slijedece. Jednom smo sjekli granje i lijane za koje se ispostavilo da prekrivaju lice kamenog monumenta. Naslonio sam se na skupturu dok su je cistili; kada je Indijanac sa macetom tupo udarao po kamenu, maknuo sam ga i golim rukama ocistio zemlju. Ljepota skulptura, mirnoca djungle, uznemirivana samo kricima majmuna i papiga, izlovanost grada i misterija koja se nadvila nad njim, stvarala je interes veci od bilo kojih ruina koje sam dotada vidio.” Editor Joseph Gardner nam predstavlja Copan u svojim “Misterijama drevnih Amerika” (Mysteries of the Ancient Americas”, 1986.): “Copan je jedan od najvecih, najstarijih i najljepsih centara Maja. Izgradjen je na manjoj, humanijoj gradjevinskoj skali nego drugi, kolosalniji centri. Astronomi Copan-a su bili posebno vjesti: oni su vjerovatno bili autori ekstremno preciznih tabela eklipsa i duzine tropske godine.” U luksuznom atlasu “Proslih svijetova” (Collins, Past Worlds, Atlas of Archeology, 2003.) autori vremenski lociraju Copan: “Od sestog do osmog stoljeca, tokom kasnog klasicnog perioda Maja, dolazi do agresivne ekspanzije. Grad Tikal je ponovno izgradjen i znacajni hramovi, palace, trgovi i igralista su podignuti u gradovima Palenke, Piedras Negras, Copan, Quirigua, Naranjo i Coba.” Hram broj 26 sa 2 500 nedesifriranih glifa, Copan, Honduras Jacquetta Hawkes u svom Atlasu drevne arheologije (“Jacquetta Hawkes, Atlas of Ancient Archeology”, 1974.) istice: “Copan je jedan od najljepsih sredista Maja, cuven po svojim skulpturama i hijeroglifima. Objekti su izgradjeni tokom Klasicnog perioda. Poslednja stela u Copan-u nosi kao datum godinu 800. nakon cega je grad napusten. Jezgro grada se sastoji od Akropolisa u kome su igralista, terase i hramovi. Hram broj 26 je poznat po svojih 2.500 individualnih glifa koji jos nisu desifrirani. Neki od njih su pogresno vraceni na mjesta 1930-ih godina prilikom rekonstrukcije. Sjeverno od hijeroglifskih stepenica je igraliste sa uklesanim glavama papiga u gornjim dijelovima igralista. Ispod ovog se nalazi ranije igraliste, a ispod njega jos jedno, jos starije. Na glavnom trgu su skulpture oltara i stele, vecina iz VII I VIII stoljeca. Fini kvalitet i reljefnost, sklonost ka detaljima su karakteristike umjetnosti Copan-a.” Trodimenzionalna umjetnost u kamenu, Copan, Honduras Jonathan Norton Leonard u svojoj “Drevnoj Americi” (Jonathan Norton Leonard, Ancient America, 1967.) nastavlja u istom stilu: “Copan je, smjesten u visoravnima Hondurasa, bio dobro uredjeni centar intelektualnog zivota, posvecen umjetnosti, nauci i svetim igrama. Cak i u intelektualno orijentiranoj civilizaciji Maja, grad Copan se isticao kao kulturni centar. Simboli uklesani u kamenu ukazuju da su se ovdje odrzavale konferencije o matematici i kalendarima. Ovo nalaziste obiluje izvanredno isklesanim statuama sa kompleksnim astronomskim zapazanjima i hijeroglifima za koje arheolozi vjeruju da govore o historiji grada. Stanovnici Copan-a nisu bili samo astronomi i kipari. Na poplocanom igralistu ogledali su se u igri sa loptom popularnom u doba Maja sirom Centralne Amerike. Medjutim, mnoge igre su bile religijske prirode, a svestenici su prognozirali buducnost iz rezultata utakmica.” Bracni par Natascha Norton i Mark Whatmore u svojoj knjizi “Centralna Amerika” (Cadogan Guides, Central America, 1993.) isticu slijedece detalje: “Kada su Spanjolci stigli, grad je bio napusten skoro hiljadu godina. Mjerilo Copan-ovog politickog znacenja je i postojanje posebnog glifa za grad jos od 564. godine. Vise od 200 godina Copan je imao hegemoniju u ovom regionu dok se 737. godine lider Quirigua-e, Cauac Sky, nije pobunio. Platforme hramova u Copan-u nisu impresivne kao u Tikal-u, ali zato odusevljava umjetnost koja ih ukrasava. Hijeroglifske stepenice su jedinstvene u svijetu Maja; od 2.500 glifa vecina nije desifrovana do danas. Sjeverno od stepenica je igraliste, najperfektnije ocuvano ove vrste. Utakmice su bile bespostedne, rivali su igrali za zivot. Teska gumena lopta nije smjela biti udarana sa rukama, nogama ili glavom, vec ostalim dijelovima tijela. Nize igralista je niz stela tako detaljno obradjenih da se prepoznaju detalji vladara Maja. Kada ih je vidio britanski diplomata John Lloyd Stephens 1839. bio je toliko impresioniran da je kupio citav arheoloski park za 50 dolara. Nesumnjivo da je zelio sve poslati brodom u Englesku, ali na srecu nije.” ******** Na prvi pogled, ovi izvori – strucni, naucni i turisticki – izgledaju ozbiljni i informativni. Istina je, opisali su grad kao nesto izvanredno i neocekivano. Govore o umjetnickim uzletima Maja. Cak i o posebnim astronomskim znanjima za koje se ne zna kako su ih mogli tako precizno izracunavati. Onda ce pomenuti ratove, zrtvovanja, igre, kolaps civilizacije… Ali, ako se neko malo dublje zamisli, prepozna da svi ovi izvori ipak ostaju na povrsini, ne dajuci sustinske odgovore. Odakle Maje u ovim djunglama? Koja je stvarna svrha kamenih monumenata? Cemu je sluzilo tako napredno kosmicko znanje? Stadion za 30 000 ljudi, Copan, Honduras Posto smo na ova pitanja odgovorili u ranijih nekoliko priloga, vrijeme je da polako napustamo Honduras i krenemo nazad u Guatemalu. I vratimo se u vrijeme sadasnje. ******** Od svih danasnjih Centralnoamerickih melodrama, putovanje “kokosjim” autobusom je najupecatljivije. Prasnjava ulica sa nekoliko autobusa i kombija upaljenih motora. Oko njih su motaju “autobuski pozivari”. Svaki ima za zadatak da napuni svoj autobus. Zurno se krecu po “terminalu” stvarajuci osjecaj hitnosti. Njihovi prioriteti su jasni: nije vazno ko si i gdje ides, ali moras biti ubacen u njegov autobus. Putnici polako prispjevaju u autobus bez voznog reda. Destinacija se zna, a kada ce se stici, to… ce se tek vidjeti. Slicice uz cestu, zapadni Honduras Broj putnika se povecava, toplo vrijeme dize temperaturu u autobusu, ljudi postaju nestrpljivi kada ce se krenuti. Napokon, pozivar ulazi u autobus i sjeda za vozacevo mjesto. Pritisne gas, motor zaurla i putnici dobiju laznu nadu da ce se ubrzo krenuti. Pozivar izlazi iz autobusa i nastavlja ga puniti. Na krov se pakuju gume i neki paketi od, valjda, 200 kila. Unutra ulaze zene sa kutijama sa resetkama. Kokos unutra je izgleda trenirana da ne kukurice. Sva su sjedista vec ispunjena. Vrijeme prolazi, pozivar jos jednom ozeze gas, ali sad su putnici nervozniji. Jos nekoliko ljudi ulazi i kapacitet je udvostrucen. To je bio znak da pozivar pritisne trubu na volanu. Iz obliznjeg bara se pocne valjati brdo mesa sa brkovima, raskopcanom kosuljom i bijelim sesirom. Primadona ulazi na pozornicu, sjeda u ispucalu koznu stolicu. Namjesta stomak, otvara prozor. Putnici mrgodni, a on prozbori koju sa vozacem drugog autobusa (svojom kastom) pokazujuci da su svi totalno zavisno od njega. I onda dolazi do potpune transformacije; vozac odjedamput dobija osjecaj hitnosti, nagazi na gas, motor stenje i kokosji autobus je krenuo. Izlazimo iz grada vijugavim brdskim cestama. Prvih stotinjak metara putnici pomisle da ce stici u dogledno vrijeme tamo gdje su krenuli. A onda pocnu stajanja. Prednja vrata autobusa se ne zatvaraju, pa se putnici mogu ubacivati/izbacivati tokom voznje. Vozacev prozor je stalno otvoren tako da moze dozivati potencijalne putnike. Truba neprestano radi da se svima da do znanja da nailazi vozilo koje ima dovoljno mjesto za jos jkojeg putnika namjernika. Neocekivano, uz cestu stalno nekog ima. Ulazi jos ljudi. Vec dvostruki kapacitet se povecava. Na sjedala za dvoje se smjesta troje, a onda, na vozacevo insistiranje, cetvero. U momentu kada je autobus bio dupke pun, vozac trazi da nekoliko ljudi izadje na slijedecoj stanici. Oni najblize vratima ga i poslusaju. Ali, vec na slijedecoj okuci ponovo stajemo i kupimo jos putnika. Nekoliko ih ulazi sa macetama koje ostavljaju ispod sjedista. Skrecemo sa glavne ceste i spustamo se u obliznje selo. Par prolaznika. Autobus staje i vozac gestikulacijama nagovara ljude da udju u autobus. Petnaest metara kasnije, nekoliko ljudi u seoskoj kafani. Vozac zove i njih unutra. Novih dvadeset metara. Nekoliko ljudi preko puta, ocito cekaju na prijevoz iz suprotnog smjera. Medjutim, nas vozac uspijeva dvojicu uvjeriti da bi trebali ici u nasem smjeru. I tako imamo jos dodatni par da nam trose zrak u autobusu. Vracamo se na glavnu cestu. Uspijevamo prijeci 150 metara u cugu, bez stajanja. I jos dva puta smo imali tu srecu. Jedini je problem sto, u takvim momentima, nas vozac odlucuje da pokaze svo svoje vozacko majstorstvo. Vjestinom, samo njemu poznatom, uspijeva da odrzi prepuni autobus na tockovima uprkos ostrim okukama i maksimalnoj brzini. Cak sam i ja nekoliko puta razmisljao da li bi moja polica zivotnog osiguranja vazila na dnu ove zelene provalije. Pokraj puta drugi autobus, stoji. Putnici ocekuju da ga pocnu gurati nakon sto im vozac da znak. Svi su ujedinjeni oko njihove primadone. Mi se veselimo sto nas motor radi. Stenje, trza, rze, ali se ne gasi. Srecemo druge autobuse i kamione. Vozaci medjusobno razmjenjuju pozdrave i upozorenja o policijskim patrolama. Jer, oni vladaju ovim cestama. A ne, tamo nekakvi policajci. Ili, ne daj boze, obicni automobili. A zardjale skoljke prevrnutih autobusa ostaju kao pomen svim onim beskrajno hrabrim vozacima koji su odvazno krotili guatemalske serpentine, pokusavajuci da savladaju gravitacionu silu. Nije im bilo lako: imali su trostruki kapacitet putnika i nedovoljnu maksimalnu brzinu. Putnicima je taj pogled dovoljan da se zapitaju koja ih je muka natjerala da sjednu u ove autobuse. A vozaci znaju da trebamo takve kao oni vise nego ikada. I tako, nakon tri presjedanja, ponovo sam u glavnom gradu Guatemale. Put prema granici Honduras - Guatemala Tikal (7) Septembar 2003. Guatemala City/ Flores, sjeverna Guatemala Prvi glavni grad Guatemale, nakon dolaska Spanjolaca, osniva konkvistador Pedro de Alvarado 1524. godine. Daje mu ime Santiago de los Caballeros (“grad djentlmena”, gle cinizma). Pedro nakon toga krece u daljnje pljackanje napustajuci Guatemalu. Njegov brat Jorge de Alvarado, tri godine kasnije, odlucuje da pomjeri glavni grad, u odsutnosti svog brata. Kao glavni razlog navodi “neposlusnost” lokalnih Cakchiqueles indijanaca. U dolini Almolonga pocinje da raste Ciudad Vieja. Medjutim, ni Jorge nije mirovao. Poceo je da gradi flotu brodova zeleci da krene u osvajanje Indonezije. Kada je 1541. flota bila dovrsena Jorge mijenja plan. Odlucuje da uzme ucesca u bici za Meksiko. To se pokazalo kao losa odluka, jer smrtno strada prignjecen od konja u padu. Njegova mlada supruga Dona Beatriz daje si nadimak “La sin ventura” (“nesretna”). Ipak, da bi se malo oraspolozila proglasava se “Vladaricom Amerika”. Tada je imala samo 22 godine. A njeno “vladanje Amerikama” je trajalo samo jedan dan. Desetog septembra 1541. dva zemljotresa, pracena sa kisama i poplavama, su dovela do masivnih odronjavanja. Glavni grad i njena vladarka Dona Beatriz nestaju sa lica zemlje. “Nesretna” je bila prvi i poslednji zenski vladar u kolonijalnoj Americi. Dvije godine kasnije, 1543., Antigua je uspostavljena kao novi glavni grad. U narednih 230 godina Antigua je svojim bljestavilom, crkvama i palacama postala vodeci grad spanjolske Amerike. Skole, bolnice, putevi, katedrala i vladine zgrade pruzaju komforan zivot stanovnicima uz jeftinu indijansku radnu snagu. Do sredine XVIII stoljeca Antigua je imala 50.000 stanovnika. Ali, sav luksuz i komfor je dozivio iznenadni stravican kraj u destruktivnom zemljotresu 1773. godine. Grad je zbrisan, a veci dio stanovnika je ostao ispod rusevina. Oni prezivjeli su ubrzo stradali od bolesti i epidemija. Odluka je donesena da se gradi novi glavni grad na sigurnijoj lokaciji. Tako je 1774. pocela gradnja Guatemala City-ja. Vec umorni od zemljotresa, Spanjolcima je gradnja isla sporo, a popunjavanje grada stanovnicima jos sporije. Arhitektura i bljestavilo Antigua-e nije nikad dostignuto. Visoke zgrade se nisu podizale. Grad je tada bio monoton. A i danas. Medjutim, ni Guatemala City nije bio postedjen zemljotresa. Prvo 1917. a onda skorasnji iz 1976. su ostavili velike stete. Gotovo kompletna gradnja iz XVIII i XIX stoljeca je srusena. Jedina je u zivotu ostala katedrala na glavnom trgu. Nadam se da nije doslo vrijeme za novi zemljotres. Narednih nekoliko popodnevnih sati u Guatemala City-ju namjeravam iskoristiti posjetom Nacionalnom muzeju arheologije i etnologije. ******** Guatemala City je podijeljena na zone. Aerodrom je u zoni 13, ambasade, ekskluzivne prodavnice i bolji hoteli su u zoni 9 i 10. Na losem je glasu zona 1, itd. Kompleks muzeja je u istoj zoni kao i aerodrom, tako da sam se odlucio setnjom doci do arheoloskog muzeja. Ratnik Maja, Guatemala City Na ulazu su me docekale dvije statue Maja: ratnika i farmera. Ulaznice za domace stanovnistvo su 3 quetzal-a, a za nas, strance, deset puta skuplje: 30 quetzal-a (4 dolara). Bio sam jedini posjetilac to popodne. Zgrada lici na sarajevski Zemaljski muzej: kompleks zgrada sa sredisnjim parkom. Tura starta sa prikazom dolaska prvih ljudi u Srednju Ameriku iz Azije preko Beringovog prolaza (pogresno!), zatim sa postepenim rastom koji je doveo do kulture Maja prije 4.000 godina (pogresno), evolucijom kulture Maja (pogresno) te dolaskom Spanjolaca, multieticnosti i 23 govorna jezika zemlje (tuzno). Suvise je dokaza da su obje Amerike bile nastanjene daleko prije nego sto nauka tvrdi da je doslo do migracije Azijata preko Beringovog prolaza (o tome smo pisali u cetvrtom tomu). Iz doba pecinskog covjeka pa do pojave prvih Maja nije se dolazilo postepeno. Rijec je o (galaktickom) skoku. Kamene statue i stele Maja koje su pronadjene u prvom znacajnom gradu Kaminal Juyu, se nimalo ne razlikuju po pismu i umjetnosti od onih koji su nastajali dvije hiljade godina kasnije! Za mene je tako bilo ocigledno da se civilizacija Maja nije pripremala stotinama ili hiljadama godina vec preko noci (dolaskom naprednijih predstavnika druge civilizacije). A zatim su im piktoglifi i umjetnost ostali nepromijenjeni od 2.000 godine p.n.e. do IX stoljeca nove ere. Teorija evolucije, socijalne i antropoloske, ovdje pada u vodu. Cipelice vladara Maja iznad piktoglifa, arheoloski muzej, Guatemala City Zbirka Muzeja je, po meni, neprocjenjive vrijednosti. Originalne kamene stele iz najranijih perioda Maja koje se ne mogu vidjeti nigdje drugdje; jedna citava prostorija sa artifaktima od dragog kamena zelenog nefrita, medju kojima i svjetski cuvena mozaicna maska; brojne druge figure i piktoglifski natpisi iz razlicitih dijelova Guatemale. Simboli gradova iz doba Maja se mogu vidjeti ovdje; brojevi uklesani u kamene blokove se mogu raspoznati; cudni piktoglifski znakovi kojima se znacenje jos uvijek ne moze odrediti ispunjavaju ove prostore. Sredisnji dio, park sa stelama i oltarima, formira zasebnu cjelinu. Svojom mirnocom i hladnocom ocigledno ne pripada ovom dobu. ******** Let avionom od Guatemala City-ja do Santa Elene na sjeveru zemlje trajao je jedan sat. Iz zraka oblast Peten-ske djungle izgleda kao jedan veliki zeleni prekrivac, koji se beskrajno proteze po horizontu. Vecina ovog terena je nepristupacna i nova arheoloska nalazista se otkrivaju ili pomocu helikoptera ili visednevnim pjesacenjem. Jezero Peten Itza, izmedju Santa Elene i Floresa Za dva dolara sam se prebacio od aerodroma do turistickog gradica Flores-a. Rijec je o mjestu sa oko 200 kuca podignutih na otocicu na ivici jezera Peten Itza. Jezero je dosta veliko, 5 km siroko i 32 km dugacko, ali je otocic mali i citav gradic se obidje za 20 minuta. Ta setnja je i bila prva stvar koju sam uradio nakon sto sam se smjestio u malom pansionu pod imenom “La Jungla”. Uske ulicice, kombinacija kaldrme i asfalta. Vise od 50% kuca su mali hoteli/pansioni; u prizemlju su im restorani, prodavnice i internet cafei (!). Dok sam dolazio u gradic, vozac taksija mi je rekao da ovdje mogu setati gradom do kasno u noc bez ikakvih problema. Kamene kucice Flores-a, obojene svim mogucim toplim pastelnim bojama, su podignute na ostacima grada Tayasal. To je bio glavni grad naroda Itza koji poticu sa meksickog Yukatan-a (cuveni grad Maja Chichen Itza jos uvijek nosi njihvo ime). Itze su se 170 godina odupirale nadiranjima Spanjolaca. Prvi medju njima bio je niko drugi do Hernan Cortes, glavom i (gustom) bradom, godine 1524. Tokom svoje vojne kampanje prema Hondurasu, Cortes je prespavao na ovom otocicu, a kralj Itza ga je primio kao gosta. To mu je i spasilo zivot i Cortes mu je zauzvrat ostavio svog konja. Kada su dva spanjolska svestenika dosla u gradic 100 godina kasnije nasli su statuu konja kojeg su indijanci postivali kao boga kise i oluje. Svestenici su razbili kip i izasvali takav bijes stanovnika, da su se morali dati u bijeg da izvuku zivu glavu. Nove grupe misionara i vojnika su dolazile da bi napokon 1697. Spanjolci napali Tayasal brodovima, iznenadivsi odbranu Itza. Nakon toga su ubili svakog Indijanca na kojeg su naisli, a njihovog kralja su odveli u glavni grad Antigua-u paradirajuci s njime. Tayasal je nestao bez traga, a kasnije je podignut Flores. Juha sa skampima mi je prijala. Setnjom ulicicama zapazio sam guzvu pred privatnom kucom; prodavali su buritose sa povrcem. Nakon desetominutnog cekanja mogao sam se pohvaliti da sam probao i domacu kuhinju. ******** Naravno, razlog mog dolaska u sjevernu Guatemalu nije Flores, vec 60 km udaljeni Tikal. Sutradan me ocekuje cjelodnevni boravak u “glavnom gradu Maja”. Da bi se sto bolje pripremio citam tekstove koje sam ponio sa sobom. Posto necu uzeti vodica trebam znati gotovo sve sto se objavilo, kao bih imao vise vremena da se sam posvetim zidinama grada. I osjetim sto je vise moguce. U americkim konzularnim informacijama upozoravaju da se povremeni napadi na turiste desavaju na putu za Tikal, a i u samom parku. “Turisticka policija koja patrolira unutar arheoloskog parka je znacajno smanjila kriminalne incidente, ali jos nije postignuta kompletna sigurnost. Vecina napada se desava u izoliranim podrucjima dalje od glavnog trga, kao sto je Hram broj 6.” (Igrom slucaja, to je bio prvi dio rusevina koje sam sam obisao slijedeceg jutra.) Hram broj 6, Tikal, Guatemala Tikal u prijevodu znaci “Grad glasova”. Posto sam naucio da u sve sumnjam, jer je istina obicno negdje drugdje, razmisljao sam odakle naziv. Glasovi valjda dolaze od svih onih zivotinja koje se vrzmaju u djungli oko Tikal-a: jaguara, majmuna, tropskih ptica, krokodila, rakuna, jelena… Na piktoglifu koji predstavlja Tikal trazim “glasove”; nema slika zivotinja. Piktoglif se sastoji od cetiri manja i jednog veceg slikovnog znaka. Na vecem znaku su prikazane ruke u prijateljskom stisku (tako bih ga barem ja protumacio) sa tri polukruzne linije iznad i deset crtica ispod. Ostali znakovi su simbolicni: zvijezde, polukrugovi, crtice, paralelne i polukruzne itd. Ocito da je svaka od njih simbolizirala neki proces; koji, to ostaje zasad tajnom. UNESCO je 1979. proglasio Tikal “Monumentom svjetske bastine”. S pravom se smatra jednim od najvaznijih kulturnih i prirodnih rezervata u svijetu. Tikal je, prema procjenama, izgradjen oko 800. godine prije nove ere da bi bio neprekidno naseljen u narednih 1.700 godina. Grandioznost grada otkriva da je Majama Tikal bio neobicno vazan kao “religiozni, naucni i politicki centar” (kako to naucne knjige vole da kazu). Na stotinjak kvadratnih kilometara pronadjeno je 4.000 gradjevinskih struktura: od hramova i piramida do trgova, administrativnih zgrada i skladista. Stanovnistvo Tikal-a je brojalo do 50.000 ljudi tokom “klasicnog perioda”. Pretpostavlja se da su tada (prije hiljadu i po godina) Maje ukupno brojale oko 3 miliona ljudi i ako je neki grad i bio “glavnim gradom” to je onda bio ovaj. U historijskim knjigama se nalazi podatak da je Tikal od petog stoljeca bio izlozen utjecaju meksickog Teotihuacan-a; njihovi ratnici se pojavljuju zajedno sa liderima Maja na stelama, a tri manje piramide su izgradjene u stilu Teotihuacan-a. Korijeni prekrivaju kamene stepenice, Tikal, Guatemala Iskopavanja na dubini od 10 metara otkrivaju historiju Tikala iz doba prije 200 godine p.n.e. Onda slijede uobicajeni zakljucci da Maje nisu imale metalne alate, zaprezne zivotinje ili tocak… (U razgovoru sa Houston-skom direktoricom Prirodoslovnog Muzeja u Houston-u diskutirao sam o problemu gradnje kolosalnih gradjevina bez alata i nama znanih nacina transporta. Ona mi je odgovorila: “Ali ti drevni narodi nisu imali TV-a te su imali dovoljno vremena.” Ja joj rekoh: “Mi mozemo imati vremena koliko hocemo, ali ako je nesto tesko 500 tona mi cemo bezuspjesno pokusavati da to pomjerimo 10 ili 100 puta.” Nakon ovog komentara se tema promijenila.) Ispod glavnih piramida i hramova Tikal-apronadjeni su ostaci starijih zgrada. Ispod njih su rusevine jos starijih tako da njihove gradjevine podsjecaju na glavicu crvenog luka sa bezbroj nivoa. Svakih nekoliko dekada se budio gradjevinski zamajac. Arhitektonski bum Tikal-a je trajao do IX stoljeca. Onda, misteriozno, grad biva napusten. Preko noci. Kameni blokovi vremenom pocinju da se odronjavaju. Djungla nemilosrdno osvaja palace i hramove. Vrijeme je stalo. Odlazak Maja (8) Sepembar 2003. Tikal, sjeverna Guatemala Usnuli Flores se budi sa zorom. Prije izlaska sunca sam u kombiju za Tikal. Iza nas ostaje jezero Peten Itza. Sumski put probija kroz zelenilo i… napokon smo tu. Toliko cujes o cuvenim rusevinama Tikal-a, vidis Hram gigantskog Jaguara na turistickim posterima, procitas u literaturi o ovom centru Maja, da ti se cini da tacno znas sta mozes ocekivati. Ali, sva ta ocekivanja padaju u vodu u momentu kada se otisnes u hodnju djunglom i kada te na svakom koraku docekuje novo iznenadjenje. Dvadeset pet kvadratnih kilometara sam prosao uzduz i poprijeko i popeo se na vrh svakog hrama, piramide i palace. I nasao dovoljno vremena da sjednem, dodirnem kamen, vratim se u proslost i pokusam prizvati scene posjeta kosmickih Maja. ******** Tece zamisljeni razgovor izmedju covjeka XXI stoljeca i Maja. XXI: “Jedna stvar mi ne ide u glavu…” Maja: “Koja?” XXI: “Kako to da vi niste razvili alate i tehnologiju, a bili ste toliko mudri?” Maja: “Mislis li ti da mudrost i ljubav zraci iz alata? Ali, meni su jasne tvoje nedoumice. U vasem svijetu je manje osjetilnih organa i cula… a vi to nadomjestate alatima i tehnologijom. Ali, zapamti, to nikako nije znak da ste superiorniji! Naprotiv.” Ovaj lajtmotiv mi se stalno ukazuje pred ocima. Mudrost ne dolazi iz tehnologije. A da li tehnologija proistice iz mudrosti? Ili nas tehnologija uljuljka u misljenju da smo dostigli narociti visok nivo… a u stvari nas samo limitira i onemogucava u razvoju mentalnih sposobnosti? Meni je odgovor jasan. Tehnologiju bih opisao kao materijalne produzetke naseg tijela i nasih cula (automobil, kompjuter, teleskop). A ono sto nazivamo historijom ili historijskim progresom zapravo svodimo na historiju tehnologije. I onda to poistovjetimo sa civilizacijom. Prema nasim standardima, drustvo okruzeno tehnoloskim komforom se smatra razvijenom civilizacijom. Ali, upitajmo se, da li tehnoloski napredak razvija istinsku kreativnost kod covjeka ili njegov spiritualni nivo? Da li je moguce da sve sprave kojima smo okruzeni zapravo limitiraju nase frekvencije i iskljucuju nasa osjetila… ne dozvoljavajuci nam da primamo svjeze kosmicke informacije? Do potvrde ovih zakljucaka dolazim u sredistu centralnoamericke djungle. Perfektno zaobljeni kameni blokovi hramova, Tikal, Guatemala Kameni blokovi su “letjeli zrakom” i bili ugradjivani u cudesne objekte u Guatemali, Peruu, Egiptu i Tibetu; pjesma i instrumenti su stvarali frekvencije koje su mijenjali lice Planete; Aboridjani Australije, Atlantidjani, Tibetanci ili Maje su znali da su i kamen i Zemlja i Sunce zivi organizmi. Njihovo je doba pred-historijsko i ujedno pred-tehnolosko. Doba u kome mi zivimo je doba historije ili tehnolosko doba. Ono sto nas ceka (u povoljnoj varijanti) je doba post-hitorije, odnosno post-tehnolosko vrijeme. Povratak nasim mentalnim sposobnostima. (Naravno, mogucnost super-tehnoloskog doba koje je unistilo poznu Atlantidu je takodje opcija. Da covjek strada od nekontrolisanog razvoja tehnologije.) ******** Prigusena ljepota Tikal-a me ne zbunjuje. Cudnovate gradjevine su skrivene iza naslaga zemlje i biljnog svijeta; korijeni stoljetnih stabala prekrivaju kamene stepenice; vlaga se duboko uvukla u nekad perfektno izvajane kamene blokove. Ali, hladni kamen Tikal-a odise mirnocom i skladom sa okolinom. Gusto zelenilo, pomalo mocvarno tlo i izgubljeni mostici ne mogu skriti cinjenicu da je ovaj, nekada najveci grad Maja, blistao sa velicanstvenim zgradama, jezerima i kamenim mostovima. ******** “Hram broj cetiri, zapadno od Velikog trga, je visok 96 metara. To ga cini najvisom strukturom koju je sagradila indijanska ruka u Americi”, moze se usput cuti od vodica. “Razlika izmedju piramida i hramova je u tome sto piramide imaju sve cetiri strane iste, a hramovi imaju prednju, ulaznu stranu koja se razlikuje od ostalih…” cujem u prolazu. “Piramide su izgradjene u savrsenom odnosu sa stranama svijeta…” ili “Maje su se plasile dolaska 2012 godine koja je za njih bila kraj svijeta (?)”. Vodici oblikuju misljenje turista. Nekad kazu nesto korisno… a nekad nisu ni svjesni kako su daleko od istine. ******** Piramida dijelom oteta ispod brda, Tikal, Guatemala Put ka istocnom obodu Tikal-a je pust. Mir narusavaju moji koraci i… udar plodova o tle sa stoljetnih stabala. Onda mi se ucini da ti plodovi, nalik nasem divljem kestenu, padaju oko mene. Zastajem. Jedan, dva, tri… redom jedan za drugim kostunjavi projektili dolaze iz vrha krosnji. Fiksiram pogled i prepoznajem obrise majmuna. Do njega jos jedan, i jos jedan. Trojica vragolana, zakaceni repom za grane, rukama beru plodove, a ja sam im meta. Susreti trece vrste. Srecom nisu bas bili vrlo precizni. Nailazak na prve kamene hramove me ispunjava u potpunosti. Grad izgubljen u vremenu. Elegancija trgova. Perfektno zakrivljeni ugaoni blokovi. Stepenice za stepenicama. Platforme na vrhu. Uski hodnici, male prostorije i prolazi upereni ka nebu. Najimpozantnija gradjevina Tikal-a, tzv. “Hram broj cetiri”, je najvisa struktura u Gradu. Stotinjak metara iznad zemlje i, vjerovatno, 15-ak metara ispod povrsine. (Zamislimo dva UNIS-va ili Cibonina nebodera, jedan na drugom.) Stepenice i zidine hrama je okupirala suma tako da samo vrh strci, netaknut. Drvene stepenice sa strane su napravljene za posjetioce da se popnu. Kada se napokon nadjemo na vrhu gradjevine, zastaje dah. Ispred se pruza neometan pogled na djunglu desetinama kilometara unaokolo. Vide sa samo vrhove krosnji i… iznad njih, vrhovi piramida i hramova Tikala. Hram broj cetiri, najvisa struktura “indijanske Amerike”, Tikal, Guatemala Koliko simbolike se osjeca na ovom vjetrovitom mjestu. Pogled prema zemlji; ljudi su nalik sicusnim insektima. Netom ispod je mocna djungla iznad koje se izidgla gradjevinska ruka Maja. Za posmatrace sa tla mi se nalazimo izmedju Zemlje i neba. Dolazak na glavni trg, ulazak u Akropolis i arhitektura koja izaziva osjecaj da si na nekoj drugoj Planeti. Slojevite kamene strukture, zgrade u kojima ne mozes zamisliti nekog da je stanovao u njima. U sredistu su tzv. Hram jedan i Hram dva, ili poznatiji kao Hram Gigantskog jaguara i Hram Maski. Sucelice, okrenuti jedan prema drugom, nijemo komuniciraju. Prisjecam se pogleda na vrhove ova dva hrama koji se uzdizu iznad sume. Djinovske kamene ploce, sa sredisnjim otvorima, imale su tacno odredjenu kosmicku svrhu. Hram Gigantskog jaguara, Tikal, Guatemala ******** Moj kontakt sa gradjevinama Maja me ostavio u ubjedjenju da su oni bili kosmicki putnici. Doduse, ne astronauti kakve bi ih mogli mi zamisliti. Njihovo shvatanje zivota i svemirskih procesa bilo je mnogo dublje. Maje su bile galakticki informirani. Svuda gdje bi isli nosili su kosmicke informacije. Planetama omogucavali da su uspostavi dvosmjerni galakticki tok informacija. I ne samo to. Za Maje je sve bilo inteligentna energija: kosmos, Sunce, komad kvarca, mrav ili covjek. Sve je zivo. Sve ima svoju frekvenciju. Sve je informacija. A informacije se krecu. Inteligentne informacije, kao sto su ljudi, imaju mogucnost da prebacuju svoju informaciju s kraja na kraj Galaksije. Svemirsko putovanje bilo je, za Maje, kretanje informacija. Za kretanje informacija nisu potrebni kosmicki brodovi, raketno gorivo i brzine vece od svjetlosti. Potrebno je znanje kosmickih frekvencija. Kosmicki marker i Hram sa platformom, Tikal, Guatemala Zamisljam Maje na vrhu Hrama Gigantskog jaguara koji se u predvecerje nalaze u onom kamenom otvoru i pripremaju za put prema svom suncevom sistemu. Trenutna materijalna dezintegracija, prebacivanje “informacije” sa Hrama na drugi kraj Galaksije. U Tikal-u, obicni ljudi koji prisustvuju ovom kosmickom putovanju, pocinju legende o bogovima koji odlaze i dolaze sa neba, snagom svojih misli. Otvoreni zavrseci hramova i piramida su sluzili kao kosmicke platforme Majama za njihova galakticka putovanja. Pogled na dzunglu sa vrha piramide, Tikal, Guatemala U devetom stoljecu dolazi do enigme za historicare i arheologe. Jedan za drugim, svi vodeci centri Maja, su napusteni. Nema tragova ratnim pohodima, borbama, bolestima, pozarima, prirodnim kataklizmama. Kao da su gradski centri ispraznjeni preko noci, po komandi, bez nereda i haosa. Farmeri sa periferija gradova i iz djungli ostali su zbunjeni. Vise nije bilo vodjstva. Kosmicka civilizacija Maja je netragom nestala. Njihova misija na nasoj Planeti je bila okoncana. U kamenu su ostali zapisani beskrajni datumi kosmickih dogadjaja i astronomskih informacija… onima koji ce doci u buducnosti. ******** Istina, sa gasenjem Tikal-a u Guatemali, Copan-a u Hondurasu, Palenque-a u Meksiku (koji ce biti metom moga narednog putovanja), nije se ugasilo ono sto se smatra civilizacijom Maja. Zavrsen je klasicni period, a poceo je post-klasicni sa centrima u meksickom Yukatan-u. Mijesanjem onog sto historicari zovu civilizacijom Tolteka i Maja, dolazi do takodje velicanstvenih arhitektonskih dostignuca u Uxmal-u i Chichen Itza-i. Ali, dok su “klasicne Maje” bile apoliticne, dotle je novo doba bilo oliceno ratovima i zrtvovanjima, a astronomska znanja se vise nisu pominjala. Iza pravih Maja su ostavljeni pojedini cuvari znanja i magije, carobnjaci i poznavaoci drevnih tradicija – oni su uspijevali da odrze zivima znanje, kodove i informacije, linije Istine koje vode direktno do zvijezda. ******** U momentima naseg radjanja, sa prvim djecjim placem, pocinje nas put u misteriju nepoznatog. A na kraju svog zivotnog puta izgleda da znamo manje nego na pocetku. Mozda nam se cini da nemamo nista zajednickog sa Majama, kosmickim putnicima. Pa cak i da nemamo fizickih slicnosti sa tijelima koje su Maje naseljavale; fizicke karakteristike indijanaca srednje Amerike su drugacije. Ali, nasa buducnost je da, vremenom, mi postanemo planetarne Maje. Da prisvojimo i razvijemo njihovu briljantno jednostavnu i sofisticiranu tehnologiju koja harmonicno spaja frekvencije Sunca i nase psihe. Da kreiramo ciste planetarne tehnologije i zivimo komforno u manjim zajednicama… izlozeni protoku kosmickih informacija. I obasjani galaktickim svijetlom koje ce nam osvijetliti sve nase misterije i uciniti da dodjemo do svih odgovora. Cholula piramida - kopija vulkana (9) Cholula, Puebla, Mexico Novembar 2003. Ponovno slijecem u Mexico City. Avio Mexico dolazi na vrijeme, 15:30. Na aerodromu kupujem novu auto kartu Meksika. Na aerodromskom putokazu vidim da imaju direktnu autobusku vezu sa gradom Puebla. Na izlazu iz zgrade pitam odakle polazi autobus. Policajci mi pokazuju rukom; tren poslije mi prilazi mladic i obraca mi se rijecima: “Autobus polazi sa pete kapije, karta je 120 pezosa, put traje 2 sata. Imas jos 5 minuta do polaska.” Pogledam ga; nasmijesim mu se. Upoznajemo se. On je iz Spanije. Djevojka mu se upravo vraca iz Puebla i zato zna ove informacije. Voznja u luksuznom autobusu je trajala tacno dva sata. Na stanici presjedam u lokalni autobus. Destinacija: Cholula. Cholula je danas zaboravljeno predgradje dvomilionskog Puebla. Nekada je ovaj kolonijalni gradic bio drevno srediste blistave civilizacije odakle se dizala najveca piramida ikada sagradjena. ******** “Cholula” – “grad onih koji su otisli”. Tko su “oni”? Kada i gdje su otisli? Ime gradu su dali Indijanci koje su u XVI stoljecu zatekli spanjolski konkvistadori. ******** Hernan Cortes je u 34. godini, sa 400 vojnika (topovima i konjicom), krecuci se sa Kube, zapoceo osvajanje Azteckog carstva 1519. godine. Iskrcao se na istocnoj obali danasnjeg Meksika u Veracruzu-u. Odatle je posao na zapad i redom osvajao gradove da bi sve okoncao padom glavnog grada Tenochtitlan-a (danasnjeg Meksiko Sitija) i ubistvom lorda Monteczume. Na polovini puta se isprecila Cholula koju Cortez opisuje slijedecim rijecima: “To je veliki grad sa dvadeset hiljada kuca i populacijom od sto hiljada ljudi. Ujedno, to je i religijski centar sa vise od 360 hramova.” (Hammond Innes, “The Conquistadors”, Alfred Knoph, 1969, New York). I, nastavlja: “Grad ima svoju upravu i ne odgovara nikome. Zemlja je plodna i navodnjava se. Ovo je najljepsi grad izvan Spanjolske po svojim gradjevinama i prirodi.” Ulazeci u Cholulu Cortes je saznao o klopci koju su mu pripremali Meksikanci. Preduhitrio ih je pogubljenjem vojnih poglavica i zatim masakrom nad 6.000 Indijanaca. ******** Moja prva noc u pristojnom hotelu u zokalu (centru) je bila nemirna. Kao da se krici hiljada masakriranih Indijanaca jos uvijek cuju, a ostre crte lica vide i mogu se dodirnuti u polutami. ******** Sa obje strane Cholule dizu se dva gigantska vulkana: Popocatepetl (5.500 metara) i Iztacihuatl (5.300 metara). Ostaci kamenih gradjevina (“hramovi”) su pronadjeni na oba vulkana i stoga se smatraju “svetim planinama”. Imena vulkanima dolaze od Azteca – poslednje civilizacije u Meksiku prije dolaska Spanjolaca. Na Nahuatl jeziku Popokatepl znaci “planina koja se dimi”, a Iztacihuatl je “uspavana bijela ljepotica”. Romanticna legenda govori o ljubavi izmedju velikog ratnika i kraljeve kceri. Ratnik (Popokatepl) ju je zaprosio , na sta mu je kralj odgovorio da ce odobriti brak samo ako pobijedi suparnicko pleme. Popokatepl je otisao u borbu i zadrzao se duze nego sto se ocekivalo. Uspio je pobijediti u ratu, ali su za vrijeme njegovog odsustva pocele kruziti price da je smrtno stradao. Bijela ljepotica je umrla od tuge. Kada se ratnik vratio, odnio je njeno tijelo na vrh planine i polozio je tu zauvijek. (Zapadni obod planine ima oblik zaspale zene.) A Popokatepetl se, obhrvan tugom, popeo na drugi planinski vrh i uzeo zapaljenu baklju kako bi vjecno mogao gledati svoju izgubljenu ljubav. Iz te “zapaljene baklje” ne prestaje ici dim koji upozorava na cinjenicu da je vulkan aktivan i potencijalno opasan. Vedar dan mi je omogucio da vidim vrh grotla vulkana i bijeli dim koji se neprestano dize ka nebu. Ostalo je zabiljezeno da je Moctezuma svojevremeno poslao svojih deset najboljih ratnika da otkriju porijeklo ovog misterioznog dima. Slijedili su ga Cortesovi vojnici, 1522. Uspijevajuci se popeti na vrh oni su bili Evropljani koji su se uspeli na najvisi vrh dotada. ******** Maketa piramide Cholula, Puebla, Meksiko Dosadasnja arheoloska istrazivanja upucuju da su 1.700 godine p.n.e. dva naselja prerasla u jedno formirajuci grad koji ce neprekinuto biti naseljen u narednih 3.700 godina. Pretpostavlja se da su radovi na velikoj piramidi zapoceti 100 g.p.n.e. kada je Cholula postala vazno regionalno srediste. Nagadja se da je Cholula po bogatstvu bila ogledalom pompeznog Teotihuacan-a; kolosalne gradjevine, pracene identicnim stilom, istim periodom rasta (od 100 g.p.n.e. do desetog stoljeca), istim trenutkom propasti (pocetkom 900. godine). I, slicno kao Teotihuacan, nakon par stoljeca napustenosti, Indijanci sa sjevera ozivljavaju ovaj grad (Olmeci, Tolteci-Cicimeka, Azteci) da bi ih Spanjolci definitivno pocistili sa historijske pozornice. ******** Moja prva nocna setnja bila je u pravcu piramide Tepanapa. Nekoliko putokaza me dovelo do sumovitog brda; s desne strane je vodio osvijetljeni put ka crkvi na vrhu brda. Ja sam, naravno, posao na lijevu stranu. Nakon stotinjak metara novi put uz brdo, ovaj put sa kapijom. Prisao sam. Iz dvorista je upravo izlazila casna sestra. Odmah sam znao o kojoj je ustanovi rijec. Prije 100 godina, na ovom mjestu, bili su zapoceti radovi na izgradnji psihijatrijske bolnice (azila). Te, 1910. godine, prilikom kopanja temelja okriveni su tragovi mnogo starije kamene gradjevine. Trebalo je proci jos dvadesetak godina da bi zapocela prva faza ekskavacije (1931-1956); prokopana su dva tunela ukupne duzine osam kilometara na pravcima sjever-jug i istok-zapad da bi se ustanovile dimenzije kamene strukture. Arheolog Ignacio Marquina se oslanjao na iskustva stecena iz otkopavanja Teotihuacan-a. Zakljucci su bili frapantni: otkrivena je najveca gradjevina ikada sagradjena na meksickom tlu. Dokazao je postojanje kamene piramide sa stranicama od skoro 450 metara i visine od 65 metara! To daje volumen koji nadmasuje i Keopsovu piramidu i Piramidu Sunca u Teotihuacan-u. Maketa na fotografiji prikazuje vjerovatni izgled piramide sa pratecim objektima. Tuneli kroz piramidu su osvijetljeni i nisu bitno mijenjani vec 60-ak godina. Naravno, ja nisam mogao odoliti, a da ne prodjem tim uskim koridorom od osam kilometara. Tuneli piramide, Cholula, Puebla, Mekisko Druga faza istrazivanja (1965-1972) je bila fokusirana na analizu pronadjenih artifakata. Dokazano je da je piramida neprestano ugoscavala razlicite kulture bivajuci centar svih zbivanja. Medjutim, piramida u cjelosti nikada nije otkopana. Samo njen manji dio. Razlog: protivljenje Crkve. “Dalja iskopavanja mogla bi dovesti do kolapsa crkve.” ******** Nakon Cortes-ovog krvavog masakra, dosla je njegova zapovijed da se srusi preko 360 hramova/piramida (neki izvori pominju 365 objekata za svaki dan u godini; drugi izvori pominju cifru od 400 gradjevina sto, po meni, vise odgovara istini, jer je 400 sveti broj Maja). Na temeljima hramova, Cortes je dao obecanje, “podici ce se identican broj katolickih crkava”. Hramovi “nevjernih” Indijanaca su sruseni. Ali, zavjet o katolickim crkvama nikad nije bio do kraja ispunjen. Od prvobitno izgradjenih sedamdesetak crkava, danas je u zivotu samo 39 (i to vecina u dosta jadnom stanju). Interesantno je da je najveca crkva sagradjena na jedinom brdu koje se dizalo iznad Cholule. Trebalo je proci 400 godina da se dozna da je to brdo u stvari najveca piramida Cholule za koju Spanjolci nisu znali. Crkva na vrhu piramide, Cholula, Puebla, Meksiko Legenda s kojom domace stanovnistvo docekuje turiste je da su stanovnici Cholule, u iscekivanju Cortes-a, prekrili piramidu zemljom kako je Spanjolci ne bi unistili. Nazalost, ova romanticna prica nema uporiste u stvarnosti: piramida je bila pod dubokom sumom stotinama godina prije dolaska konkvistadora, potpuno zaboravljena i nepoznata tadasnjim Indijancima. Neposredno nakon osvajanja Cholule, Spanjolci su na vrhu brda prvo postavili ogroman kriz. Iste godine, kriz je prepolovljen udarom groma. Spanjolci su postavili novi koji je, “igrom slucaja”, dozivio istu sudbinu. Zatim se pravi prva crkva (Santuario los Remedios) na visini od 75 metara. Tokom narednih stoljeca, crkva je stradala tri puta od potresa i gromova. Zadnji put 2001. godine. Medjutim, svestenstvo i dalje misli da je crkvi mjesto na vrhu piramide i uporno je obnavljaju. Prilikom moje posjete mogao se osjetiti miris nove farbe. A superiorna gradnja piramide odolijeva potresima vec hiljadama godina. Naime, originalni graditelji su koristili posebni dizajn (“tablero”, okrenuto slovo “T”, koji je doprinosio izdrzljivosti zidova. Tablero dizajn na piramidi, Cholula, Puebla, Meksiko ******** Prolazeci kroz tunele, vodic Porfirio mi govori o hronologiji iskopavanja, nivoima piramida, zatim altarima, zrtvovanjima… izlazimo na cistinu, pljesce rukama i upozorava me na posebne audio efektne koje imaju ovi kameni objekti. Nakon strpljivog slusanja sta mi ima reci, zapocinjao sam dijalog nekoliko puta: “Ove stepenice su vodile ka temeljima piramide…”, pokazivao je prema dnu stepenica iz tunela. “Dakle, odatle se moglo izaci na jezero?”, pitao sam ga. “Jezero?” cudi se. “Pa, originalno je piramida izgradjeno na malom jezeru”, nastavljam. “?” ******** “Za oltare se pretpostavlja da su sluzili za ceremonije zrtvovanja” govori Porfirio. “Jesi li cuo da su oltari, u stvari, imali funkciju uskladjivanja Zemaljske vibracije sa solarnom?” pitam ga. “?” U drustvu sa Porfiriom ispred piramide, Cholula, Puebla, Meksiko ******** “Porfirio, da ti imas vlast, sta bi ti uradio sa ovim arheoloskim parkom i piramidom?”, pitam simpaticnog vodica. Malo razmislja i onda kaze: “Ja bih pojacao potporu u tunelima i smanjio broj turista.” “Znas sta bih ja uradio?”, kazem mu. “Prvo bih srusio onu crkvu sa vrha, a onda bi potpuno renovirao piramidu”. On se smije. ******** Od murala i slika sa zidova nije ostalo mnogo. Ali, onaj jedan sacuvani zid koji prikazuje “zabavu sa picem” (i koji jos nije protumacen) meni lici na pretecu cetverodimenzionalnog kubizma. Preteca kubizma, Cholula, Puebla, Meksiko ******** Moj ponovni susret sa Meksikom me ostavlja sa utiskom inferiornosti civilizacije kojoj pripadam. Pred nama su kolosalne gradjevine sa protustresnim dizajnom. Piktoglifi koje ne mozemo da rastumacimo. Kultura o kojoj ne znamo skoro nista: ko, kada i zasto? I nestanak koji koincidira sa nestankom Maja (jugoistocno odavde) i polumilionskog Teotihuacan-a (sjeverozapadno odavde). Cholula otvara nova pitanja. Velicanstveni Monte Alban (10) Monte Alban, Oaxaca, Mexico Novembar 2003. Auto put Puebla-Oaxaca, komforni autobus, cetiri i po sata voznje. Spustamo se jugoistocno prema arheoloskim draguljima: Monte Albanu i Mitli. Koliko je razlicitih civilizacija smatralo danasnji Meksiko svojom domovinom? I koliko njih je zauvijek nestalo ne dajuci nam sansu da ucimo na njihovim dostignucima i pogreskama? Putem kojim mi danas idemo nekad su davno prosli drugi. I to ne samo jedna civilizacija u proslosti. ******** Od Oaxaca-e do Monte Alban-a je samo desetak kilometara. Lokalni autobus vozi za tri dolara; turisticki za $ 30. Uspio sam pronaci polaznu stanicu za neugledni autobus i nakon pola sata smo se popeli uskom vijugavom cestom na zaravljenu visoravan koja dominira dolinom. Magija Monte Albana zapocinje njegovom velicinom; to je, oficijelno, drugi po velicini “ceremonijalni” centar na Meksickom tlu nakon Teotihuacan-a. (Fotografija pokazuje djelomicno rekonsturisane rusevine grandioznih dimenzija.) Magija Monte Albana, Oaxaca, Meksiko Nastavlja se lokacijom ovog gradjevinskog kompleksa smjestenog na planinskom vrhu koji je poravnan do savrsenstva, slicno kao plato za piramide u Gizi. Naravno, prica je poznata da nije bilo pomoci tocka, zapreznih zivotinja ili metalnih alata da bi se izravnalo 55 akri terena (osam puta veca povrsina od trga Svetog Petra u Vatikanu). Slijedi misterija kamenih blokova i stela teskih po nekoliko desetina tona i nacin na koji su oni prebacivani na planinski vrh prije nekoliko hiljada godina. Zatim hijeroglifi koji su i danas nerazjasnjeni, a porijeklo im je zajednicko sa onim od Maja, cija je teritorija zvanicno otpocinjala nekih 500 kilometara na istok. Tu su i originalni kameni blokovi, inace stari koliko i ovaj “Grad”, koji na sve cetiri strane prikazuju uklesane likove sa negroidnim antropoloskim crtama (!?) Dosadasnji pokusaji da ih se protumaci su dosta traljavi; prvo su ih nazvali “plesacima” – danzantes, a zatim zarobljenicima. Onog dana kada uspijemo desifrirati tekst, znacemo odgovor koga ovi likovi predstavljaju. Lokacija piramida Monte Albana savrseno odgovara osi sjever-jug. Izuzev jedne gradjevine nazvane astronomskom observatorijom koja ima oblik strijele i pozicionirana je pod uglom od 45 stepeni. Vrh observatorije pokazuje tacno na zvijezdu Alnilam, koja je centralna zvijezda Orionovog pojasa. Konvencionalna arheoloska teorija se nasla pred cudom kako da objasni Monte Alban. Zasto je ovo mjesto izabrano za takav gradjevinski kompleks? Prilazi su mu vrlo strmi, cak i opasni za penjanje. Nema izvora vode. Nikad nije koristen za stanovanje. Nema vojnu svrhu. U blizini nema gradjevinskog materijala koristenog za izgradnju velicanstvenih piramida. Perfektni plato Monte Albana, Oaxaca, Meksiko ******** Monte Alban je spanjolski naziv za “bijelu planinu”; ime potice od Spanjolca koji je u XVII stoljecu bio vlasnik ovog zemljista, a koji se prezivao Montalban. Drevni naziv za ovaj centar je “Sahandevui” – “u podnozju nebesa”. Sasvim odgovarajuci. Ima komandnu poziciju iznad tri doline. A azurno nebo kao da je nadohvat ruk. Miksteci su ga zvali Yucucui (“zeleni vrh”), a Zapoteci, prije njih, “Planina svetih gradjevina”. ******** Na ulazu u Monte Alban nekoliko vodica nudi svoje usluge. Ja im nisam zanimljiv posto sam sam; ocekuju grupe koje ih mogu priustiti. Razgovaram sa nekoliko njih. Postavljam im jednostavno pitanje (na koje znam da nemaju odgovora): tko je izgradio prvi gradjevinski kompleks ovdje? Upucujem se u obilazak; krecem po obodima visoravni. Vidim dvojicu koji pomno razgledaju jednu zemljanu terasu. Pretpostavljam da su oni dio ekipe Richard Blanton-a sa americkog Purdue University koji trenutno vodi istrazivacki projekat na ovoj lokaciji. U posljednjih osam godina prikupili su desetine hiljada kamenih alata, keramickih posuda, figura… Do danas je identificirano 2.100 zemljanih terasa i napravljeno 30.000 mapa. Formirana je baza podataka o zivotu razlicitih kultura od 1600. godine prije nove ere do 1521. i dolaska Spanjolaca. Medjutim, pronadjene kosti prvih migranata upucuju na aktivnosti prije 15.000 godina (!) Prva ozbiljna arheoloska istrazivanja zapoceo je dr. Alfonso Caso u periodu 1931-1953. Njegovi zakljucci su jos uvijek dominantni u literaturi: prvo, da su Zapoteci izgradili Monte Alban oko 500. godine prije nove ere i drugo, da je pocetkom desetog stoljeca napusten, da bi ga ponovo naselili Miksteci 200 godina kasnije. Stephen Kowalewski sa University of Georgia pretpostavlja da je oko 500 ljudi zivjelo u dolini oko 1500 g.p.n.e. Zatim, 500. godine prije nove ere broj dostize 5.000, da bi 200. g.p.n.e. vise od 40.000 ljudi zivjelo u ovom podrucju. U narednih hiljadu godina taj broj raste i do 60.000 ljudi cineci ga znacajnim centrom regije. Misteriozno napustanje Monte Albana pocetkom 900. godine je ocigledno povezano sa nestankom Maja. Vrijeme je da mijenjamo zvanicnu historiografsku gradju i da priznamo da su sve ove kulture od Teotihuacan-a sjeverno od Mexico City-ja, zatim 3000 km na istok do meksickog Yukatan-a, i jos daljnjih hiljadu km na jug (Guatemala, Belize, Honduras, Salvador) u stvari jedna civilizacija. Isto pismo, astronomsko znanje, gradjevinska dostignuca, spiritualni zivot… Nakon toliko godina istrazivanja Richard Blanton priznaje: “Mi zaista ne znamo zasto je Monte Alban izgradjen i kada.” I nastavlja:” Mozda cemo saznati vise kada uspijemo desifrirati hijeroglife na kamenim blokovima “Danzante” – najstarijem pisanom tekstu u Americi.” Danazantes – drevni “plesaci”, Monte Alban, Oaxaca, Meksiko ******** Ovaj impresivni kompleks krije poruku za nasu civilizaciju. Mozemo povuci paralelu izmedju tehnoloskog i razvojnog buma i jednih i drugih; ratova i osvajanja; ali i nase spiritualne inferiornosti. Da li je njihov nestanak (iz ove dimenzije?) bio dobrovoljan, a kataklizma ispred nas neminovna? ******** Na platou je mirno, tiho. Pokoji vodic zapljesce, a eho se cuje svuda unaokolo. Penjem se na vrhove piramida. Impresivan pogled ispod mene: tri doline sa gradom Oaxaca na 1.500 metara visine; Monte Alban je 450 metara iznad njih, a piramida mi daje jos cetrdesetak metara blize nebu. Kao i obicno, na vrhu piramide je uvijek vjetrovito. Nema zaklona niti smiraja. Izlozen si vremenu kje te upozorava na tvoju krhkost ispod nebesa. Ispod mene se mijesa daleka i bliska proslost. Nakon zagonetnih osnivaca ovog centra, slijedili su usponi i padovi niza kultura. Ispod sredista grada su se podizale manje impozantne kucice u kojima su stanovali obicni ljudi. Vecinu svog zivota su provodili obradjujuci zemljane terase, penjuci se i spustajuci prema vrhu Monte Albana. Nosili su vodu, povrce, ribu, nakit, ukrase, alate, keramiku, tekstil. Slavili su i sahranjivali svestenike i vladare. U poznom periodu se bili svjedoci zrtvovanja i kompleksnih ceremonijalnih svecanosti. Svetost grada su davno poceli narusavati svesteni vladari zeleci da im se tijela sahrane do piramida i hramova zeleci na taj nacin ostati zauvijek blizu nebu. Stotine podzemnih grobnica su prosarale zaravan Monte Albana. A onda su stotine pljackasa odnosili zemaljsko blago iz njih. Primitivni obicaji zrtvovanja i obracanja bogovima traju i danas. Prema svjedocenju Blanton-a jednog dana su “nabasali na rupu iskopanu prije par dana u kojoj je bogovima ponudjena curka sa otkinutom glavom i nekoliko cigareta.” ******** Tri hiljade godina Monte Alban je odrzavao intenzivne veze sa ostalim elitnim super centrima iz regiona kao sto su Teotihuacan, Cholula, Palenque, Tikal, Copan… Kamene piramide prosarane muralima dizale su se do neba diljem Centralne Amerike. I onda, odjedamput, oko 900. godine, ovi sofisticirani gradovi se napustaju. Stanovnistvo nestaje. Djungla nezaustavljivo guta bijeli kamen. Proslo je nekoliko stotina godina prije dolaska primitivnih indijanaca sa sjevera koji se naseljavaju uz napustene gradove. I jos 200 godina do dolaska evropskih osvajaca. ******** Opservatorija, Monte Alban, Oaxaca, Meksiko Enigma o izboru lokacije za gradnju Monte Albana ima svoje rjesenje. Planina na kojoj pociva gradjevinski kompleks predstavlja energetski potentnu tacku. Energetske linije se mogu pronaci sa rasljama. Obicno se nekoliko takvih linija kriza na mjestu na kome su podignute piramide i hramovi. Nakon sto su osnivaci Monte Albana pronasli ova energetska sredista pristupili su gradnji prvih gradjevinskih objekata. Elektro- i magnetno-potentne tacke omogucavali su lako dostizanje zeljenih spiritualnih nivoa. Prolaskom stoljeca i milenija, na mjestu ranih spiritualnih sredista, dogradjivani su hramovi i piramide. Arhitektonski ugladjeni izazivali su divljenje svojim vanjskim izgledom. Memorija na originalne stanovnike je blijedila da bi vremenom postala potpuno izgubljena. Prosirenjem prvobitnih gradjevina stvarani su kompleksni ceremonijalni centri. I, da, u njima su se praktikovale razlicite religijske metode, ukljucujuci zrtvovanja. Ali, to vise nije imalo nista zajednickog sa kreatorima ovog i slicnih centara. Prvobitna funkcija Monte Alban-a je zaboravljena zauvijek. A arheoloske rusevine su postale modernim turistickim centrom. U podnozju nebesa, Monte Alban, Oaxaca, Meksiko U podnozju nebesa II, Monte Alban, Oaxaca, Meksiko Mitla – duhovni portal (11) Mitla, Oaxaca, Mexico Novembar 2003. Polumilionska Oaxaca se na prvi pogled ne izdvaja od drugih meksickih gradova. Niska, siva predgradja, gust saobracaj. Krecem sa autobuske stanice u potragu za smjestajem u centru Grada. Bocne ulice mi izgledaju toplije. Neobicni, zelenkasti vulkanski kamen je ugradjen u mnogim zgradama. Druge su obojene u tirkiznu ili ljubicastu boju. Uz njih je prepoznatljiva barokna gradnja. Dva neobicno prostrana parka i eto me u centru, u Zokalu. Prije petsto godina (1526.) Spanjolci su ovdje zatekli tvrdjavu Azteka staru tek cetrdesetak godina. Pretpostavlja se da je ona bila izgradjena na temeljima mnogo starijeg grada. Vodeci arhitekta Kraljevine, Garcia Bravo, koji je isplanirao Mexico City i Veracruz, doveden je u Oaxacu. Sa konopcem i kredom je oznacio strane svijeta; zapocela je izgradnja Zokala (“skvera”). Katedrala je izgradjena na jednom kraju (na temeljima Azteckog groblja), a Upravna palaca na drugom. Ova jednostavna simbolika je karakteristicna za sve hispanske gradove. “Balans zemaljske i duhovne vlasti.” Cortez je drzao do ovog grada toliko da ga je kralj proglasio “Markizom doline Oaxace”. Njegov daljnji rodjak, Gonzalo de las Casas, tu je zapoceo (1546.) opsezne radove sa preko 6.000 indijanskih radnika. Nakon 25 godina, barokne gradjevine su se ugnijezdile u ovu dolinu, dajuci joj kolonijalni sarm kao nigdje drugo u Meksiku. Ne cudi me da je UNESCO proglasio citav grad zasticenim svjetskim dobrom. Subota je, popodne. Centar je zatvoren za saobracaj. Mnogobrojni ulicni prodavaci, hiljade balona, muzika, djeca, turisti, indijanci, bijeli, zuti i crni, svi se mijesaju na ovih nekoliko kvadratnih kilometara. Ja jos uvijek trazim smjestaj. Bolji hoteli su mi preskupi, manji moteli su puni. Ne marim hodati, jer grad upoznajem iz blizine. Odavde su potekla dva najpoznatija meksicka predsjednika. Benito Juarez je bio Zapotek indijanac bez formalnog obrazovanja, postao guvernerom i sefom drzave (1858-1872). On je porazio francusku armiju i skinuo austrougarskog nadvojvodu Maximilian-a sa prijestolja. U ocima naroda, Juarez je postao mitska figura i nacionalni heroj. Svaki grad ima ulicu sa njegovim imenom, spomenikom, Univerzitetom. Prica o Porfirio Diaz-u je drugacija. Ovaj Mixtec indijanac je izgradio vojnicku karijeru da bi uspostavio dugogodisnju diktaturu (1876-1910). I mada je zemlju otvorio stranom kapitalu, velika vecina stanovnistva je ostala siromasna te je Meksiko napustio Revolucijom 1910. (Zadnje godina zivota u Parizu je proveo ziveci u uspomenama, mrzeci francusku hranu i prisjecajuci se boja i mirisa iz Oaxace.) Napokon sam pronasao skromni omladinski hostal (motel). Vrlo prijatni vlasnici. Govorim im sta imam u planu vidjeti, daju mi savjete kako najjeftinije proci. Prolazim pored Dominikanske crkvice Santa Catalina. Juan de Cordoba je proveo 25 od svojih 100 godina u njoj. Kazu da tokom citavog zivota nije dotaknuo novac. Sandale je navlacio samo prilikom misa. Zivot je proveo u meditiranju i pisanju rjecnika Zapotek jezika. I danas ga indijanci smatraju za sveca. Pisac D.H Lawrence je ovdje zivio nekoliko godina. Filozof Nice je to zarko zelio. Lenon se spustao u obliznje pecine zeleci otici sto dublje ka sredistu Zemlje. Elliot Weinberger (prevodilac Octavio Paz-a) je izjavio da je Zokalo “perfektno mjesto za ne ciniti nista”. Fiesta, Oaxaca, Meksiko I bio je u pravu. Sjedim na zeljeznoj klupi na glavnom gradskom trgu. Subota navecer. Svi su obukli najljepsa odijela i sarene nosnje. U restoranima, kaficima i galerijama se sjedi, caska, pjeva. Gitare i udaraljke donose zvuk sa svih strana. Na klupi pored mene majka hrani dijete. On me gleda svojim velikim crnim ocima, prvo skriveno, zatim sa smijeskom. U centru parka muzicki kiosk kao jedini ostatak austrijske proslosti u kome se odrzavaju koncerti triput sedmicno. To vece sam se, po prvi put, osjecao ugodno u hispano-kolonijalnom gradu. Ne osjeca se miris ratnih pohoda konkvistadora (Oaxaca nije bila na glavnom putu Cortesa prilikom osvajanja nego se predala jos prije pada Azteckog vodje Moctezume); nema dokaza o rusenju drevnih piramida i hramova (sem Aztecke tvrdjave). Ali ima bogatstvo razlicitih kultura i rasa koje koegzistiraju i daju posebnu draz ovom Gradu. Prema tradiciji Mikstek-a “zdrava osoba je ona koja zivi sretno i u miru”. Magija Zokala i subotnja fiesta (te nekoliko sati u nedjelju popodne) su trenutci koje sam proveo kao “zdrava osoba”. ******** Koliko je stara civilizacija? Na to pitanje stanovnici malog mjesta Santa Maria del Tule (istocno od Oaxace) imaju odgovor: stara je koliko i njihov “ahuehuete” ili “stablo iz Tule” (Arbol del Tule). Najstarije drvo na svijetu, Santa Maria del Tule, Oaxaca, Meksiko U centru ovog malog mjesta, u crkvenom dvoristu, smjestilo se najstarije drvo na svijetu: cempres starosti izmedju dvije i tri hiljade godina. Pedeset metara visine, pedeset sest metara obima i 650 tona tezine. Bio sam impresioniran. ******** Novih pedesetak kilometara voznje kombijem dovelo me je do arheoloskog nalazista Mitle. Znacenje imena je identicno na spanjolskom (“mitla”), azteckom nahuatl jeziku (“mictlan”) i zapotek jeziku (“lyobaa”) i moze se prevesti kao “mjesto mrtvih”. Mitla je neprekidno nastanjena barem tri hiljade godina. Arheoloska istrazivanja koja ukazuju na ostatke gradjevina iz 900. godine prije nove ere ne daju odgovore o porijeklu prvih graditelja ovog svetog mjesta. Sacuvana crvena boja na palace Mitle, Oaxaca, Meksiko Kultura Zapoteka, zvanicna historiografija tvrdi, nam je ostavila danas vidljive strukture ( podignute izmedju 200. – 900. godine nove ere); nakon njihovog nestanka oko 1000. godine Miksteci preuzimaju kontrolu, Zapoteci se vracaju 1200., a Azteci, nakon nekoliko pokusaja, konacno ulaze u Mitlu 1494. Prica se zavrsava dvadeset godina kasnije sa dolaskom Spanjolaca. Mitlu nije preplavila djungla kao vecinu gradova Maja. Zahvaljujuci tome, zidine, ukrasi, pa cak i boje na fasadi su ostale dosta dobro sacuvane na nekoliko mjesta. Impresionira crvena boja sacuvana nakon vise od hiljadu godina mada izlozena vremenskim nepogodama; zidovi palace sadrze 100.000 unikatnih ukrasnih kamenih kvadrata i rombova koji formiraju geometrijske figure. Za razliku od velike vecine drevnih gradjevina, ovdje nema prikaza zoomorfnih ili antropomorfnih likova. Naprotiv. Apstraktni geometrijski oblici unose novu dimenziju u spiritualnost i umjetnost. Da li se njima ipak stilizirano prikazuju bog Quetzaqoatl, more (“prolaznost”), ili imaju poseban vizuelni efekat koji doprinosi laksem dostizanju zeljenog duhovnog nivoa… bila su pitanja koja su mi se vrzmala po glavi. Kameni mozaici na palace, Mitla, Oaxaca, Meksiko Posmatram dalje. Kameni mozaici su brizljivo ispolirani i perfektno ugradjeni u zidove debele preko metar. Nije se koristio nikakav vezivni materijal. Majstorstvo gradnje! Unutar palace je tzv. Dvorana stubova. Sest impresivnih monolitnih kamenih stubova vulkanskog porijekla su nekada davali potporu krovnoj konstrukciji. Iz cetrdesetak metara duga Dvorane stubova ulazi se u novu komoru koja je predmetom najvece zagonetke Mitle. Zidovi prekriveni panelima sa kamenim mozaicima. Arheolozi su u cudu. Koja je svrha ove prostorije? Dvorana stubova, Mitla, Oaxaca, Meksiko Jedini pisani trag je ostao od prvih spanjolskih osvajaca i historicara i odnosi se na posljednje korisnike (Zapoteke). Canseco je 1580. pisao: “U ovoj zgradi su imali svoje idole i tu se skupljali tokom religioznih ceremonija. Vrsili su zrtvovanja svojim bogovima i provodili svoje svete obicaje. U rezidenciji je stanovao visoki svestenik koji im je bio kao nas papa.” Najstariji komadic informacije i zato najznacajniji je legenda koja kaze da se ova komora ranije koristila kao zavrsna faze inicijacije samana (duhovnih bica) koji su bili obucavani u magiji i lijecenju. Raslje pokazuju pojacanu energetsku aktivnost na ovom kamenom tlu. Pojedini autori tvrde da je ova komora bila portal/kapija izmedju duhovnih dimenzija. Komora – duhovni portal, Mitla, Oaxaca, Meksiko Napustam Palacu i krecem se juzno do slijedece mini plaze. Rusevni zidovi sa impresivnim kamenim pragovima iznad ulaza. Isklesani kameni linteli su teski po dvadesetak tona. U njihovom podnozju je podzemni prolaz koji vodi ka grobovima. Spustam se improviziranim stepenicama ispod zemlje. Novi geometrijski mozaici na zidovima. Grobnice su prazne. Opljackane su nekoliko stoljeca prije dolaska Spanjolaca. Odmaram se par minuta u jednoj od njih. Kruzni potporni stub unutar grobnice ima nekoliko mitova. Kada se kameni megalit obgrli rukama onda: 1. Razmak izmedju ruku ce otkriti koliko godina zivota preostaje (jedan prst za svaku godinu zivota); 2. Ukoliko se stub pomjeri smrt nastupa gotovo trenutno 3. Zagrljaj doprinosi fertilitetu Nisam mogao odoliti, a da ne zagrlim stub. Zatvorio sam oci i osluskivao. Stub se nije pomjerio. Ruke mi se nisu spojile. A plodnost? Nisam nista posebno zazelio. Sa dolaskom mraka napustam Mitlu. “Mjesto mrtvih” nije oduvijek bila prestizna lokacija za grobove visokih svestenika. Podzemna grobnica, Mitla, Oaxaca, Meksiko ******** Ova Planeta ne pripada nama. Ona nije ni vlasnistvo nasih unuka kako nam reklame sugeriraju (“mi smo Zemlju posudili od nasih unuka”). Istina je obrnuta. Mi pripadamo Zemlji. Originalni graditelji Mitle su toga bili svjesni. Znali su za Zemaljske energetski potentne tacke. I koristili ih. Nakon njihovog odlaska ostao je folklor i sukobi buducih stanovnika Grada. ******** Ponovo u Oaxaci. Veceram u Zokalu. Rijeka ljudi prolazi, ali je u zraku mir. Po drugi put mi se javlja misao da bi bilo lijepo zivjeti ovdje. Dva stola od mene vrlo prijatno lice sezdesetogodisnjaka. Sijeda kosa, brada i brkovi, blijedoplava kosulja sa modro plavom maramom oko vrata. Dva puta su nam se pogledi susreli. Placam racun, prolazim pored njegovog stola, klimnem glavom. I on me pozdravi, i pozove me da mu se pridruzim. Sa suprugom je. Ona, tamne pute, crne pundje, osmjeha na licu. On se prvi predstavlja:”Felipe”. Supruga mu je Meksikanka, on iz Wisconsin-a. Dosao je ovdje prije 25 godina. I ostao. Nekad je Felipe bio Filip. Za deset minuta, koliko sam imao do polaska autobusa, pretresli smo i Atlantidu i Lemuriju i Maje i Peru i misterioznu dolinu Oaxace. Posebno me pitao da li sam citao James Churchward-a (autora knjiga o prvoj ljudskoj civilizaciji, Lemuriji). Rastali smo se uz moje rijeci da svaka osoba koju sretnemo u zivotu nosi poruku za nas. Klimnuo je glavom u znak odobravanja. Trebalo je proci 15-ak dana da ja saznam njegovu poruku za mene. Vracajuci se na knjige Churchward-a nasao sam referencu o Majama. I onda sam znao da cu ovu knjigu zavrsiti sa pricom o Lemuriji. U drustvu sa Felipeom, Oaxaca, Meksiko Na autobuskoj stanici kupujem posljednje mjesto za autobus te veceri. “Koincidencije” me prate. Predstoji mi 14 sati voznje. Iz srca Meksika, Oaxace premo sumovitom, uzburkanom Chiapas-u. Carobni Palenque (12) Palenque, Chiapas, Mexico Novembar 2003. Ulazak u drzavu Chiapas donosi podsjecanje da sam u najnemirnijoj oblasti Meksika: vojne patrole pregledaju sva vozila. Od pocetka 1994. komandant Marcos je zapoceo revolucionarnu pobunu indijanaca. Uzeli su ime Zapatista, po uzoru na Emilijana Zapatu, heroja revolucije iz 1910. kada je predsjednik Porfirio Diaz bio primoran da napusti zemlju. Tada je proglasena agrarna reforma koja, nazalost, nikada nije do kraja sprovedena. Sveopce siromastvo iznova prisiljava indijance da skrenu paznju na sebe. “Vlasnik noci, gospodar planine, covjek bez lica”, Marcos je moderni pobunjenik XXI stoljeca koji svoja manifesta objavljuje na Internetu. Izazvao je senzaciju kada je sa 100-ak svojih sljedbenika, naoruzanih puskama iz “antikvarijata” paradirao ulicama La Realidada sredinom 1990-ih. Meksicka armija je pojacala svoje prisustvo nakon sto su Zapatiste izbacili prve bijele rancere iz Chiapasa. Danas je misteriozni Marcos na celu politickog pokreta za kojeg bi zelio da postane sve-meksicki. Ulazak u gradic Palenque ne impresionira. Nekoliko hotela, neugledne kucice, radnjice s izbacenim standovima na ulicama. Ostavljam stvari u vlaznoj hotelskoj sobi (Hotel Avenida, “Economics Rooms”), otvaram prozor da se soba izraci. Izlazim na ulicu i hvatam prvi kombi sa natpisom “Ruinas”. Dok se vozim razmisljam o imenu grada. Gradic Santo Domingo de Palenque je osnovan u sedamnaestom stoljecu (ne racunamo li malu crkvicu iz 1573.) i ostao bi beznacajan da 1774. u obliznjoj djungli nisu otkriveni ostaci megalopolisa iz doba Maja. Antonio del Rio je tada pozurio u Guatemalu da Kraljevskom Savjetu prijavi svoje otkrice. Otada krecu istrazivacke ekspedicije prema ovoj destinaciji. Rusevine dobivaju ime Palenque prema obliznjem selu. Danac Frans Blom je 1920-ih zapoceo najopseznije radove na ekskavaciji i ciscenju. Meksicki arheolog Alberto Ruz je 1952., nakon nekoliko godina uklanjanja tona kamenih blokova, uspio Palenque uvrstiti u svjetsku arheolosku riznicu otkricem jedine grobnice Maja: vladara Pacan Votan-a. Dosada je oteto od djungle preko 200 gradjevina razlicite velicine. I to je, prema procjenama, jedva 10% od stvarnih dimenzija Grada. ******** Ispred ulaza u arheoloski park prodavci pica, voca, suvenira, turisticka agencija (?), kombiji (“colectivos”)… Trojicu cuvara nalazim u zivoj diskusiji. “Zapata”, razaznajem od jednog od njih. “Zapatista, subcomandante Marcos”, obracam im se. “Si, bueno”, namiguje mi jedan od njih sa uzdignutim palcem. Nakon stotinjak metara iz stoljetne sume izlazim na cistinu. Poravnati plato, ispred ociju mi je prvi niz hramova. Pocrnjeli, vlazni kamen nijemo svjedoci o milenijumskoj starosti ovog centra. Neprolaznost Palenquea, Chiapas, Meksiko Prepoznajem piramide, hramove, observatoriju… sa fotografija. Sad su ispred mene. Na jednoj strani je njihova grandioznost, umjetnicki vrhunac i neprolaznost. Na drugoj, osjecaj napustenosti, tisine i ljudskog odsustva. I sve to uokvireno centralnoamerickom djunglom, izrazite zelene boje. ******** Osnovan prije nase ere, Palenque u svojoj arhitekturi i umjetnosti spaja zmajeve Orijenta, tamnopute africke (Atlantske?) likove, pismo Maja i stepenaste piramide sa platformama okrenutih kosmosu. Komunikacija tog doba, protivno nasim predodzbama, nije imala granica. Stepenaste piramide, Palenque, Chiapas, Meksiko Epiteti uz Palenque su mnogobrojni: “jedan od najvecih gradova Maja”, “najimpresivnije rusevine Meksika”, “najpopularniji arheoloski park”, “politicki centar inventivne arhitekture sa razvijenom trgovackom mrezom sa udaljenim Mezo-Americkim gradovima”… Vrhunac moci grada se poklapa sa vladavinom njegovog najznacajnijeg lidera: lorda Shield Pacal-a. Djelomicnim desifriranjem hijeroglifa i piktoglifa (Linda Schele i Peter Mathews), ustanovljeno je da je Pacal rodjen 603. godine, dosao na vlast kao dvanaestogodisnjak (615.) da bi vladao do svoje smrti (683.) skoro sedam decenija kasnije. Njegova najvaznija gradjevina je tzv. Hram natpisa. Ovdje je i mjesto gdje su kosti Pacal-a pocivale u miru sve dok njegova grobnica nije otvorena skoro 1300 godina nakon njegove smrti. Lord Pacal, piktoglifi, Palenque, Chiapas, Meksiko Direktor Meksickog Instituta za antropologiju i historiju Alberto Ruz je 1949. zapoceo radove na istrazivanju Grada. Odlucio je da se usmjeri na Hram natpisa, jer je bio najvisa gradjevina. Odlucio je da pokusa otkriti put u unutrasnjost Hrama sa vrha straznje strane. Krenuo je sa pomicanjem ogromnog kamenog bloka koji se u boji razlikovao od ostalih. Slijedile su tri mukotrpne godine uklanjanja blokova i otkrivanja niza stepenica. Napokon, 13. jula 1952. dosli su do trokutastog kamena oko kojeg su nasli kosture sest mladih ljudi. To je bio pouzdan znak da su ljudske zrtve tu u pocast jednom od lidera. Veliki kameni blok je pomaknut za pola metra i Ruz se odlucio spustiti uz pomoc konopca u mracnu odaju. “To je bio momenat neopisive emocije za mene… kada sam skliznuo ispod kamena. Nasao sam se u velikoj komori isklesanoj u kamenu. Oko mene su bili stalaktiti nastali infiltracijom vode tokom proteklih stoljeca. Kolosalna kamena grobnica je pocivala na sest isklesanih stubova. Pokrov sarkofaga je bio bogato ukrasen hijeroglifima.” Hram natpisa, Palenque, Chiapas, Meksiko Sve do ovog momenta, nijedna piramida u Meksiku nije pruzila dokaz da je koristena kao grobnica. Palenque je postao izuzetak. Kada je pokrov sarkofaga pomaknut, otkriven je Pacal-ov kostur. Na lubanji mu je bila (danas cuvena) mozaicna maska od djada (nefrita). Slijedile su ogrlice, prstenovi, reprezentacije Boga Sunca od nefrita, simbolizam devet Gospodara Vremena…I sve to u Hramu sa devet stepenastih nivoa. Posebnu paznju i dalje privlaci pokrov sarkofaga koji predstavlja figuru covjeka (ili covjekolikog bica); on sjedi na duguljastoj napravi (drugo tumacenje je da mu iz stomaka izvire drvo zivota). Piktoglifi predstavljaju kombinaciju organskih, kosmickih i tehnoloskih tvari. Osoba ili lebdi ili leti. Deniken je ovu sliku uzeo kao konacan dokaz svoje teorije o medjuplanetarnim putovanjima Maja (“astronaut u kosmickoj kapsuli”). Jose Arguelles (The Mayan Factor) “drvo zivota” tumaci kao Kosmicki Centar (Kuxan Suum). Na kamenom pokrovu su uklesani brojevi 12:60 i 13:20. Period od pravljenja grobnice (692. godina) do njenog otvaranja 1952. iznosi tacno 1260 godina. A period od nastanka grobnice do kraja ciklusa Maja 2012. godine iznosi 1320 godina! Koincidencija? Ili je rijec o proroku Maja koji je bio kreator grobnice? I koji nam je ostavio jos jednu poruku? Primopredaja vlasti, Palenque, Chiapas, Meksiko Arguelles tvrdi slijedece: “Pacal Votan, galakticki gospodar, se proglasio serpentom, inciranim, vlasnikom znanja. Dekretom onih iznad njega, Pacanu je odredjeno da napusti svoju domovinu, misteriozni Valum Chivim, i da ode na Yukatan, oblast gdje zive Maje na Zemlji. Pacan je sletio u blizini rijeke Usumacinta nedaleko od Palenque-a.” Objasnjenje za ovu pricu bilo bi slijedece: Valum Chivim, koji se pominje u hijeroglifima Maja, se odnosi na jednu od zvjezdanih baza Maja, gotovo sigurno u sistemu Plejada (zvijezda Arcturus?). Ove baze su imale zadatak da motre na ostvarenje misije Maja na Zemlji otkada su Galakticki gospodari (“Devet Gospodara vremena”) donijeli intelektualni zivot na Zemlju. Pacal Votan je imao zadatak da nadgleda posljednju fazu Zemaljskog Projekta Maja. Popul Vuh, sveta knjiga Maja, govori o mitskom Xibalbi, podzemnom svijetu, u kome se “herojski testira smrtnost”. Tacnije, u kome Maje preuzimaju “smrtno” ljudsko oblicje. Xibalba odgovara drevnom gradu Xibalanque, a ovaj je u modernom prijevodu Palenque. Da li to znaci da se Pacal zapravo vratio u svoju zvjezdanu domovinu Valum Chivim nakon sto je uspjesno odigrao svoju zemaljsku ulogu? Na nekoliko kamenih reljefa vidim primopredaju vlasti izmedju Pacal-a i njegove majke. I mada je svojom velicinom niza od sina (ocigledno iz hijerarhijskih razloga), upadaju u oci njene izrazeno velike kosti. Po povratku u Houston konsultiram literaturu. Americki arheolog Merle Greene Robertson je provela nekoliko decenija studirajuci Palenque. Objasnjava da portreti koji prikazuju Pacal-ovu majku Zac-Kuk imaju abnormalno uvecanu vilicu, izrazene podocnjake, vrlo istaknute obrve, lopataste ruke… Uglavnom poremecene (ne-zemaljske?) fizicke karakteristike. Preko puta Pacal-ovog Hrama nalazi se jos jedna cuvena gradjevina. Rijec je o Observatoriju ili Tornju vjetrova koji se nalazi usred kompleksne Palace. Potvrdjeno je da raspored prozora odgovara polozaju pojedinih planeta (Venera), zvijezda (Plejade, Sunce, solsticij, ekvinocij). Opservatorija, Palenque, Chiapas, Meksiko Palacu okruzuju tri impresivna hrama/piramide: hram Sunca, Kriza i Vojvode. Fasade sa serijama hijeroglifa opisuju bogove i historijske dogadjaje unatrag hiljade godina. Dominira bogata simbolika koja prikazuje tranziciju ljudske duse u realme mrtvih, odnosno transformaciju pojedinih lidera Maja u bogove (astronaute?). Posljedni datum na zidovima Palenque-a je godina 835. Nakon toga je ovaj sveti centar Maja misteriozno napusten. Sta se desilo sa astronomima, svestenicima, umjetnicima? Gdje su Maje otisle sredinom IX stoljeca? ******** Hram natpisa je unikatna gradjevina u svijetu Maja. Sarkofag Pacal-a, smjesten u prizemlju, je znatno siri od prolaza i stepenica koje vode do njega. To znaci da je prvo grobnica napravljena, a tek onda impresivni Hram. I to mu daje posebno mjesto. Ime Hramu je dato zbog serije od 620 hijeroglifa – najduzoj u svijetu Maja. I, na koncu, kostur koji je pronadjen u grobnici Pacal-a je neobican: znatno je visi od prosjecnih Maja, a utvrdjeno je da je starost osobe prilikom smrti iznosila 40 godina. Desifrirani hijeroglifi na istoj grobnici govore o Pacal-u koji je umro u dubokoj starosti, u 80. godini. Ko je onda sahranjen ovdje? Na tren pomislimo da smo nesto saznali o Majama. A onda nam se nove misterije otvore. ******** Ako bi se mogli vratiti u proslost, recimo u godinu 810., i naci se na trgu ispred Hrama natpisa, mozda bi mogli vidjeti skup koji zorno prati sta se desava na vrhu Hrama. Na platformi sjede trinaestorica Maja, galaktickih gospodara, cuvara znanja. Svaki od njih ima veliki kvarcni kristal ispred sebe. Sjede i intenzivno meditiraju. Odjedamput se zacuje potmula vibracija: dijelom je to zvuk, dijelom vizija. Pred nasim ocima se materializuje svjetlosna galakticka cahura. U pocetku cahura lebdi iznad galaktickih gospodara, a zatim ih polako obavija. Uskoro su sva trinaestorica unutar prozirnih svjetlosnih lopti. Sum i vibracija se pojacavaju. Grad i djungla u pozadini prisustvuju provorazrednom kosmickom dogadjaju. Frekvencija se povisuje. Stanovnistvo grada je fokusirano na svemirske lopte koje polako pocinju da blijede. Uskoro sjvetlosne lopte sa Majama nestaju. Scena kao da prerasta u san. Vibracija se vise ne cuje. Uzdah ljudi se odbija od kamene gradjevine. Ubrzo se skup rasprsi. ******** U vlastitoj potrazi za odgovorom sta se desilo sa Majama u devetom stoljecu analiziram postavke historicara i arheologa. Glad, ratovi, suse, zemljotresi… nijedan od tih razloga ne moze biti odgovoran za tako masovan i komp